By Zašto Hrvati ne govore kako pišu i ne pišu kako govore? Zašto se ne oslobode nametnutog, umjetnog jezika i nekih slova u riječi i jeziku, koja umnožavaju riječi i povećavaju količinu slova u riječi i jeziku. Davno nam je Bartol Kašić napisao kako bi trebali pisati i govoriti, a neki su hrvatski mudrijaši nametnuli nam umjetni jezik, pa smo prihvatili i usvojili neke umotvorine i jezične umjetnine dotepenca Gaja i furešta…
Zar nije smiješno i paradoksalno, da Hrvati nazivaju ocem hrvatske književnosti Marka Marulića zbog epa – Judita. Kapitalno književno djelo hrvatskod jezika, Judita, nije napisano književnim jezikom, nego – ikavicom kojom govori većina Hrvata na ovome planetu. Autor prve hrvatske gramatike i prevoditelj Biblije na hrvatski jezik, Bartola Kašića (1575 – 1650) nije otac hrvatskog književnog jezika, nego neki Gaj. Njegova Biblija nije nikad doživjela drugo izdanje u Hrvatskoj.Također, njegova gramatika ostala je na prvom izdanju i rijetki primjerci čuvajuu se u muzejima, umjesto da djeca uče hrvatski jezik iz te gramatike i sjajnog prijevoda Biblije na ikavicu kakvu je pisaao i „otac“ hrvatske književnosti Marko Marulić. Knjige pisane ikavicom Srbi nisu mogli svojatat! Sapineti sat!
Da se mene pita i da sam u moći iz naslova ovog zapisa o hrvatskom jeziku, iz riječi naslova izbacio bih slova nj i lj. Ta dupla slova su velika smetnja u izgovoru hrvatskih riječi i ona povećavaju broj slova u riječima i jeziku uopće. Treba pojednostavnit i sve suvišnosti izbacit iz hrvatskog pisanog jezika. Ta slova su smetnja pristupu interneta.
Postoji hrvatski pisani jezik i hrvatski govorni jezik. Kažu ako ne lažu, da je jezik nešto živo, neko živo biće, neka živa tvar i stvar, pa ako je tako, onda neka raste do savršenstva, do neba i Boga. Uostalom, evanđelista Ivana kaže – Riječ je Bog. Dakle, u riječ je božanstvo i riječi se nešto božansko u čovjeku, a to znači da je svaki govorni jezik božansko u čovjeku, jer riječi izlaze iz čovjeka preko usta i nestaju u eteru. Riječi i jezik su u čovjeku, a nije obrnuta; nije čovjek u jeziku, niti je čovjek u riječi. Samo je Bog Riječ i božansko je u riječima. Od svih živih bića na zemlji jedino čovjek ima moć govora. Ima riječi i riječnik. Riječnik kao ledina u kojoj su riječi kao vlati trave. Dobro je to i figurativno rekao onaj pjesnik zbirke pjesama Vlati trave. Tu zbirku pjesama preveo jer svojedobno Tin Ujević. Dakle, svako slovo je vlat i vlati čine riječi, a riječi čine livadu, bilnak, kao što ljudi čine ljudinjak, odnosno ludinak. Preko slova i riječi ljudi se sporazumjevaju, raduju, govore, pjevaju, svađaju,mole…
Najdalje je u tom otišao tragični pjesnik Branko Miljković kad je napisao: Hoću li ikada dotaći rukom to što kažem. Htio je riječ dotaći rukom kao vlat trave ili neko drago lice. Uzmimo riječi kovanice ili bolje rečeno sastavnice, koje su sastavljene od nekoliko riječi. Pčelinjak, osinjak, mravinjak, ribnjak, a nema ptičnjak, ni ljudinjak. Kad sam objavio moju knjigu eseja i zapisa ljudinjak, nitko nije primjetio da je to nova riječ, nova kovavica u hrvatskom jeziku. Jer, u svakom jeziku, pa tako i u uhrvatskom, riječi se rađaju, traju i nestaju, pa opet iz „ništavila“ i tišine nastaju, umožavaju se…
Ne samo da slova nj, lj i dž teže se izgovaraju od ostalih slova u hrvatskoj abecedi, nego i problem čine i onomu što označavaju. Ako pogledate ove slike iznad slova, teško ćete pogodit što je to iznad slova nj, koja je to biljka iznad slova lj i šta je ono iznad slova dž. Hrvatski govorni jezik ima više verzija, koja su mudrijaši nazvali nariječja, umjesto naričja. Samo u ovoj riječi dva su slova suvišna.
Najljepša riječ kojim govore naši ljudi u Zagroju kaj nema u službenom književnom jeziku, kao što nema bolan, brajo, mići, kojih nema u službenom književnom jeziku.
Prije donošenja Zakon o hrvatskom jeziku, trebalo je napravitii reformu tog jezika, osuvremeniti ga, podanašnjiti, obogatiti novim riječima, novim kovanicama i novim riječima.
Trebalo bi konačno napisati svaku riječ koju pišu i izgovaraju Hrvati. Trebalo bi maknut iz riječnika neke riječi koje su zagadile hrvatskii jezik. Na kraju valja iz hrvatske abecede izbaciti tri slova nj, lj i dž .
Prisilili su me pisati jezikom kojim ne govorim. Već 50 godina pišem onako kako nitko moj nije nikad govorio. Pišem kako ne govorim. Od dana kad su me naučili slova i natjerali da pišem ljeto umjesto lito, bijelo umjesto bilo, zahladnjelo umjesto zaladnilo, zaboljelo umjesto zabolilo, džabaluk umjesto dabaluk…
U svim tim spornim riječima su sporna slova lj, nj i dž. Rečena slova doživljavam kao nešto nametnuti, suvišno, ljigavo…
U tom službenom književnom jeziku nema nekih riječi koje u čovjeku izazivaju nešto lijepo, neobjašnjivo, kao što su riječi kaj, brajo, mići, vala…
Predlažem da se iz naše abecede izbace slova lj, nj i dž.
Ako bi makli ta slova, hrvatske riječi bilo bi lakše pisati i još lakše izgovarati. Ako se riješimo tih duplih slova, riješili bismo se suvišnosti u hrvatskom jeziku. Hrvatski pisani jezik smanjo bi se za tri slova i bio bi melodičniji, zvučniji, praktićniji i ekonomičniji. Mene čak iritiraju neke riječi kad slušam prognozu (mada su najpismeniji u hrvatskim medijima), kad čujem riječi zahladnjelo, zatopljelo. Koliko je lakše napisati i reći zaladnilo, zatoplilo.
Ante Matić
