„POMOZI SIROTU NA SVOJU SRAMOTU! / VIŠE TO NISU MOJI ČASOPISI“….

KNJIGA AKADEMIKA PEČARIĆA

„POMOZI SIROTU NA SVOJU SRAMOTU! / VIŠE TO NISU MOJI ČASOPISI“

Šaljem vam obavijest o mojoj novoj knjizi koju sam najavio u svom intervjuu s Mladenom Pavkovićem i koji je dan na kraju same knjige. U njoj je dano da je intervju objavljen na  osam portala. Po tome izgleda da urednici tih portala još nisu shvatili da sam se povukao iz sva četiri časopisa koja sa stvorio za izdavačku kuću „Element“ jer lažem, ali oni su toliko dobronamjerni pa znaju da je to zato što mi je nedavno umrla supruga. U svojoj bolesti povjerovao sam da je za znanstveni časopis značajniji poznati znanstvenik nego mala izdavačka kuća iz Zagreba koja do tada nije imala niti jedan znanstveni časopis.

Međutim naslov knjige se odnosi na moje suradnike koje sam nazivao svojom (znanstvenom) djecom, a koji su se većim djelom svrstali uz vlasnika „Elementa“. Za neke je to bilo i očekivano jer sam i ranije čuo za priče kako oni rade članke, na kojima je moj doprinos nekih pet posto. I doista ako se promatra vrijeme koje onaj koji da ideju i sam zna realizirati je, ali da to nekom suradniku onda je to najmanji dio. Pa čak ako se i uzme u obzir i činjenica da je najveći dio mog vremena utrošen u objašnjavanju kako trebaju raditi – kakvih li sam se samo gluposti nagledao dok na kraju ne bi shvatili kako trebaju dobiti ono što sam mogao i bez njih. Kako je duhovito o tim njihovim zaslugama govorio sam vlasnik „Elementa“ vidjet će te u knjizi. Samo ću dati ovdje njegove riječi:

Tu već ima dovoljno materijala za jedan novi rad. To bih ja mogao napraviti. Čekaj, ne baš ja, ali da vidim. Tko očajnički treba rad u ovom trenutku?

Kako sam ja i magistar elektrotehnike dobro se sjećam kako su me učili da se toliki postotak može i zanemariti. Dakle moj doprinos je onima kojima sam davao da urade ono što sam mogao sam tj. očajnicima zanemariv. Da oni godinama nisu mogli doći do tog zanemarivog djela i doktorirati, nisu im ga dali ni prethodni mentori iako je to zanemariv dio, pa kada su u puno slučajeva trebali izgubiti posao došli bi kod mene da im dam taj zanemariv djeličak. Radili su to za svoje doktorate, ili što li je već mislio vlasnik „Elementa kada je tvrdio da očajnički trebaju te radove, pa im nisam smio napisati sve – vjerujući da su nešto naučili i na fakultetu. Bez toga bi mogli biti samo daktilografkinje kao u Australiji gdje su one tipkale moje zajedničke radove s tamošnjim kolegama. Nadam se da neće čitati ovo i zaključiti da smo ih oštetili jer su utrošili više vremena od mene na tim radovima, a one nisu koautorke.

A evo i najave knjige:

KNJIGA AKADEMIKA PEČARIĆA

„POMOZI SIROTU NA SVOJU SRAMOTU! / VIŠE TO NISU MOJI ČASOPISI“

Knjiga akademika Pečarića  „Pomozi sirotu na svoju sramotu! / Više to nisu moji časopisi” dana je na našem portalu:

https://www.dragovoljac.com/images/minifp/visetonisumojicasopisi.pdf

U Uvodu akademik Pečarić piše:

Ovo je priča o prestanku suradnje za koju prof. u m. dr. sc. Ivan Perić tvrdi:

Subject:	RE: Prestanak suradnje
Date:	Fri, 15 Dec 2023 15:18:57 +0100
From:	Ivan Perić <[email protected]>
To:	[email protected], [email protected]

Nikako, nikada, ni pod kojim uvjetima ovo ne želim i neću prihvatiti. Suradnja Joška i Nevena je jedna od najljepših i najplodnijih suradnji za koje znam. Ne samo u hrvatskim okvirima. Ovakav završetak je neprihvatljiv. Joško i Nevene, izvolite naći neki kompromis kako god znate i umijete. Ne vjerujem da dva čovjeka takve inteligencije i moralne odgovornosti i svijesti o važnosti onoga što je učinjeno oko ovih časopisa to nisu u stanju učiniti.

Ne želim sumnjati u pozitivan završetak ove priče.

Prvo, kakva je to suradnja između tvrtke i znanstvenika. Vlasnik tvrtke je bio znanstvenik, koji je digao ruke od nje. Tek kada sam ga ja pozvao u grupu, počeo se poslije duljeg razdoblja baviti znanošću i danas jeste ponovno znanstvenik, ali i on je u tome krenuo od mojih ideja, pa se ta ideja otvorila u pravcu kojim se ja nisam bavio. Ova priča pokazuje da se u tim odnosima i postavlja kao vlasnik tvrtke, a ne kao znanstvenik.

Na žalost to je i priča o tri velike prevare. Prva se odigrala još prije petnaestak godina. Prevara je odigrana do kraja, ali je zahvaljujući mojoj supruzi razotkrivena. Druga je bila 2011.-2012. kada su u „Element“ došle dvije ponude za prodaju prvo dva, a potom jednog od tri časopisa koje sam ja oformio. Nisam bio svjestan, ni ja ni itko u mojoj obitelji da je i tada bila slična igra. Ono u što smo godinama vjerovali pokazalo se neistinitim, dapače da ja izmišljam, čak su i dvije od tri moje kćerke dobile uvjeravanja da ja lažem kada tvrdim ono o čemu su i one same znale godinama govoriti.

Još je i dobro što smo vjerovali u to, jer nikada ne bih nastavio suradnju s nekim tko me dva puta pokušao prevariti. Istina bilo je nešto čudno i tada, i kćerke mi prigovaraju što i tada nisam reagirao kao sada. Da ne bi časopisi dostigli takav ugled u svijetu, pa ove bljutave priče ne bi ni bilo.

Sada su počele dolaziti ponude za kupnju časopisa meni. I tada se ponovilo isto. U knjizi će se vidjeti kakva je igra odigrana ovog puta, koliko je uvredljiva, a prljavija ne može biti jer je u sve uvučena i moja žena koja je nedavno umrla.

Zato je ova knjiga nužna. Ne radi se o tome da je takva suradnja s takvim prevarama jedna od najljepših i najplodnijih suradnji. Suradnja nije ako jedan manipulira s drugim koji smatra da se čovjeka drži za riječ a stoku za rogove, pa dogovor nije stavljen na papir, a onda se ispostavi da se svatko sjeća nečeg drugačijeg. Danas se komunicira e-mailima, pa je iole inteligentnijem čovjeku lako prepoznati čija je priča uvjerljivija. Ova knjiga treba u tome pomoći.

Ali u njoj postoji jedan mnogo gori dio. Došlo je do podjele u grupi koju sam ja stvorio i koja je veoma cijenjena u svijetu. Uglavnom se radi o izvrsnim studentima koji su pokušali doktorirati. I kad nisu uspjeli došli po spas kod mene. Mnogi od njih su tako dogurali do najviših zvanja na sveučilištima, i sada su mi okrenuli leđa, Naslov knjige je dan po njima.

Zapravo oni su odigrali najvažniju ulogu u podijeli. Vlasnika tvrtke su mogli natjerati da se sjeti dogovora tako da me svi kojima sam omogućio da su to što jesu slijede i urade kako su postupili dvoje iz uredništava. Druga alternativa je bila da se mene uvjere da i treći put prihvatim prevaru – očito me doživljavaju kao magarca. Ipak sam odlučio da je bolje biti lud jer mi je žena umrla, nego magarac.

Čuli su dvije priče, moju i onu vlasnika „Elementa“ o prvoj prodaji kada sam ja zbog kupovine stanova kćerkama bio zainteresiran za prodaju. Ja sam tvrdio da mi je rečeno da je prvo došla ponuda za dva časopisa od 240000$ a onda za jedan blizu pola milijuna. Tek sada doznajem i ja ali i oni da je ponuda za dva časopisa bila 300000$, a onda je došla ponuda za samo jedan od 250000$. Zar ne bi netko tko pokušava riješiti pitanje stanova svoje djece prije uzeo pola od 300000 nego pola od 250000? Odnosno, ako vlasnik „Elementa“ treba isplatiti nekoga. Hoće li odlučiti prije isplatiti pola od 300000 nego pola od 250000? A s pričom od pola milijuna koja se zbog nekakvih izmišljenih davanja državi svela prepolovila, a onda opet umanjena za takva davanja koja bi se uplatila da je prodano Indijcima (za Indijce sam taj časopis i stvarao) sjajno su iskoristili moj ego: Stvorio sam nešto, što vrijedi toliko.

Ali sada sam ja dobio ponude i kada su ponudili praktično isto kao i tada jer današnjih 200k dolara je praktično isto kao i tadašnjih 250k, ja sam zbog te priče glatko odbio ponudu uz obrazloženje da smo prije mnogo godina dobili mnogo veću. I dobili smo odgovor koji sam već spomenuo. I ja postadoh lažov, smanjene uračunljivosti jer mi je umrla žena itd. Veliki dio mojih doktora kojima sam najviše pomogao u životu i slijede onog od kojeg očekuju veću korist.

Rezultat je ostao upravo onakav kakav i treba biti. Vlasniku tvrtke je ostao ono što mu je važno, novac koje će mu donositi časopisi koje je stvori znanstvenik, a znanstvenik kao znanstvenik slijedi riječi pjesme koju pjeva njegov veliki prijatelj Stanko Šarić:

Jer nije sretan k’o puno ima
Sretan je onaj tko malo treba
Ne da se sreća zlatom kupiti
Sva blaga svijeta ništa ne vrijede
Jadan je onaj kog vrag zavede
Pa cijeli život samo dukate
Na hrpu sprema
Džaba mu svega
Kad u duši mira nema

Moja Ankica, koja se kao i u prvoj prevari imala i u ovoj ključnu ulogu, vjerojatno bi samo kratko spomenula naslov pjesme još jednog od mojih prijatelja Marka Perkovića Thompsona:

Ne varaj me sa golubom u rukama

Kao što je kod prve prevare, kada sam prepustio odluku njoj, samo rekla:

Ako Joško to prihvati, ja ću se razvesti od njega!

Nema je među nama, ali i ova knjiga ima njen pečat.

A spomenuta dva moja prijatelja Stanko Šarić i Marko Perković Thompson bili su počasni gosti na svečanoj večeri Međunarodne konferencije koja je organizirana u čast moga 70. rođendana:

Na konferenciji u povodu mog 60. rođendana u Trogiru klapa je pjevala Bokeljsku noć. Na ovoj je to učinio Stanko. Čak ju je snimio i stavio na you toube uz pojašnjenje:

Snimku ove pjesme posvećujem mom dragom prijatelju akademiku Josipu Pečariću, rođenom Kotoraninu, velikom znanstveniku, neumornom domoljubu i pregaocu za hrvatske nacionalne interese i njegovoj cijeloj obitelji.

A na fotografiji vidite i trećeg mog gosta na toj večeri. To je Dražen Žanko. Znate li da on ima i pjesmu: “Boko moja”?

A moja Ankica je bila moj glavni suradnik u tekstovima i knjizi o Hrvatima Boke kotorske. Nisam napisao knjigu MOJA ANKICA zato što sam ‘malo skrenuo’ poslije njezine smrti, već zato što sam je napisao npr. i o samom Elezoviću (tom knjigom se očito ne mogu pohvaliti) već i o nizu drugih s kojima sam surađivao, pa je bilo logično napisati je i o njoj koja mi je bila najveća suradnica i zbog koje i jesam to što sam danas.

Ne treba biti mnogo inteligentan pa znati da je za uspjeh časopisa u „Elementu“ najzaslužniji onaj koji je osnovao prve časopise koji su ušli na svjetske liste, a pogotovu kada ga nazivaju „kraljem nejednakosti“ i 50% hrvatskih časopisa koji su Q1 ili Q2 u naslovu imaju riječ nejednakost. Tu je sada samo zanimljivo kakav će rezultat dati to što ime tog „kralja nejednakosti“ koji je uz to već godinama na Stanfordovim listama najutjecajnijih znanstvenika po broju radova uvjerljiv ispred svih znanstvenika u RH, nije više i ne spominje se u tim časopisima. Da, pitanje je, je li njegova ostavština toliko velika, da to neće utjecati na rejting tih časopisa. Ili će ipak utjecati.

Vidjet ćemo.

Ono što je sigurno to je da se ne radi o jednoj od najljepših i najplodnijih suradnji i to ne samo u hrvatskim okvirima kako vjeruje prof. Perić, Za mene je to jedna od najružnijih takvih suradnji.

Jednom je general i pjesnik Ivan Tolj za mene rekao da sam genijalni naivac. On je to rekao kao veliku pohvalu. Meni se čini da se može shvatiti i drugačije, tj. ovako kako sugerira priča u ovoj knjizi.

Akademik Josip Pečarić