By U Slavonskom Brodu bilo je iznimno tužno i žalosno 3. svibnja 1992. Toga dana svake se godine u ovome gradu održava i komemoracija, pa tako je bilo i ove godine. Ali…ni ovoga puta ovom strašnom događaju – ubijanju nevine djece- mediji (svaka čast iznimkama) nisu posvetili dovoljno pažnje.
Nu, stanovnici ove županije i te kako se dobro sjećaju 3. svibnja kad je od strane srbijanskog agresora poginulo 16 osoba, od toga šestero male djece, a ranjeno 60 ljudi, od toga 30 teško..
Da, nitko ni zbog toga još nije odgovarao. A nije ni zbog ostalih dječaka i djevojčica iz ovoga grada, koji su poginuli u agresorskom raketiranju Slavonskog Broda.
Inače, u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a na tisuće ih je ranjeno.
Međutim, sramotno je da taj popis poginulih mališana još nije javno objavljen.
Na taj srbijanski zloćin podsjeća spomenik „Djevojčica“, koji je smješten ispred Osnovne škole „Hugo Badalić“ u ovom gradu.
Samo iz ove škole mučki je ubijeno 16 učenika!
Kada će netko odgovarati i zbog toga?
Ubijena djeca iz Domovinskoga rata ne smiju biti i ostati samo broj. Treba im se priznati status poginulog i nestalog branitelja, pa čak i možebitno više od toga.
Slično treba uraditi i kad su u pitanju ranjena djeca u srbocrnogorskoj agresiji.
Kolikoj je djeci „ukradeno djetinjstvo“, kolika i danas (kao već odrasli ljudi) trpe posljedice onog što su iz dana u dan proživljavali u vrijeme Domovinskog rata?
Imaju li ta djeca barem priznati PTSP-i?
Koliko uostalom u školama znaju učenici o onome što su u vrijeme rata proživljavali njihovi vršnjaci, kad su se primjerice sakrivali od granata i razaranja, ili kad su danima i noćima čekali svoga tata da se vrati s bojišta? (Mnogi se nažalost nisu vratili).
Zbog čega još uvijek nemamo ni Spomen dana koji bi nas podsjećao na najmlađe stradale u agresiji?
U svakom gradu neki trg ili ulica morali bi nositi ime po nekom nedužnom djetetu.
O „slučaju Zec“ mnogi znaju sve i sva, čak su odigrane i neke kazališne predstave. Nu, tko zna slučaj obitelji Kozbašić iz Petrinje? Pripadnici SAO Krajine u obiteljskoj kući Kozbašić iz vatrenog oružja ubili su, 5.11. 1991., ni krive ni dužne dvoje djece, devetogodišnjega Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu. Tek nema tome dugo za ovaj svirepi zločin podignuta je optužnica protiv dvojice državljanina Srbije, a koji su (pogađate) nedostupni hrvatskim organima gonjenja!
U Vukovaru su u jednom danu (15.11. 1991.) ubijeni Emil Aleksander, njegova supruga Vlasta i sin Matej (r. 1989.). Itd. i tako redom.
Osvrćući se na prekinuta djetinjstva malih Vukovaraca, Ani Galović, je u komentaru „Oda tridesetišest mladosti“ uz ostalo podsjetila da je u ovom gradu, u jeku rata, poginulo 36 mališana, među kojima je bilo i šestogodišnjaka.
- „Njihove dječje snove pratio je ustajao miris podruma, izmiješan zvukovima tihog tranzistora i molitve, a umjesto svježeg zraka i igre na nekoj ledini, oblake su vidjeli samo u mjehurićima dima otpuhnute cigarete s usana vlastitog oca. „Slušajući granate točno smo znali po zvuku koja je pala. Koji kalibar i koji smjer. I kad bi tresnula blizu i kad bi nastalo zatišje išli smo skupljati šrapnele i dijelove granata. Na početku bi se telefonom hvalili frendovima iz razreda da je kod mene zveknula tenkovska, a ne kao kod njega minobacačka i da ja imam bolje šrapnele. Imao sam par ogromnih savijenih čelika koje je ostavila raketa VBRa koja je udarila u trgovinu cipela iznad našeg podruma i sve cipele zapalila. Onda dođu vatrogasci i naravno gase vodom pa ti se sveto slijeva u podrum.“
Ovim je riječima, prijatelj Kristijan Kro opisao svoje dane djetinjstva provedene u osječkom podrumu, pokazujući kako je u dječjim srcima sve veliko, pa i igra, koja ni u ratu ne prestaje“ – napisala je Galović.
A kad već govorimo o patnjama djece u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata svakako se moramo prisjetiti i podatka da je do kraja 1991. u progonstvu bilo 172.000 djece, a godinu dana kasnije registrirano je još njih 148.000!
Čitav rat mnoga su djeca neispunjenih snova i neostvarenih želja provela i izvan svojih gradova i mjesta, odnosno domova.
Nije li i to ratni zločin?
Kada će se o tome povesti rasprava, ili još bolje: kad će razni frljići i slični i na tu temu snimiti neki film ili napraviti kazališnu predstavu?
Vrijeme je…
Mladen Pavković
