By Za Tomislava Domovića netko je jednom napisao da je – izvanserijski hrvatski pjesnik. I nije pogriješio. Jer ovaj svestrani autor, dobitnik niza prestižnih nagrada i priznanja i te kako je priznat od čitalačke publike, ali i kritike. Nema ga mnogo u medijima, pomalo ih i izbjegava, a jedno vrijeme izabrao je, kao malo tko, i pjesničku šutnju. Sudionik je i hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Tada je napisao i jednu pjesmu koju je posvetio samome sebe, ukoliko mu se nešto strašno desi.
Dosad je objavio više od dvadesetak knjiga, pjesme su mu uvrštene u čitanke hrvatskoga jezika. Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Matice hrvatske, Slavenske akademije i da ne nabrajamo dalje. Odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika, Ivan Tolj, kaže da ovaj pisac pripada samom vrhu hrvatske književnosti. Rođen je 1964. u Zagrebu, a živi i stvara u Karlovcu, kao samostalni umjetnik.
Kad smo, na početku razgovora, Tomislavu rekli da za njega kažu da je svestrani čovjek, da živi život od umjetnika, boema, pa do pjesnika i pisca, nekako se samo nametnulo pitanje – koliko mu to pomaže, odnosno odmaže u njegovu književnom radu? Odgovorio je:
Iz pozicije kada sam u potpunosti duhovno obračunao s proteklim četrdesetogodišnjim javnim djelovanjem razvidno je da je cijena određene neovisnosti i ustrajnosti koju plaćam poprilično visoka. Jasno je da je nemoguće biti apsolutno samostalan i nezavisan ako su u vas ugrađene nemale literarne ambicije i težnje da budete nešto više od „jedan od mnogih“, da vaše stvaralaštvo bude prepoznato kao ures jeziku i hrvatskom pjesništvu, naslonjen na dobru tradiciju neupitnih književnih autoriteta. U prvim koracima, u prvoj polovici osamdesetih, izuzetno mi je pomogla naklonost Ružice Orešković i Saše Meršinjaka, zapravo jedan široki fluidni krug okupljen oko „Jutra poezije“ gdje sam u ozračju zagrebačke boemije brzometno odrastao i stasao u talentirana mladića. Tamo sam upoznao niz značajnih autora, u ideološkom rasponu od sistemskih miljenika do opozicionarskih nevoljnika (Josip Sever, Dubravko Horvatić, Boro Pavlović, Milivoj Slaviček, Ante Stamać, Branko Maleš, Ivan Tolj…) pa je vjerojatno tada formiran moj nepokolebljivi stav prema kojekakvim svrstavanjima, odnosno odluka da djelujem u svojstvu samostalnog strijelca. Ta odluka i dan danas se reflektira na moj trenutni status u smislu generacijske izdvojenosti u mučnoj mješavini potihe aklamacije i otvorenog prezira. Nakon pronalaženja svojeg mjesta pod književnim suncem i prihvaćanja u pet republika (poglavito u Srbiji) bivše države, a s teško prihvatljivom domovinskom marginalizacijom i s dvije prešućene zbirke (jedini hrvatski pjesnik dobitnik nagrade „Goran“ o kojemu u Hrvatskoj nije napisano ni slovo) dočekao sam čas stvaranja samostalne Hrvatske. I godine (prva polovica devedesetih) osobnog priznanja u kojima su me starije kolege uzele pod „svoje“ pišući o mojim knjigama, otvarajući mi prostor za objavljivanje, mareći o egzistencijalnim ponorima : Tonko Maroević, Danijel Dragojević, Dubravko Horvatić, Slavko Mihalić, Nedjeljko Fabrio, Boris Maruna, Sead Begović, Nikica Petrak, Ivan Pandžić, Gojko Sušac, Vinko Brešić, Božidar Petrač, Dubravko Jelačić Bužimski, Drago Štambuk, Marija Peakić Mikuljan, Boris Domagoj Biletić… Izuzmemo li osobnu satisfakciju sve to nije isuviše utjecalo na smještanje moje proizvodnje u generacijske pjesničke kanone. I da zadnjih godina osam godina (otkako sam se nakon dvodesetljetne šutnje vratio u književnu stvarnost) nema predanog čitanja i pisanja o mojim zbirkama koncizne prijateljice Biserke Goleš Glasnović, Petračevog nezamrlog i preciznog detektiranja osobnog pjesničkog univerzuma te nadahnutih opservacija Nade Đerek vjerojatno bih posumnjao u razložnost bilo kakva daljnjeg djelovanja. I nadalje me prati vršnjačka šutnja, ali se u tom pogledu nepisano pravilo ponešto poljuljalo jer o mojem pjesništvu progovaraju (neočekivano) Krešimir Bagić, Miljenko Jergović i Irena Matijašević. Nasreću pojavili su se i neki mlađi kolege kojima nisam nezanimljiv: Lada Žigo, Darija Žilić, Franjo Nagulov, Davor Ivankovac i Marija Pavković. To su imena onih koji su tekstom popratili neke od mojih zbirki, a uz njih postoji i čitava lista onih koji mi na druge, kolegijalne ili prijateljske načine iskazuju uvažavanje. Bez svih njih, ondašnjih i sadašnjih sklonika, zasigurno ne bih izdržao na trnovitu putu.
- Međutim, čitavo vrijeme ostali ste vjeran poezije. Što ste našli u stihovima?
Prije svega samog sebe. Vlastito ostvarenje, napore kreativnog duha koji traga za pronalaženjem spoznaje o bitku i općoj biti postojanja. Zatim nepresušni rudnik jezika, materinski usvrdlan u proživljena i nova iskustva, a univerzalno naslonjen na civilizacijske puteve i stranputice. Napokon začudnu ljepotu govora, prijenos i transcedentnog i taktilnog u jedinstveni oblik nove izražajnosti. Oni pjesnici koji su to uspjeli unijeti u moje mladenačke sanje traju i danas permanentno nadopunjavanim novim i afirmativnim medijima poetskih čuda, svim onima čija izražajnost izlazi iz sigurnog kalupa ostavljajući me bez daha kao pažljivog čitatelja.
- Nedavno ste u suradnji s Biserkom Goleš Glasnović objavili i antologiju hrvatske antiratne poezije, u koju ste uvrstili oko 150 autora. Na koji ste način birali pjesme?
U opširnom i temeljitom pogovoru Biserka je objasnila koje je ishodište samog projekta i opisala glavne koordinate kojima smo se vodili pri poprilično zahtjevnom odabiru. U razmatranje smo uzeli tematska pjesnička ostvarenja od početka Domovinskog rata naovamo objedinivši (po prvi put) domovinsko i bosanskohercegovačko antiratno pismo objavljeno na hrvatskom jeziku. Potrudili smo se iščitati prethodne (ratne) antologije, ali i stotine neovisnih zbirki u kojima smo pronalazili prave pjesničke dragulje, prethodno zaobiđene i neprepoznate. Izmakli smo autorske ideologije i svjetonazore iz mogućeg utjecaja na prosudbu izdvajajući one pjesme koje nadvisuju čas nastajanja. Budući je svaka antologija autorska, a i nema savršene, dopuštam da nam je promakla pokoja sjajna pjesma i takvo propuštanje zasigurno nije bilo zlonamjerno. Ali, vjerujem da će svaki dobrohotnik s naklonošću gledati na ostvarenje, onako kako su konačnu realizaciju doživjeli nebrojeni eminentni stvaraoci, a i pozorni čitatelji.
- Mogu li pjesme „zaustaviti“ rat, krvoproliće?
Nikada nisu mogle niti će. Međutim, baš je Domovinski rat oprvgao tezu da muze šute kad topovi govore. I baš je tadašnji pjesnički govor u rasponu od vapaja do krika bio umjetnički rasprskavajući metak koji nije mogao zaustaviti neprijatelja, ali mu je naudio. I kroz glas koji putuje svijetom inficirajući međunarodnu kulturnu publiku brigom i pažnjom, a i kroz provlačenje u tanku i žilavu armaturu svenarodnog duhovnog otpora agresiji. Budući su moje pjesme i neplanirana reakcija na turobne stvarnosne pojave odjeknuo sam i zadnjom zbirkom „Slava“ kojom zadirem u rat na istoku Europe nadahnjujući se ukrajinskom borbom za slobodu i cjelovitost državnog teritorija unutar međunarodno priznatih granica. Jasno je da taj moj uradak ne može zaustaviti nijedan metak, spasiti jedan prst, kamoli život, ali je ona vrst podrške kakvom se prijatelj u nesreći obasipa, znak da je Ukrajinac za jednu dušu manje sam.
- Tko su po Vama najznačajniji hrvatski domoljubni pjesnici i pisci?
Isključujem doboljublje kao jednodimenzionlnu kategoriju svedenu na puku folkloristiku i nekritičko klicanje svemu što nosi predznak hrvatsko. Poglavito u literaturi. Stoga moj pogled na to tko su najznačajniji hrvatski domoljubni pjesnici i pisci uključuje niz komponenti i filtera. U prvom redu opća estetska vrijednost djela. Potom izdvojenost tematskim preokupacijama. A katgod i počesto varljiva osobna procjena o moralnim zasadama pojedinog autora, po nekim znanstvenicima nevažni bigrafski momenti, meni značajna prosudba radi li se o korijentim protuhama ili ljudima, nesavršenim, ali ipak narodnim svjetionicima. Tako bih, vodeći se Toljovom „riječi moja budi široka“ u neki niz onih koje doživljavam kao domoljubne književnike stavio i Krležu i Šegedina, i Kranjčevića i Marunu, i Matoša i oponenta mu Tina, i Kolara i Kušana, i Nazora i Vidu, i Cesarca i Šopa, i Gotovca i Kaštelana, i Gudelja i Horvatića… Od Gudelja i Horvatića sam izuzetno mnogo naučio kao mladi pjesnik. Od prvoga kako izgraditi vlastiti osebujni pjesnički svijet i istrajati u varijacijama ispjevavanja podbiokovskog mikrosvijeta, jezičnim bravurama prenesenim u univerzalnu mističnost rodnih zavičaja. Drugi je svojim prvim zbirkama, vješto autocenzuriranim tekstovima u vrijeme cenzora, višeslojno progovarao o hrvatskim razmeđima i ispodpovršinskim nagnućima, a objavivši u osamdesetima zbirku priča „Olovna dolina“ po prvi put me prosinulo pitanje Blaiburga o kojemu ni moj djed nije govorio.
- Hrvatski obrambeni Domovinski rat na Vas je ostavio izniman trag, poglavito kad se sagledaju Vaše knjige. Čak ste iz tog vremena i jednu pjesmu posvetili samom sebi. Kako je do toga došlo?
Pretpostavljam da mislite na pjesmu „Pismo poginulog ratnika“ koja je postala najinterpretiranija neuglazbljena pjesma u samostalnoj Hrvatskoj. Pisao sam je u ljeto 1991. u Hrvatskoj Kostajnici kao pjesničku oporuku. Hvala dragom Bogu, ona to nije postala, ali se pretvorila u kolektivnu oporuku svih ratnika palih za domovinu. Osobni karakter pjesme poprimio je oblik sveopće sućutnosti s poginulim braniteljima. A taj trag, o kojemu govorite, o da, bio je silno prisutan u samom ratu i nije jenjao. Pišući prije tri godine „Kaverne“ mislio sam da ću tu temu zauvijek apsolvirati, međutim, rat u Ukrajini ponovno je otvorio sve neizlječene rane. Uskoro ću se i u proznoj formi, s velikim vremenskim odmakom, o toj vječnoj temi oglasiti knjigom novela i pripovijesti.
- Živjeti s poezijom i knjigama je zanimljivo, ali…može li se od toga živjeti?
Ne može. Može se eventualno životariti na rubu bijede. Nikada nisam sanjao ne znam kakve novce, a sada, sa šezdeset godina iza sebe trebam još i manje. No i to malo je nedohvatljiva planina. Nisam pobornik kuknjave, cviljenja, potezanja za rukav, ali moram istaknuti da u opće težim vremenima lakše mi je bilo preživjeti nego danas. U kritičnim momentima uvijek su se neka vratašca otvorila, netko vas je saslušao, poduzeo konkretne korake da vam olakša život. U Ministarstvu, u gradu… Ne govorim o ikakvoj protekciji izvan zakonskih okvira, govorim o čistoj ljudskoj gesti koja vam ide na ruku samo zato što se dobar hrvatski pjesnik. Danas u demokratskom „raskošju“
tehnokraciji niste zanimljivi, a novim agendama ste stranac. Nosim se s time, ali gorčina ne hlapi. A neupućeni, kada pročitaju moju biografiju uglavnom steknu krivi dojam. Čini im se, taj je državni pjesnik, taj je miljenik struktura, tom se med i mlijeko prelijevaju iz čaše. Istina je čista opreka.
- Nego, gospodine Tomislave, kakvo bogatstvo pjesnik može steći i može li se ono prenijeti i na potomke?
Prije svega ima priliku postati bolji čovjek. Kad se sudari sa sudbinama svojih predšasnika otvoreno mu je polje, bio-ne bio vjernik, da se poistovjeti s književničkim nesrećama pa da od svoje male nesreće ne gradi temelj za mržnju, revanšizam, patološko unižavanje duha. Ima i priliku postati slobodan čovjek. Zagledan u drugog čovjeka astronomskim teleskopom. Može i dijeliti nemilice. Tko želi njegovo je! Zar to nije bogatstvo makar i govorili o neznatnom broju štovatelja. Nikada ih u poeziji i nije bilo puno. A može se steći i nekoliko prijatelja, lijepi skup znanaca i sijaset prolaznika podobnih za literarnu obradu. I napokon, možeš ostati svoj, lišen prizemnih težnji, usmjeren na cjelokupno pročišćenje. Moji potomci to znaju i volio bih da neovisno o tome hoće li ikada pisati ili ne, hodaju više pjesničkim nego materijalističkim stazama.
- Član ste više književnih i inih udruga i institucija. Treba li pisac biti u „krdu“ ili mora biti van toga?
Ha, imam podeblji međustaž u kojemu nisam bio član ičega. Imam i vrijeme zapisano u pripadnost strukovnim društvima i udruženjima. U oba slučaja izvan „krda“ sam bio i ostat ću. Pripadnost ima i svoju dobru stranu. Bliže ste nekom imaginarnom oku koje odlučuje hoće li vas negdje pozvati, hoće li vam predložiti simboličnu a i konkretnu suradnju, hoće li vas dopasti kakav honorarčić. Naposlijetku otvara se i prostor da se netko popikne o vašu knjižicu, napiše osvrt, kritiku. Premda sam član i DHK-a i HDP-a u tom smislu s vremena na vrijeme zgodi mi se lijepa stvar proistekla s Trga bana Josipa Jelačića dok sam u Basaričekovoj tek nimalo važan broj, pjesnik bez kojega se može.
- A, ima li u Hrvatskoj književnih kritičara?
Ima, ali je itekako sužen prostor njihova djelovanja i utjecaja na suvremena gibanja. Uglavnom objavljuju u sve manje čitanim književnim časopisima. Ponešto ode u „Bibliovizor“, uglednu emiciju Hrvatskog radija, u dvotjedniku „Vijenac“ postoji stalni prostor za kritiku, a pojavili su se i specijalizirani portali što je hvale vrijedan trud pokretača. Ali, onih dana kada su dnevne novine posve izopćile literarnu produkciju, a kritiku ugasile ili svele na jednotjedni kolumnistički ritam, tih dana je nepovratno utrt put marginalizaciji neovisne kitike, samim time i umjetnosti i kulture. Oni koji pak predano i tvrdoglavo još uvijek pišu o novim knjigama posebna su vrsta koja zaslužuje biti cijenjena i prepoznata kao rasuto donkihotovsko pleme bez čijeg okvira sadržaj (poezija, proza) pleše u zrakopraznom prostoru.
- Živite u Karlovcu, na četiri rijeke. Koliko je taj grad „vezan“ uz kulturu…?
Bit ću kratak i smatram da će svima biti jasno što poručujem. U Karlovcu se rodio i školovao jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, krugovaš Slavko Mihalić. Umro je 2007. godine. Još nema svoju ulicu ili trg.
- Nego, još samo nam recite, što možemo očekivati iz Vaše spisateljske radionice?
Mnogošto budu li prilike i zvijezde iole naklonjene mojim pregnućima tog tipa. Prije svega izdvojio bih pjesničko „Osmoknjižje“, zbirku zbirki, rezultat trogodišnje posvećenosti ispisivanju novih stihova. Zasigurno kao koncept jedinstvena pjesnička knjiga u nacionalnim okvirima. Između 700 i 800 novih, knjiški svježih pjesama, tematski raznorodnih (egzistencijalne, ljubavne, misaone…) a opet smisleno i razložno ulančanih u čvrstu cjelinu. Tu je i moj višegodišnji predani posao vezan uz literalizaciju biografije Ivana Meštrovića. Kroz tri forme (romanesknu, scenarističku i dramsku) proznog iskaza bavim se osobnošću glasovitog umjetnika, a čiji podvizi i silne turbulencije sjajna su podloga za indirektno proispitivanje i shvaćanje hrvatske sudbine u dvadesetom stoljeću. Završavam i već spomenutu zbirku novela koja bi se sljedeće godine trebala pojaviti u izdanju zagrebačke „Alfe“. Ima toga još u nedovršenim poglavljima, bilješkama, crticama i nacrtima. I na književnom i na filmskom planu – kazao je Tomislav Domović.
Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ
