By (Drugi dio: priča o Poljskoj danas)
Pročitali ste priču o Poljskoj iz vremena 80-tih, vremena užasa i neshvatljivog terora SSSR-a unutar željezne ograde Varšavskog pakta. Mnoge su analize napisane na tu temu, jer ovo što sam doživio 1982. u Poljskoj nije bilo puno bolje niti u tadašnjoj Čehoslovačkoj, kao i u Mađarskoj iako su Mađari nekako imali malo povoljniji položaj u tom ropstvu. U tom paklu bila je i Istočna Njemačka pa je zanimljivo uočiti nekoliko psihološko-društvenih fenomena koje je potrebno istražiti, a mnogi su ih istražili. Čudno je, unatoč tom užasu tadašnjeg života, primjerice, Istočni Nijemci kada su se ujedinili u jedinstvenu Njemačku, nakon pada Berlinskog zida 1989., i nadalje su jednim dijelom podržavali socijalističku stranku koja je baštinila neke karakteristike njihove teške prošlosti. Ta je činjenica zanimljiva za društvenu psihologiju, jer se očito radi o Stokholmskom sindromu masa, što treba znanstveno istražiti, jer privrženost žrtve teroristu nije zdrava psihologija. Također je zanimljivo za istražiti, sa sociološkog aspekta, da li je moguće prisilom i političkim dekretom stvoriti novi narod bez naslijeđa, kao što je primjerice bio pokušaj sa Čehoslovacima ili Jugoslavenima, koji su se trebali po političkoj odluci oblikovati kao jedan novi narod. Život je pokazao da je to bilo pogrešno.
Treba biti iskren, i zahvaliti Bogu, ali i Titu, da nije dopustio ulazak Jugoslavije u Varšavski pakt, jer to bi tek bio pravi pakao. Ipak, koncept Varšavskog pakta i Jugoslavije bio je vrlo sličan, vladavina manjine nad većinom, političko jednoumlje, klanjanje „ljubljenom vođi“, negiranje tržišta i kapitala, kao i pokušaj stvaranja neke tzv. dogovorne ekonomije. Sve što je nehumano i neprirodno nije dugog vijeka pa tako i to. Kako god bilo, Poljskoj kao i drugima unutar željezne ograde Varšavskog pakta život je bio pravi pakao ravan paklu Židova/Izraelaca u Egiptu u ono staro povijesno doba. U Jugoslaviji nije bio tako „veliki pakao“, nego recimo bio je tzv. „mali pakao“ u odnosu na Poljsku i druge zarobljene države. Zanimljivo je također da je taj pakao uspješno razvio sustav koji se u operativi temeljio na izdajnicima svog naroda i ljudima koji su prodali dušu vragu te su špijunirali i prokazivali svoje prijatelje i sunarodnjake. Tu se odmah možemo vezati na jednu aktualnu temu koja i nas u Hrvatskoj tišti, a to je lustracija. Činjenica je da nema budućnosti bez rješavanja prošlosti, ali o tome ćemo u trećem dijelu.
I eto nas na početku drugog dijela priče o Poljskoj.
Kao početak ovog drugog dijela priče o Poljskoj uzimam 2010. godinu kada sam kao sveučilišni profesor iskoristio mogućnost ERASMUS pa sam prihvatio poziv Maritime University in Gdynia da održim predavanja o nautičkom turizmu. Sa velikim strahom krenuo sam na taj put u Poljsku koja mi je ostala u slikama iz onog groznog doba 1982. Kada sam sletio u Gdansk dočekala me kolegica profesorica i odvela me nekim starim autom u sveučilišni neboder koji im je bio dodijeljen za goste. Bio je to dvokrevetni apartman sa dnevnim boravkom. Neću duljiti, ali svaku sam noć mijenjao krevet i jedan stari kauč, tražeći prihvatljivo mjesto za spavanje, jer su federi na svim ležajevima od starosti iskočili i boli me u leđa. Odmah po dolasku, izašao sam na ulicu sa DM novcem u želji promijeniti DM za zlote, ali nisam znao gdje sam. Iz susjedne kuče izašla je jedna žena i trpala nešto u staro auto pa sam shvatio da je nekakva poduzetnica. Upitao sam je gdje mogu promijeniti DM za zlote, a ona je rekla da je to daleko, samo u centru grada i ljubazno me odveza u mjenjačnicu. Promijenio sam DM u zlote i malo sa njom popričao. Kada sam rekao da sam iz Hrvatske bila je oduševljena, jer svake godina sa obitelji ljetuje u Hrvatskoj 7 dana. Na moj komentar da je 7 dana malo rekla je na lošem hrvatskom „nije malo jer radi, radi, radi“. Bio sam iznenađen tim komentarom.
Tih me dana mog boravka kolegica/profesorica odvela pokazati grad, a ono što sam vidio bila su stara drndava auta i neofarbane kuće sa oronulim fasadama. Sve je bilo sivo i jadno, a cijene u trgovinama bile su smiješno niske. Ipak, bili su sretni da imaju svoju državu koju radom razvijaju. Zanimljivo je bilo na sam na fakultetu na jednim vratima vidio naslov „Solidarnost“, a kada sam kolegicu upitao što je to, jer sam se „Solidarnosti“ sjećao iz 1982., samo je ubrzala korak pored tih vrata pa sam shvatio da je bolje da šutim. U tom vremenu malo tko je govorio engleski pa se sa svima, osim sa profesorima, bilo teško sporazumijevati. Svaki pokušaj razgovora koji sam pokušao na temu 1982. izbjegavali su, a jasno je bilo da su u mislima rekli „nikada više“. Nakon 7 dana vratio sam se u Hrvatsku sa saznanjem da je Poljacima sada izuzetno dobro u njihovoj Poljskoj, u odnosu na onaj pakao u kojemu su bili, ali da su daleko po razvijenosti ispod nas u Hrvatskoj.
Nakon 2010. svake sam godine dolazio u Poljsku održavat predavanja i bio sam začuđen jer sam svake godine vidio napredak. Primjerice, 2011. uglavnom sve kuće u gradu bile su ofarbane sa prednje strane, ali ne i sa bokova, niti iza. I tako iz godine u godinu Poljska se vidno razvijala. Zadnje godine mog dolaska, 2016. imao cijeli kolegij na Maritime University in Gdynia pa sam ostao 3 mjeseca i zaista stekao uvid da su se lijepo razvili. Sve zgrade su bile ofarbane, na cesti su često bilo Mercedesi i Audi, a zaista starih auta na cesti više nije bilo.
Prijateljstvo i suradnja mene i kolegice su ostali i zajedno smo istraživali i uspoređivali naše dvije države. Sjećam se jednog istraživanja gdje smo kolegica iz Poljske i ja usporedili iskorištenost fondova EU, a rezultat je bio porazan za Hrvatsku koja nije koristila niti 15% mogućnosti, dok je Poljska iste godine koristila 86%. Bilo je zanimljivo da su se fondovima EU bavila privatna poljska poduzeća koja su često imala samo jednog zaposlenog, jer usmjerenje na fondove bilo je očito. Sve što smo kolegica/profesorica iz Poljske i ja stalno istraživali i uspoređivali između Poljske i Hrvatske, nekako se uvijek odvijalo u korist Poljske. U Poljskoj se događao razvoj!
I eto, u svibnju 2025. kolega i ja odlučili smo se putem ERASMUS posjetiti Maritime University in Gdynia. Mene je zanimalo kako Poljska izgleda sada, nakon 9 godina što nisam bio u Poljskoj. Na aerodromu u Gdansku, koji je toliko renoviran i dograđen da ga nisam mogao prepoznati, dočekala nas je moja kolegica/profesorica sa nekim bijesnim Land Roverom i odvela nas u stakleni sportsko-rekreativni novi hotel u sastavu sveučilišta. Sve novo, uređeno, mirišljavo, naprosto savršeno, i dobili smo apartman sa dvije dvokrevetne sobe po cijeni od 39 eura za svakoga. Ostali smo začuđeni s obzirom na ono što mi je ostalo u sjećanju od pred 9 godina. Došli smo u petak pa smo imali čitav vikend za odmor i razgledanje Gdynia, kao i Gdanska koji je zaista predivan stari grad. Teško sam prepoznavao išta od pred 9 godina, jer sve, baš sve je sad novo i moderno. U ponedjeljak i utorak smo dogovorili predavanja, svaki dan po 4 sata, a onda ručak u sveučilišnom restoranu. Za razliku od ranije, kada sam na predavanjima bio sam, sada je na predavanjima bio asistent ili profesor, a predavanje je moralo trajati u minutu 45 minuta i niti 1 minutu manje, pa smo na kraju bili upozoreni da ima još 1 minuta za predavanje. „Eh, neš ti 1 minutu, pa i 5 pa i 10 minuta manje,,, kao da je to važno“ mislili smo mi i komentirali, ali polako smo shvaćali o čemu se radi. Nema više šale sa poslom u Poljskoj. Jako smo se umorili na predavanjima, a navečer na večeri gdje smo bili pozvani, mom kolegi od umora nije bilo baš dobro, a ja sam jedva izdržao.
Kolegica, ali i svi drugi, bili su izuzetno ljubazni i pomagali su nam maksimalno. Razgledali smo Gdynia kao i Gdansk i čudom se svemu čudili kako su se razvili. Sve „štima ko po urici“ rekli bi mi, a bilo je zanimljivo da na fakultetu nema kafića nego samo restoran za jesti u kojemu se samo jede. Profesori i zaposlenici dođu tiho, pojedu i odu natrag na posao bez puno razgovora. Čudili smo se i kako hodaju po hodnicima,,, oni ne hodaju kao mi nego skoro trče. Ne znam što je sa pušenjem, ali nisam nikoga vidio da tijekom radnog vremena izlazi pušiti. Sve čudno u odnosu na nas u Hrvatskoj. Turizam se vidno razvio pa ima dosta stranaca, a cijene su sada skoro kao i kod nas u Hrvatskoj. Da steknemo bolji uvid u život i standard u Poljskoj, raspitivali smo se za cijene stanova, pa stanovi u centru grada kreću se 4-5 tisuća eura po m², ali u modernim novim zgradama uz samo more, cijena prelazi 10 tisuća eura po m². Dakle, kada kažemo da cijene stanova u Hrvatskoj moraju padati, nije istina,,, cijene će rasti ili pak ostati ovakve iste.
Život na ulici zanimljiv je, u smislu da su primjerice sva auta nova, a marke razne, uglavnom visoke kvalitete. Tijekom radnog dana u gradu se uglavnom jede, a ispijanje kave i ćakula kao kod nas ne postoji. Da, možda je ta kava i ćakula karakteristika Mediterana, to je sigurno, ali radni intenzitet je u Poljskoj sasvim očito na jako visokom nivou. Još je nešto zanimljivo, a to je da svi ljudi u Poljskoj nakon 65 godina starosti imaju besplatan javni prijevoz odakle god dolazili, za razliku od nas gdje su nas podijelili, pa samo Zagrepčani u Zagrebu ne plaćaju javni prijevoz nakon 65 godina starosti, a u Splitu plaćaju, i tako dalje po gradovima. Obrazloženje da postoji neka razlika u prirezu između gradova jadno je obrazloženje, jer dijeliti ljude u istoj zemlji nije prihvatljivo.
Upravo u vremenu našeg boravka u Poljskoj bilo je predizborno vrijeme, u čemu su 3 kandidata imala o useljavanju isto mišljenje „nema useljavanja izvan zakona i potreba Poljske“. Vidjeli smo da su malo bogatije obitelji poslali svoju djecu na školovanje u Ameriku, Englesku i drugdje, ali ta se djeca nakon studija vračaju u Poljsku. Znanje se jako cijeni pa su i primanja profesora znatno viša nego u Hrvatskoj, a istraživanja su uglavnom podređena potrebama tržišta.
Zaključno, Poljska je po svemu što se vidi daleko ispred Hrvatske, a ta percepcija kao činjenica sve se jasnije vidi i u izvješćima raznih pokazatelja kao primjerice u izvješćima Eurostata.
Ima još nešto što nije dobro, ne samo za Poljsku nego i cijelu Europsku uniju, pa tako i za nas. Internet je u Poljskoj uglavnom iskopčan. Internet smo povremeno imali samo kad smo bili na fakultetu ili nekom restoranu u Gdansku, ali u pravilu je iskopčan. Razlog su snažni upadi ruskih hakera i prijetnja Ruskog napada na Poljsku, koji je Poljska ozbiljno shvatila. Dosta detalja sam o tome čuo, ali nije za pisanje pa bi samo ponovio jedan komentar koji sam čuo za bojazan od Rusije „preblizu su nam“. Ostaje svima nama za moliti Boga da se ne desi napad Rusije na Poljsku, jer je to onda napad na svih nas u Europskoj uniji i početak 3. svjetskog rata. Nedaj Bože!
I sad na kraju, nameće se pitanje, kako su Poljaci to uspjeli? Kako su uspjeli do dna na kojem su bili 80tih, a koji ne možete ni percipirati, dignuti se na nivo koji sada imaju, i po kojemu su nas znatno prestigli? O tome ću u narednom nastavku.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Split, 20. svibnja 2025.
