By …Ima još uvijek pobornika hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih antidemokratskih tendencija, koji zahtijevaju, ne samo zabranu HDZ, nego nam i na skupovima prijete čak i oružjem, a meni osobno i ubojstvom. Takvi očito nisu naučili iz povijesti ništa. Kad već nisu sami spoznali da je prošlo doba jednostranačkog bezumlja i bespravlja, bilo bi dobro da se prisjete one biblijske: ‘Tko mača se laća, od mača i pogiba’…Zlonamjerno poricanje ciljeva HDZ-a s jedne strane ili pak s druge, njihovo neshvaćanje, ili jednostrano i dvojbeno tumačenje, ima različite izvore i namjere. Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavenskih velikodržavnih shvaćanja, vide u programskim ciljevima HDZ, ništa drugo do zahtjeve za obnovom ustaške NDH. Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika – u onom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama Versajskoga krojila novi europski poredak – tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak sasvim određenih povijesnih čimbenika.
(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=NiDaMLTGnWs&ab_channel=ZajednicaUtemeljiteljaHDZ-aSplit; citirani dio: od 26 : 57 – 34 : 02; također: https://hr.wikisource.org/wiki/Govor_Franje_Tu%C4%91mana_na_I._Op%C4%87em_saboru_HDZ-a_24._velja%C4%8De_1990.; stranice posjećene 10. 4. 2021.)
Ovo su riječi što ih je među ostalim izrekao utemeljitelj HDZ-a i kasnije prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman na Prvom općem saboru svoje stranke održanom u Zagrebu u prepunoj dvorani ‘Lisinski’, 24. i 25. veljače 1990. godine.
Dakako i samo spominjanje NDH, kod komunista, samozvanih liberala i poklonika velikosrpske opcije u tadašnjoj Hrvatskoj, izazvalo je dobro poznati sindrom Pavlovljevih pasa – pa je procurila slina s gubica, a bijesni lavež odjeknuo medijskim i javnim prostorom.
U tada uzavrelom ozračju i političkoj i društvenoj klimi prožetoj neizvjesnošću – ponajprije zbog ponašanja dijela srpske manjine u samoj Hrvatskoj, a potom i Srbije, Crne Gore i JNA – ne samo da se pozorno “vagala” svaka riječ izgovorena od “nacionalista” (a dr. Tuđman je od početka bio svrstan među takve), nego su njihove izjave najčešće vađene iz konteksta, izvrtane, modificirane, prilagođavane i iskrivljivane, a sve s nakanom da se pokaže kako su te stranke, pokreti i njihovi lideri predstavnici ekstremne opcije i kao takvi opasni, dapače, pogubni za hrvatski narod i nacionalne i državne interese.
U takvoj su kampanji prednjačili komunisti Ivice Račana i njihov je cilj bio dokazati da je HDZ “stranka opasnih namjera” – mada, istini za volju, ovu ocjenu koju su poput mantre ponavljali nitko od njih nije znao argumentirati. Bilo je to vrijeme paradoksa po mnogim pitanjima, pa i po tomu kako su novopečeni hrvatski “demokrati” komunističke provenijencije shvaćali mogućnost razrješenja tzv. jugoslavenske krize.
Ogromnoj većini njih je, naime, najveća opasnost još uvijek bila sasvim prirodna i opravdana težnja hrvatskog naroda i većine građana Republike Hrvatske za slobodom i samostalnošću – i to, podsjetimo, u vrijeme kad su već iz Beograda stizale otvorene prijetnje ratom, a hrvatskim se krajevima sa srpskom većinom valjale horde razjarenih srpskih mitingaša u kojima su rame uz rame koračali partizanski “prvoborci” i četnici, istaknuti komunisti i monarhisti.
Začudo, Ivici Račanu i njegovoj Partiji (koja je prigodno i namjenski uz SKH uz svoj naziv prikačila ono “SDP” – “Stranka demokratskih promjena”, kako slučajno ne bi bilo zabune po pitanju opredjeljenja tadašnjih boljševika za “demokraciju”), te prijetnje i divljanje velikosrpskih mitingaša čiji su primitivizam i šovinizam prelazili u sijanje otrovne mržnje i bojne pokliče uz prijetnje Hrvatima i svojatanje njihove zemlje, ni najmanje nije smetao. Titov pionir i “omladinac”, kumrovečki đak i kreator ideološke pravovjernosti hrvatskih komunista, poltron beogradske vrhuške koji se za opstanak SKJ borio “do zadnjeg metka”, jedinu je prijetnju vidio u dr. Tuđmanu i njegovom programu osamostaljenja Hrvatske. I otuda – iz toj je legla, iz hrvatske partijske kaljuže krenula prljava gebelsovska kampanja koju su objeručke dočekali srpski radikali diljem enklava sa srpskom većinom koji su već punu godinu okupljali svoje pristaše slaveći Slobodana Miloševića, Momčila Đujića i Dražu Mihailovića i uzvikujući od Knina preko Gospića i Karlovca do Vukovara, Borova Sela i Belog Manastira: “Ovo je Srbija!”
U takvom ozračju i citirana izjava čelnika tek utemeljenog političkog pokreta (HDZ) bila je tumačena na različite načine i s različitim motivima svojatana ili odbacivana, već prema okolnostima i potrebi.
A što je ustvari, kad se hladno i logički promotri, u ovom citatu javnosti poručio dr. Tuđman?
Samo to da se razdoblje NDH ne može promatrati isključivo kroz krv, zločin i kolaboraciju ustaša sa silama Osovine, nego i kao legitimna i razumljiva težnja hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom – i drugo, da je Njemačka koja je kao sila diktirala odnose kako na globalnom planu u Europi tako i unutar okupiranih država, imala svoj stav prema tim zahtjevima.
Koji narod nakon više od dva desetljeća krvave tiranije ne bi iskoristio prvu prigodu koja mu se pruži kako bi skinuo jarama s vrata? Koji narod? U ime čega i s kojim obrazloženjem se mogla priječiti sasvim razumljiva želja hrvatskoga naroda da se konačno oslobodi karađorđevićevske velikosrpske klike pod kojom je doživio teške i tragične godine progona i poniženja?
I tko je taj koji može opovrgnuti kako je Njemačka u to vrijeme bila u poziciji da je mogla diktirati odnose među državama (pa i unutar onih u kojima je bila vojno prisutna) i to u najvećem dijelu Starog kontinenta? Realnost je bila takva, sviđalo se to komu ili ne. I nije to vrijedilo samo za Hrvatsku, nego i veliku većinu drugih europskih država. U tom unaprijed zadanom okviru kretao se i Pavelić.
Bilo je to, dakle, jedno pragmatično promišljanje dr. Franje Tuđmana o tom vremenu i silnicama koje su uvelike određivale sudbinu gotovo svih europskih naroda – pogotovu malih, pa tako i hrvatskog.
Dr. Franjo Tuđman nije bio ni boljševik ni ustašofil. Bio je u stanju priznati svoje zablude iz mladih dana, ali je stvarnost promatrao i promišljao realno i bez romantičarskih iluzija i tlapnji. Zato ga mnogi hrvatski farizeji ni danas ne razumiju.
On je nastojao novu hrvatsku državu graditi na sintezi pozitivnog naslijeđa što su ga hrvatska politička misao i praksa iznjedrile – od starčevićanstva preko radićevštine do naslijeđa hrvatske ljevice, ali ljevice Andrije Hebranga i Augusta Cesarca – a ne one koja poništava pravo hrvatskog naroda na slobodu i samostalnost i povlađuje velikosrpskom hegemonizmu. Zato su i u prvi demokratski hrvatski Ustav u preambulu i ugrađene odredbe po kojima se suvremena Republika Hrvatska ustanovljuje među ostalim “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)”, ali istodobno i “na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava”.
(Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske – I. IZVORIŠNE OSNOVE; stranica posjećena 10. 4. 2021.)
Odbacivanje totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i njihovih ideologija bilo je nužno da bi se krenulo novim putem: stazom slobode, višestranačja i demokracije – i to je posve razumljivo. Nove okolnosti nametale su i nova rješenja u potpuno drugačijim uvjetima nego se to događalo 50 godina prije.
Iz konteksta cjelokupnog govora što ga je na tom Prvom općem saboru HDZ-a održao dr. Tuđman, jasno je vidljivo kako je osjećao nužnim osvrnuti se i na neka sporna povijesna pitanja koja su predstavljala teret i kamen spoticanja za naše društvo u cjelini, utoliko prije što je HDZ tada (1990.) bio jedina stranka koja je u svome programu otvoreno iznosila ideju hrvatske državne samostalnosti i suverenosti i upravo zbog toga bila oštro napadana iz istih onih krugova koji su punih 45 godina gazili slobodu hrvatskog naroda i njegova temeljna ljudska, građanska i nacionalna prava.
Bila je to poruka kako velikosrpskim hegemonistima i mitomanima, tako i hrvatskim komunističkim dogmatima – kriptostaljinistima, ali i svima drugima koji su u svakom zahtjevu Hrvata za svojom neovisnom državom vidjeli opasnost i tu legitimnu i posve prirodnu težnju koja je temeljno pravo svakog naroda na svijetu unaprijed odbacivali i osuđivali (gledajući Hrvatsku isključivo kroz Pavelićev režim koji je u njihovoj nakaradnoj crno-bijeloj ideološkoj vizuri opet krajnje jednostrano promatran kroz krv i zločin), smišljeno i perfidno namećući staru matricu po kojoj je Hrvat dobar samo ako je pokoran i podređen.
Onima koji se ni danas mentalno nisu maknuli od 1945. godine i pod krinkom “antifašizma” nastavljaju s politikom pokušaja poništavanja svake hrvatske suverenosti i veličanja komunističkog zločina i Jugoslavije sazdane na kostima nevinih žrtava razbacanih u preko 1.500 masovnih grobnica, treba dati do znanja kako svi oni kojima je do Hrvatske i hrvatskoga naroda stalo itekako razumiju poruke dr. Franje Tuđmana, kao što su ih razumjeli i tada, u veljači 1990. godine.
Oni su podlo iskoristili Tuđmanovu politiku pomirbe i njegovu plemenitu nakanu zatvaranja bolnih stranica povijesti zarad jedinstva i boljitka naroda i nastavili svoju destrukciju – u drugim okolnostima, ali s istim ciljevima i sličnim sredstvima.
No, izgubili su iz vida jednu važnu činjenicu: hrvatski je narod trpio krvavu velikosrpsku diktaturu gotovo 23 godine (od 1918. do Drugog svjetskog rata), bio izložen pokušajima uništenja i zatiranja i 1941. i 1991., komunistička propaganda mu je 45 godina nastojala isprati mozak i promijeniti svijest, ali kad je došlo vrijeme i komunisti i njihova subraća velikosrpski fašisti dobili su odgovor koji zaslužuju.
“Takvi očito nisu naučili iz povijesti ništa…” – rekao je tvorac moderne Hrvatske i njezin prvi predsjednik još u veljači 1990. godine. Isto vrijedi i danas. Nažalost.
Zlatko Pinter
