Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Dok zadubljeno promatramo zaslone naših mobitela, još jedan dan je tu. Još jedan. To zvuči tako malo, zar ne? No, puno je to, jer sve važno što nam se u životu događa – događa se u jednom jedinom danu. Dolazimo i odlazimo u jednom danu. Živimo u jednom danu cijeloga života. Ponekad se pitamo: Koliko je tih dana još pred nama? To nitko od nas ne može sa sigurnošću znati. Ni današnji dan neće se ponoviti više nikada, kao ni jedan prije njega. Jedan jedini. I dan. I život. Ponekad ih bagateliziramo, zaustavljajući se na krivim pristaništima, silazeći iz vlaka na krivim stanicama. Destinacija sreće za svakog je od nas nešto drugo. I to je dobro. Dobro je znati da sreća nema univerzalnu definiciju. Za svakog čovjeka postoje prave i krive stanice i određene granice. Ponos, nije nužan. Dostojanstvo jest. Znajmo prepoznati sva ugodna odmorišta naših duša. Znajmo cijeniti naša energetska napajališta. To su oni ljudi s kojima se međusobno nadopunjujemo i ona mjesta na kojima se obnavljamo.

Znajmo prepoznati svaki trenutak za dalje, u smjeru svrhe našeg života, jer sve drugo bilo bi puko iscrpljivanje. Postojati i živjeti nije isto. Živjeti je puno važnije. Kada ćemo reći – DA? I, kome? I, kada ćemo odmah u startu znati da je jedini odgovor – NE? Sva naša osjetila kao da ne postoje kada ne znamo dovoljno cijeniti njihovo postojanje. Zanemarujući ih, uspavljujemo i njih i svoju svijest o njima i svijetu oko nas. Biti probuđen je dobro. Biti budan još bolje. Biti svjestan svega najbolje. Dotaknimo svaki dan. Osjetimo u sebi život jednog dana u kojega stane cijeli jedan život. Ne usmjeravajmo naš pogled u suprotnom smjeru od onog u kojem se kreće vlak koji vozi do zemlje neke naše sreće i osobnog uspjeha. Abeceda je jedna jedina, ali tim će slovima svatko od nas ispisati neku svoju abecedu, jednu jedinu, jedinstvenu i neponovljivu abecedu svog života.

Ponekad je divno je biti dijelom noćne tišine grada i pustiti slova na slobodu, van iz reda abecede, da pišu bilo što, ostavljajući trag u virtualnoj svjetlosti. Nismo sami. Dotičemo se tim slovima, dajući jedni drugima znak da smo svi tu negdje. Jedni smo drugima svjetlo u tami. Nasmijani izvana zbog svijeta. Uplakani iznutra tko zna zbog čega. Svatko od nas putuje kroz život sa svojim osmijehom i svojim gorko-slanim suzama. Svatko je u toj noćnoj tami predan svojim snovima i strastima. Svojim slatkim tajnama. Strahovima. Bolima. Ushitima. Nadanjima.

O, da. Sve će proći. Baš sve. I mi. Prolaznost odiše nekom čudnom slobodom nepostojanja koja nam svakim danom prilazi sve bliže. Pa se pitaš – tko je to rekao da čovjek ne može letjeti, ako znamo da možemo sve što mislimo da možemo i ako čvrsto vjerujemo u sebe? Odjednom, nije te više briga ni za što, što te vuče k tlu. I, odjednom, primjećuješ samo one svijetle točke u ovoj nestvarnoj stvarnosti koje te dižu, kao i ti njih. Svaka je sekunda jedna mala vječnost koju više ne poklanjaš bilo kome. I, počinješ sve više voljeti svaku od njih i to izabrano društvo puno čistog i vedrog duha s kojim ih rado dijeliš. I, sretna si što napokon letiš u pravom smjeru. Jednostavno znaš – tamo kamo sam krenula tama ne postoji. Odjednom se osmijeh probudi iznutra i pokuca na vrata tvoga lica. Sretna si. Jer, jednostavno znaš – svaki je korak bio tvoj put do ovoga trenutka. Misliš, osjećaš i znaš – moj je i želim ga proživjeti na način koji mi se najviše sviđa. Svaki je trenutak jedna destinacija sreće.

Osjećamo li to?

Elia Pekica Pagon


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema