By Hrvatska je opet “na nogama” zbog najnovijeg slučaja nasilja u školi (odnosno fizičkog sukoba između nastavnika i učenika u Strojarskoj tehničkoj školi Frana Bošnjakovića u Zagrebu u vrijeme školskog sata). I kao i obično, javnost je uglavnom podijeljena u navijačke tabore – jedni brane učenika, drugi nastavnika – i u toj općoj kakofoniji ponovno se čini kako je glas razuma suviše slab da bi se poveo bilo kakav suvisli dijalog.
Tri dana nakon spomenutog incidenta, na vidjelo su izašli i neki ne baš nevažni detalji: primjerice, činjenica da je sve bilo unaprijed pripremljeno, jer mobitel koji je snimao nemili događaj uključen je prije nego je učenik prišao nastavniku i započeo s verbalnim uvredama – dakle, radilo se o režiranoj provokaciji s ciljem širenja video-uratka putem društvenih mreža; nadalje, neslužbeno je potvrđeno kako su se uvrede na račun nastavnika sastojale od niza grubih psovki (uz navodno spominjanje i njegove pokojne supruge), te da to nije prvi takav slučaj i da su istog nastavnika neki od učenika zvali “četnikom” i “četničkim vojvodom”. Zacijelo su oni učenici koji su poduzimali ove napade jako dobro znali kako je nastavnik u stanju depresije ili “duševnog rastrojstva” (kako neki mediji navode), pa ga se ovom prigodom smišljeno dovelo u fazu “pucanja”, kad više nije mogao kontrolirati svoje postupke. Stalne provokacije kojima je kroz dulje vrijeme bio izvrgnut – pa i šamaranje što ga je otrpio – potvrdili su i neki učenici izvan kruga nekolicine provokatora iz ovog razreda (pa i pred kamerama – uz zaštitu identiteta na koju su mediji obvezni kad su posrijedi maloljetne osobe).
Nastavnik je po kratkom postupku uhićen od policije i zatvoren, pod optužbom da je “fizički napao učenika u pokušaju nanošenja teških ozljeda” i (za sada) pritvoren na 30 dana. U ovom slučaju su državna tijela represije reagirala promptno i (čini se) oštrije nego u nekim drugim slučajevima kad je riječ o “običnim” nasilnicima (koji nisu prosvjetni djelatnici), što je vrlo zanimljiva i po mnogo čemu znakovita okolnost.
Jesmo li mi našu “ljubljenu dječicu” svojim kućnim, obiteljskim (ne)odgojem postavili u središte Svemira i stvorili od njih nedodirljive “bogove”? Odgajamo li ih uopće (u onom pravom smislu kao roditelji) ili smo to prepustili ulici? Zašto im je dopušteno sve i zašto smo (u većini slučajeva) u stanju opravdati svaku njihovu nepodopštinu, ma kako teška i društveno štetna bila? I ono najvažnije: može li se djecu odgajati na neoliberalnoj matrici potpune i neograničene slobode koja u isto vrijeme isključuje svaku odgovornosti za vlastite postupke?
Ovaj problem (napada učenika na učitelje, nastavnike ili profesore), nažalost, ne postoji od jučer, o čemu svjedoče i neki natpisi iz hrvatskih medija:
Učenik prvog razreda srednje škole ‘Korčula’ I. B. (15) iznenada se dignuo iz klupe. Odnekud je izvukao kuhinjski nož i krenuo prema profesorici engleskog jezika Sunčani Letini, a potom pred cijelim razredom šokiranih učenika prijetio da će sebi prerezati vene.
(Vidi: https://www.24sata.hr/news/drama-na-korculi-ucenik-nozem-napao-profesoricu-46934; stranica posjećena 22. 12, 2023.)
Učenik Elektrostrojarske škole Varaždin 1. listopada fizički je napao nastavnika tijekom nastave, izvijestili su iz Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. Zbog toga što su takve scene postale česte u Hrvatskoj sindikat poziva na prosvjed. (Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ucenik-u-varazdinu-fizicki-napao-profesora-sindikat-na-prosvjed-pozvao-i-ministricu-divjak-20181003; stranica posjećena 22. 12. 2023.)
– Nasilje nad nastavnicima u srednjim školama postalo je gotovo uobičajena vijest, koja se doduše objavi, ali nema adekvatne reakcije, kako Ministarstva, tako ni medija – upozorava predsjednik Nezavisnog sindikata Branimir Mihalinec. Dodaje kako nasilnici ne snose nikakve ozbiljne sankcije, a žrtve nasilja već idući dan ostaju zaboravljene. U varaždinskom je slučaju škola reagirala promptno i isključila učenika, te obavijestila mjerodavne službe.
(Vidi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Profesori-pozvani-na-bojkot-nastave-zbog-nasilnickih-ispada-ucenika; stranica posjećena 22. 12. 2023.)
U starijim razredima u jednoj školskoj godini dogode se prosječno tri slučaja da neki od učitelja dobije pljusku, nogom u stražnjicu ili šaku u glavu od učenika, bude ispljuvan s leđa od ‘nepoznatog počinitelja’…
Češći su slučajevi da učenici gađaju učitelja različitim predmetima, vrijeđaju ga, nazivaju pogrdnim imenima, ili na drugi način otvoreno pokazuju nepoštovanje i neposluh. Najmlađi učenik u našoj školi koji je tupim predmetom izudarao učiteljicu ima sedam godina.
(Vidi: https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/122879/nastavnici-pomozite-nam-ucenici-nas-tuku-i-napadaju-nozevima; stranica posjećena 22. 12. 2023.
Napadi na nastavnike u 2005.
siječanj 2005. Prijetnje smrću
– učiteljici engleskog jezika Renati Kraljić u OŠ Rugvica učenici prijetili smrću i uništili joj automobil
veljača 2005. Otac na profesora
– otac učenice Medicinske škole u Rijeci zbog jedinice iz latinskog na školskom hodniku napao profesora latinskog Ivu Zuraka
rujan 2005. Ozlijedio profesora
– nasilni mladić zbog djevojke u Strukovnom umjetničkom učilištu u Zaboku razbio ulazna vrata i ozlijedio prof. Marijana Hrastinskog
listopad 2005. Istukao je u razredu
– učiteljicu Nedu Mandić u Kaštel Sućurcu bivši učenik istukao u razredu pred učenicima
listopad 2005. Mjenjačem po glavi
– učenik 1. razreda Škole za cestovni promet u Zagrebu na satu kamionskim mjenjačem po glavi izudarao profesoricu Mirjanu Vidanović
studeni 2005. Prijetnje smrću
– u OŠ Hinka Juhna u Podgoraču učitelja hrvatskog jezika Stanka Potnara istukao otac učenika 8. razreda
prosinac 2005. Nožem na profesora
– Zdravka Pervana, profesora hrvatskog jezika u Srednjoj školi Fra Andrije Kačića Miošića u Makarskoj, učenik probo nožem
(Vidi: https://www.jutarnji.hr/arhiva/napadi-na-nastavnike-u-2005./3398525/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22. 12. 2023.)
Ovo je samo nekoliko nasumično odabranih informacija koje se mogu pronaći na internetu, između tisuća incidenata što se godišnje dogode u našim školama (kako osnovnim, tako i srednjim), a čiji su vinovnici u pravilu učenici ili njihovi roditelji. Stručnjaci tvrde kako je ta vrsta nasilja u porastu.
Predsjednik Školskog sindikata ‘Preporod’, Željko Stipić, dana 22. prosinca, na Hrvatskom radiju, među ostalim, potvrdio je kako je javna tajna da u nekim zagrebačkim srednjim školama profesori u razdoblju pred kraj godine ne dolaze na posao u svojim osobnim automobilima zbog učestalih oštećenja istih. I to je pojava o kojoj je uglavnom šuti.
Posebna su priča incidenti vezano za društvene mreže i mobitele. Vjerojatno svi znamo za brojne slučajeve u kojima naša “čedna” dječica u vrijeme školskih odmora snimaju svoje kolege, kolegice – ili čak nastavnike i nastavnice – u onim najintimnijim trenucima, u toaletima, što potom ne rijetko završava na internetu, na opće veselje onih koji se bave tim primitivnim “spačkama” i njihove škvadre.
“Zgodno”, zar ne?
Čak i na nastavi, u vrijeme držanja sata, neki nastavnici nisu pošteđeni toga da njihova intima završi na društvenim mrežama. Poznati su slučajevi organiziranih izvođenja takvih “akcija”; primjerice, onaj koji je svojedobno također bio dostupan javnosti na internetu, a izveden je tako što je jedan od učenika pripremio mobitel za snimanje, a drugi se prikrao nastavniku (dok je ovaj okrenut leđima pisao nešto na ploči), hitro mu svukao donji dio odjeće (trenirku)… mobitel je blicnuo i eto ti nove fotke koja će jedno vrijeme zasmijavati društvo kad se objavi na fejsu i podijeli frendovima putem MMS-a.
I koga briga za posljedice!? Učitelji, nastavnici i profesori su tu u ulozi dežurnih budala koje primitivcima bez temeljnog obiteljskog odgoja imaju poslužiti za iživljavanje. Naravno, kad su učenici u pitanju, to su djeca ili adolescenti – pa bi svaka rigorozna mjera mogla imati suprotan učinak, ali, je li rješenje u toleriranju svega i svačega pod izlikom “očuvanja psihičkog zdravlja i stabilnosti” mladih osoba? Hoće li ti “budući ljudi” biti psihički stabilniji i uravnoteženiji ako im se u mladosti pusti na volju i od njih ne traži nikakva odgovornost za vlastite postupke? Imaju li učitelji, nastavnici i profesori pravo na ikakvu reakciju barem u drastičnim slučajevima napada, kad ih se ponižava, vrijeđa, pa i fizički napada usred razreda, na njihovom radnom mjestu, u školama u kojima bi oni morali biti vrhovni autoriteti!? Očito je da nadležno ministarstvo nema odgovore na ova pitanja, niti mehanizme zaštite svojih djelatnika koji rade u školama i na fakultetima, iako se jako dobro zna koji je red veličina i kakva bi hijerarhija morala vladati u obrazovnim ustanovama. To što je ovaj kodeks i zakonski reguliran, očito u praksi ne znači ništa.
Kad se dogodi nešto drastično, najčešće se (i to je već uobičajeno), digne “kuka i motika” na nastavnike, ravnatelja, pa ne rijetko i ministra obrazovanja, a da se nitko pri tomu ne pita: kako odgajamo svoju djecu i kuda to sve skupa vodi?
Ne treba nam povratak u neka prošla vremena, kad se u razredu u vrijeme nastave mogla “čuti muha u letu”, svaka riječ nastavnika slušala otvorenih usta, a samo spominjanje toga da će u školu biti pozvan neki od roditelja (u slučaju ozbiljnijeg izgreda kojeg od učenika) bila je u većini slučajeva dostatna pedagoška mjera nakon koje su se stvari dovodile u red. Jer, kad dođu roditelji, znalo se što slijedi. Majka ili otac su prvo tukli, pa onda pitali što se dogodilo, jer unaprijed se znalo komu se vjeruje. Učitelj, nastavnik, profesor, pa čak i teta kuharica ili domar, bili su nedodirljivi autoriteti i nikomu od učenika nije na kraj pameti bilo uputiti im kakvu neprimjerenu riječ, kamo li ih fizički napadati. Ni ćuške, povlačenje za uši ili kažnjavanje udaranjem ravnalom po prstima nisu bili rijetkost. Učitelji (u nižim razredima) su kao uobičajeni rekvizit za osiguravanje mira na satu uvijek u pripravi imali šibu. I nitko od nas se zbog toga nije žalio roditeljima, niti je doživljavao traume. I što je još zanimljivije – nije bilo nikakve netrpeljivosti prema učiteljima ili nastavnicima, jer njihov je autoritet bio neupitan.
Da, bilo je to u vrijeme kad nismo ni znali koliko smo “zaostali”. Sad smo “napredni” i “suvremeni”, pa je pravo na primitivizam, bezobrazluk i iživljavanje učenika iznad prava nastavnika na normalan rad u instituciji koja je temelj obrazovanja i odgoja – stvaranja novih ljudi, onih na kojima ostaje budućnost nakon nas.
Jedan od slučajeva fizičkog sukoba između učenika i profesora, dogodio se prije pet godina u Tehničkoj školi u Čakovcu i opravdano je izazvao buru u javnosti. I treba biti tako. Jer, škole su zadnje mjesto u kojima bi se smjelo tolerirati nasilje.
Prema izvješćima medija, sukobu je prethodio izgred 16-godišnjeg učenika koji je profesora pogodio kredom u glavu, nakon čega je ovaj izgubio živce i (navodno) “odgurnuo” ga (ili udario) nogom.
‘Razlog za taj incident bilo je neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje i provociranje učenika prema predmetnom nastavniku, a isto tako predmetni nastavnik je neprihvatljivo i neprimjereno reagirao’, smatra Dražen Blažeka, ravnatelj Tehničke škole Čakovec.
No ovo nije bilo prvo provociranje profesora. Kredom u glavu dobivao je i nekoliko puta posljednjih mjeseci.
Iako mu je liječnička pomoć ponuđena, napadnuti učenik i majka su je odbili. Škola je odmah pokrenula svoju istragu kako bi utvrdila što se točno dogodilo na satu.
U priču se u srijedu uključila i međimurska policija koja je cijelo prijepodne u školi obavljala obavijesne razgovore s profesorom ali i učenikom koji tvrdi kako je žrtva napada vlastita profesora.
(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/cakovec-profesor-tehnicke-skole-se-potukao-s-ucenikom-koji-ga-je-gadjao-kredom—541126.html; stranica posjećena 22. 12. 2023.)
U ovom slučaju je profesor, na sreću, dobio desetak sekundi kako bi objasnio svoj stav pred TV kamerama. Uspio je izustiti toliko da je svjestan kako nije postupio primjereno, priznao je da je izgubio kontrolu nad sobom, ali i rekao kako ga “sustav ne štiti”.
I upravo je to tragično i nije normalno. Da u bilo kojoj situaciji obrazovni djelatnik – ili bilo koji drugi zaposlenik u školskim ustanovama – bude na vjetrometini, prepušten volji nasilnika, balavaca koji svoju lijenost, neznanje, nerad i nedostatak kućnog odgoja izražavaju agresijom.
Za razliku od ovog profesora, onaj iz Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića u Zagrebu (koji je završio u pritvoru), nije dobio svojih 10 sekundi pred kamerama. Nastavnik se tretira kao jedini i isključivi krivac i presuda je izrečena promptno, prije nego su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su pratile sam događaj. I to je nedopustivo.
Zar nije sramotno da sindikati zaposlenih u obrazovanju moraju organizirati prosvjede na trgovima kako bi ukazali na porast nasilja prema učiteljima, nastavnicima i profesorima?
Nastojanja da se “zaštite prava djece” i to tako što im se dopušta neograničena sloboda, vraća nam se kao bumerang. Iz jedne krajnosti i sustava kad dijete nije imalo pravo glasa u školi, upali smo u drugu u kojoj mu se dopušta sve, pa i nesmetano teroriziranje nastavnika i drugih učenika.
Stara je istina da sve polazi iz obitelji. Škola ne može nadomjestiti nedostatak obiteljskog odgoja, koliko god se njezini djelatnici trudili, jer dijete se od malih nogu mora usmjeravati i pripremati za život koji ga čeka.
Samo jedan učenik “neprilagođenog” ponašanja dovoljan je da poremeti normalno odvijanje nastave i stvori probleme i nastavnicima i ostaloj djeci u razredu. A ako ima više takvih, utoliko gore.
Bilo kakva jednostranost može biti izvor nepravde i samo pogoršati stanje. Ne može se i ne smije polaziti od toga da je učenik uvijek u pravu, pa bi u tom smislu trebalo educirati i mnoge roditelje koji su pripravni bez ikakve provjere i prikupljanja osnovnih informacija “osuti paljbu” po nastavniku, jer su toliko subjektivni i pristrani da im na pamet ne pada da bi njihov mezimac (ili mezimica) mogli pogriješiti pa iz obijesti (ili kakvog drugog razloga) počiniti nešto neprilično.
Naravno, svaki slučaj za sebe, pa tako i ovaj najnoviji, u kojem je nužno utvrditi sve okolnosti i postupiti pravedno. A da ni jedna bitna činjenica u konkretnom primjeru incidenta u zagrebačkoj Strojarskoj tehničkoj školi Frana Bošnjakovića nije valjano utvrđen, dokazuje i vijest kako će nastavnik već danas (22. prosinca) biti pušten iz pritvora – ili barem tako tvrdi njegov odvjetnik Veljko Miljević.
Uzima li tko u obzir to da u našim srednjim i osnovnim školama (pogotovu višim razredima) među učenicima ima i takvih pojedinaca i skupina koji svojim učiteljima, nastavnicima ili profesorima namjerno i smišljeno zagorčavaju život, “piju krv na slamku”, kidaju im živce i maltretiraju ih mjesecima ili godinama i to nesmetano i neometano iz tko zna kojih sve razloga, pa i zbog loših ocjena koje su rezultat njihove lijenosti – i nikom ništa!?
Ne zaboravimo da nastavnici najčešće nemaju nikakvu zaštitu niti od ravnatelja škola kojima je u većini slučajeva jedino važno da imaju što manje problema s učenicima i roditeljima, kako se ovi ne bi žalili Ministarstvu. I ti truli kompromisi na koje ravnatelji pristaju (isključivo radi svojih fotelja ili zato da im škola ne dođe “na zao glas”) na kraju se obijaju o glavu njihovim kolegama čiji je posao držati nastavu i odgajati djecu.
Učiteljima, nastavnicima i profesorima nitko ne može nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali može im se vratiti dignitet, dostojanstvo i autoritet. I to mora učiniti sustav. Na primjeren, pravedan i prihvatljiv način.
Lako je glumatati “zaštitnika prava djece”. A što je s pravima djelatnika u obrazovnom procesu? Imaju li oni pravo na mir, normalno obavljanje svoga posla, na ljudsko i profesionalno dostojanstvo!?
Svakoga od naših “mudraca” koji zagovaraju neograničene slobode djece i groze se na svaki povišeni ton (kamo li na ćušku koja bi se eventualno udarila nekomu tko prelazi sve granice normalnog ponašanja u školi i na nastavi), trebalo bi poslati na par mjeseci kao volontera-predavača u neku od naših (strukovnih) srednjih škola – pa ga nakon toga pitati za mišljenje.
Jedno je mudrovati i smišljati pravila iz komotne pozicije promatrača, a nešto sasvim drugo biti dio sustava u kojem se sve to događa. U najmanju ruku, prosvjetni djelatnici bi u svakom pojedinačnom slučaju morali imati isti tretman kao i njihovi učenici, pa i pravo na to da putem medija javnosti priopće svoju stranu priče – a toga kod nas nema.
Zlatko Pinter
