By Sajam knjige ili kako su ga preimenovali u Sa(n)jam knjige u Puli razvikan je događaj koji po ničemu nema obilježja da se događa u Hrvatskoj Istri, u kojem nemaju pristup književnici hrvatske provenijencije. Nema nigdje niti jedan barjak, ni jedno obilježje, ni grb Republike Hrvatske.
Na Sajam su pozvani mnogi pisci, književnici , režiseri, novinari, ali ne i hrvatski pisci, pa čak ni lokalni pulski, koji su imalo domoljubno orijentirani.
Nema na pr. Ivana Aralice, Nevenke Nekić, Mile Pešorda, Josipa Pećarića i… puljanina Ivana Pletikosa.
Ivan Pletikos, književnik i pravnik iz Pule, zbog neuvršatavnja njegovog romana iz pulske povijesti „Catastropola“ na Sa(n)jam knjige u Istri, pulski festival knjiga i autora. poslao je 4. prosinca 2015.godine, otvoreno pismo gradonačelniku Borisu Miletiću, istarskom županu Valteru Flegu, direktoru Zagrebačke banke Valteru Šariću i direktorici pulskog Sajma knjige u Istri Magdaleni Vodopiji. Sajam je tipična jugo-ljevičarska manifestacija, iako je financiran iz Proračuna Grada Pule i Istarske županije, koji pune svi porezni obveznici.
https://istarski.hr/node/21014-ivan-pletikos-pulski-sajam-knjige-bez-romana-o-puli
Napisao je Ivan Pletikos još jedan roman „Pula na Pola“, koji isto tako nije predstavljen na Sajmu . Očito nije podobno društvo za tu „elitu“
Što znači, ako se neka manifestacija financira javnim novcem onda treba biti otvorena za sve, bez političke i ostale podobnosti.
„Između Grada Pule, Istarske županije, Zagrebačke banke i udruge Sa(n)jam knjige u Istri 6.ožujka 2019.godine u prostorijama pulske Komunalne palače potpisan je sporazum o suradnji kojim će se i slijedeće tri godine podržati održavanje projekta Sa(n)jam knjige u Puli. Ugovor su potpisali pulski gradonačelnik Boris Miletić, istarski župan Valter Flego, predsjednik Uprave Zagrebačke banke Miljenko Živaljić te predsjednica Udruge Magdalena Vodopija,” izvijestili su iz Odsjeka za informiranje Grada Pule.
Radi se o godišnjoj potpori od 1.130.000 kuna, koja je rezultat privatno-javnog partnerstva u kulturi koje je utemeljeno prije deset godina.
Sajam knjige značajna je i korisna manifestacija koja ima dugogodišnju tradiciju, koja potiče i mlađe generacije na ljepotu čitanja, putem odjeljka za djecu Monte Librić, na znanje i širenje vidika, koje se crpi iz svake pročitane knjige. I sama sam veliki ljubitelj i čitatelj knjige od djetinjstva u knjižnici pulskog Pionirskog doma, pa Gradske knjižnice, do Mornaričke knjižnice u bivšem Domu JNA i Sveučilišne knjižnice.
Otvorenju sajma bila je nazočna i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek koja je istaknula da je svaka ovakva manifestacija prilika kako bi se promovirala knjiga i čitanje. Ministrica je izrazila zadovoljstvo što Istra i Pula, uz svesrdnu pomoć Ministarstva kulture i medija, ustraju u tako vrijednoj manifestaciji koja ugošćuje i mnoge strane pisce, autore, nakladnike, promotore knjige i čitanja i na taj način najbolje doprinosi i razvoju čitateljske publike i njezinom upoznavanju s novim naslovima. Vidjeli smo dosad mnoge velike pisce koji prošlih godina gostovali na ovom sajmu i koji su kasnije postali rado čitani autori sa značajnim prijevodima u Hrvatskoj“
Sam Sajam otvorio je istarski pisac Milan Rakovac: „Pitam se cijelog života : Čemu smo napravili ove zgrade, gradove i tvrđave? Da bismo se vratili prirodi? A jedva smo čekali zbrisati od nje. Mislim da sam kompetentan pričati o povratku, jer sam po vlastitom izboru vječni žid, strasni emigrant i imigrant, ja sam nomad, meni je fantastično živjeti i u Tivtu, i u Beogradu i u Splitu i u Puli i u Baderni i u Zagrebu i u vrajžoj hiži ako rabi!“
Na kraju je naglasio da se trebamo osloniti na razum, što je Daša Drndić činila u svojim knjigama, a još više u svom životu. Aludirajući na Sajam knjiga istaknuo je da je Pula nenadmašna – džabe Beograd, džabe Interliber, džabe Leipzig ! Zaključio je: „Vraćamo se čovjeku i knjizi. Samanj je doprt!“( otvoren)
Čemu riječ džabe? U Istri se ne upotrebljava, već se kaže zaludu! To je ono jugoslavenstvo koje iz njih ne izlazi.
Povijest nastanka Sajma
Pratim Sajam knjige od samog početka 1995.godine. Za pokretanje Sajma zaslužan je Boško Obradović, (1938- 1997 ) kojeg se stariji Puljani sjećaju kao zubara u vojnoj bolnici u Puli. 70- tih godina prošlog stoljeća okrenuo se umjetnosti i kulturi (kazalište, film, radio, novinarstvo, sport organiziranje raznih spektakala…)
Boško Obradović je idejni vođa i tekstopisac poznate pulske rock-skupine Atomsko sklonište, osnovane 1976. godine, ali je od 1981. vodstvo te pisanje stihova i glazbe preuzeo Bruno Langer.
Obradović je otvorio knjižaru Castropola u kojoj se okupljala tadašnja društvena ” krema” jugoslavenske orijentacije.
Njegova kćerka Magdalena ponašala se boemski, odrasla je u društvo raznih “umitnika” jugoslavenske i globalističke orijentacije sa kojima se i otac družio.
Iz Castropole se 1995 .godine, razvio Sajam knjiga .
- godine umire Boško Obradović i ostavlja knjižaru- antikvarijat jedinoj kćerki Magdaleni udatoj Vodopija. Knjižaru Castropolu je zatvorila i posvetila se Sajmu koji se redovno do pandemije, održavao u bivšem Domu JNA u Puli sada Dom Hrvatskih branitelja uz punu potporu IDS-a, Grada Puli i Istarskoj županiji.
Tu se okuplja jugo- srpska „ krema“ novinara, tv – voditelja, režisera, pisaca i izdavača
IDS im je baš bio po mjeri, a oni IDS-u odlična manifestacija koja je stvarala privid multikulturalnosti i slobode mišljenja. Zašto privid, jer sve to vrijedi za svih osim za Hrvate. Hrvatski autori mogu stvarno samo sanjati svoje predstavljanje na Sajmu.
Miljenko Jergović je redovan gost, pored njega Julijana Matanović. Borivoj Radaković, Predrag Matvejević, Srđan Karanović, Viktor Ivančić , Boris Dežulović , sve antihrvatski likovi koji su u Hrvatskoj jako dobro plaćeni i to novcima hrvatskih poreznih obveznika iz Proračuna Republike Hrvatske.
Kritizirati vladajuće da, uvijek , jer smo svjedoci uzurpacije vlasti, korupcije i kriminala, ali pri tome ne dovodeći nikada u pitanje opstojnost Države Hrvatske i temelje na kojima je nastala.
Međutim ekipa koju Magdalena Vodopija okuplja su sljednici jugoslavenstva, globalizma, interkulturalnosti, regionalizma…
Viktor Ivančić piše za NOVOSTI SNV-a Milorada Pupovca, tekstove pune mržnje prema Hrvatskoj, a Novosti financira Srpsko narodno vijeće koje redovno dobiva godišnje sredstva iz Proračuna RH, po osnovi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Za 2022.godinu dobili su 4 milijuna kuna da pljuju u tanjur koji ih hrani, Hrvatsku, sve pod egidom slobode mišljenja i prava nacionalnih manjina.
Tako Ivančiću ne smetaju hrvatske kune, ali mu smeta Domovinski rat, njega pak ne može smisliti, kao ni prvog hrvatskog predsjednika dr.Franju Tuđmana, jer je u Domovinskom ratu nestala njegova bajna Jugoslavija u kojoj i o kojoj nije smio pisati „bljezgarije,“ koje u Hrvatskoj i o Hrvatskoj piše:
“ kolektivno kršenje osme Božje zapovijedi poslušnim uživljavanjem u laž tzv. Deklaracije o Domovinskom ratu, čime je, u pogledu angažiranosti, uklonjena tanka granica između patriotskog i idiotskog.“ Očito Ivančić nije sudjelovao u DR, nego se skrivao iza Feral Tribune, izbjegao mobilizaciju i „oblajavao“ dr. Tuđmana!
Viktor Ivančić jako zamjera hrvatskim vlastima odnos prema ilegalnim migrantima; pitam se pitam je li ikada Viktor Ivančić kritizirao jugoslavenske vlasti zbog neprobojne granice i graničara sa velikim psima vučjacima, koji su čuvali granicu?!
Još bizarnije je Ivančićevo mišljenje o domoljublju u Hrvata, jer on je alergičan na svako iskazivanje poštovanja Hrvata prema svojoj državi:
„Zbog čega se, uostalom, kroz obrede poput ustajanja na himnu, javno demonstriranje ‘bivanja nacijom’ ustalilo kao ekskluzivno ljudska praksa, ako je posve jasno da bi uz neveliki dreserski trud tu naviku lako usvojili i kućni ljubimci?“
Znači i javno iskazivanje poštovanja prema simbolima državnosti u Hrvata mu jako smeta. Domoljublje u Hrvata je po njegovu nacionalizam. Evo što je sve proizvod velike mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima.
„Stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog, u regularnim rutinama kroz koje više i ne primjećujemo kako su iskazane emocije ishod prisile“ napisao je u svojoj knjizi „Zlomovina. 99 pamfleta“, Fabrika knjiga 2021.
Opet ću usporediti Ivančićevu Jugoslaviju, njemu nije bila prisila, ni dresura pjevati Hej Slaveni, i sada bi je iz „sveg glasa“ zapjevao, a mi Hrvati smo svaku smo večer čekali ponoć da na Radio Zagrebu čujemo sviranje Lijepe naše domovine.
Na Sajmu knjiga bili su oboje pozvani i baš su se lijepo družili ii nadopunjavali čitajući jedan drugom tekstove o čemu će nego o rušenju Hrvatske.
O Borisu Dežuloviću javnost zna najviše po tekstu „Jebo vas Vukovar“ za koji je DORH odbacio optužbe da vrijeđa osjećaje Hrvata, jer u Hrvatskoj vlada sloboda mišljenja. On isto piše za Novosti i u svojim se kolumnama uglavnom obračunava sa Hrvatskom i Hrvatima, što je namjerna demontaža države, može služiti i za rušenje države, jer po njemu su temelji države krivi. Republika Hrvatska je koncipirana kao virtualna država neviđenih čuda, u kojoj bi nakon tridesetak godina – ako bi sve išlo kako je zamišljeno – iznenađeni i šokirani trebali biti još samo ljudi s ozbiljnim kognitivnim poremećajem.
Satirično i sa izmišljenim pričama Dežulović napiše svoje mišljenje o Hrvatskoj iz kojega je jasno da nikako ne može prihvatiti njeno postojanje.
Obraća se kao djeci :“Da, draga djeco, škola je izmišljena, povijest je izmišljena, svjedodžba je izmišljena, diploma je izmišljena, doktorat je izmišljen, tvrtka je izmišljena, državni natječaj je izmišljen, parlamentarni izbori su izmišljeni, HDZ je izmišljen, Sabor je izmišljen, Vlada je izmišljena, televizijske vijesti su izmišljene: pedantno su to zapisani izvještaji s rezultatima ekonomskih mjera Vlade, sastavima upravnih odbora državnih poduzeća i sucima Ustavnog suda, ministrima, projektima, tablicama i statistikama, tjedan po tjedan, sve četiri godine, pa onda opet izbori, HDZ, Vlada, rezultati, sastavi, suci, mjere, ministri, natječaji, tablice i statistike: cijeli jedan iscrpni i dragocjeni ljetopis Republike Hrvatske dvadesetih godina ovog stoljeća.
Osim što ta država ne postoji, niti je, kako ste do kraja ovog teksta već i sami shvatili, ikad postojala.
Poraženi i posramljeni, već za koji tjedan otisnut ćete se tako odraslim prostranstvima schengenske Europe i pohabani plavi pasoš svoje izmišljene države sakriti u dno ladice s arhivom svoje privatne povijesti, pored onog pohabanog malog crnog rokovnika, krijući Republiku Hrvatsku i od sebe samog, onako kako već svatko od nas krije neku mračnu tajnu iz prošlog života“
Evo napuhanog i arogantnog Dežulovića, koji sve ljude mjeri po sebi, a ne shvaća ili ne želi shvatiti, da su Hrvati ponosni na svoju domovinu Hrvatsku, da se ne srame ni svoga Hrvatstva , ni Hrvatske domovine. I još kada bi mu to doprlo do moždanih vijuga
Eto jadnog i prozirnog Dežulovićeva mišljenje o Hrvatskoj, koja ne postoji, niti je ikad postojala, ali zato postoje hrvatske kune ( još malo) One mu nisu imaginarne, njih se ne odriče, iako su mu ih priskrbili Hrvati svojim radom plaćajući porez i pune Proračun.
U popularnom sajamskom Doručku s autorom gostovao je Srđan Karanović. Emisija je bila negledljiva . Ni da mi netko plati ne bih mogla odgledati do kraja to prenemaganje i slušati te partizanske priče. Koga to više zanima, nakon skoro 80 godina od završetka 2.svjetskog rata.
https://tvprofil.com/show/14333921/dorucak-s-autorom-srdan-karanovic
Sajam je bio posvećen Daši Drndić
Daša Drndić kćerka je od Ljube Drndića, antifašista iz Istre, član KPH, novinara i diplomata koji je napisao Proglas o priključenju Istre Hrvatskoj, 13 rujna 1943.godine i to samostalno bez Komunističke partije, sa čijom vrhuškom je ubrzo došao u sukob i morao napustiti Istru, u koju se nikada za života nije vratio. Vratila ga je kćerka u urni da vječno počiva u Istri koju je neizmjerno volio. “Krasna zemljo, Istro mila, to mi svirajte kad umrem”, govorio je,
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarević odlikovala je Ljubu Drndića Ordenom Stjepana Radića, 23. kolovoza 2016.godine, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Daša Drndić nažalost nije došla do tog stupnja svijesti da prihvati, da je zločin, zločin, ma tko ga počinio i u ime bilo koje ideologije ga počinio. Iz njene izjave vidi se da još uvijek brani komunizam kao pozitivnu borbu za slobodu i demokraciju. To je ta ideološka brana koju su usadili komunistima da su oni dobri:
„ po meni, prihvatljivo je da se ta manifestacija, ili možda prikladnije, predstava, nije odigrala u ozračju onog izgleda za neke još uvijek žuđenog Tuđmanovog, a meni neprihvatljivog – miješanja kostiju. Miješanja kostiju ne nevinih žrtava poslijeratnog komunističkog režima, ljudi s vizijom o izgradnji slobodnog, demokratskog, otvorenog svijeta, nego kostiju ideološki retrogradnih, nacionalističkih “elemenata” čiji se snovi temelje na isključivoj, arhaično-tradicionalističkoj viziji jednog u suštini samozadovoljnog, zatvorenog društva.“
Zatim tumači svoje riječi: „Nemoguće je spajati, još manje izjednačavati “dva totalitarizma”, onaj nacifašistički s onim staljinističkim, unatoč golemom broju žrtava obaju režima jer, naprosto polazne točke, odnosno ideologije, bile su im suprotne“
Ali su im rezultati isti. Zločini!
Upravo ta njena reakcija jasno ukazuje da unatoč svojoj naobrazbi i znanju nije uspjela ili nije htjela vidjeti da je fašistička diktatura zamijenjena komunističkom diktaturom, da Titova Jugoslavija, nije ništa drugo nego novi fašisti s antifašističkim predznakom! Ta dva pojma i jesu u samom svom biću, u dubokoj suprotnosti, ali metode represije i rezultati po broju nestalih i ubijenih od strane komunista su veći, nego od nacista i fašista zajedno.
Svaki istinski, općeljudski, humanitarni i globalni antifašizam uvijek bi se borio protiv svakog oblika diktature, borio bi se protiv komunističke zločinačke filozofije, borio bi se protiv dokidanja demokratskih dosega, borio bi se protiv svakog oblika dokidanja ljudske slobode, borio bi se za parlamentarizam. Umjesto borbe za te opipljive i dokazane globalne političke vrijednosti, jugoslavenski antifašisti pretvorili su se u najgore fašiste, organizatore i pomagače u počinjenju najgorih zločina protiv čovjeka i demokracije od 1945. sve do 1990.godine. Provodili su teror i zločine isto kako ih je provodio i sam Hitler. Na žalost, oni su i dan danas vladari Hrvatske!
Pod floskulom „antifašizma“ temelji Jugoslavije udareni su prvo zločinima na Bleiburga i bio je to tek početak te „antifašističke“ borbe koja je strateški provedena zbog genocidnog i biološkog uništenja potencijalnih ideoloških protivnika. Titov antifašizam pretvorio se u fašistički ubilački stroj u miru nakon poraza nacizma i fašizma.
Daša Drndić je na svom stvarnom životnom, ali i spisateljskom putu jasno vidjela kako se povijest igra s čovjekom i to je nastojala obilježiti, zaustaviti, kao fotografskim aparatom. Nacizam, rat, holokaust, izbjeglištvo su bile njene trajne teme i tu je postigla najviše umjetničke domete. Bila je uvjerena da se protiv razornih ideologija i općeg beščašća prošlog, ali i ovoga stoljeća možemo u književnosti najefikasnije boriti dokumentom, konkretnim slikama i imenima žrtava.
Upravo to i ja radim, samo što za razliku od nje, ja uviđam da je zlo, zlo bez obzira sa koje strane dolazilo.
Lili Benčik /hrvatskepravice
