Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Bilo je vrijeme koševine. Svi su ukućanio bili u polju. Kod kuće smo ostali sami brat Mijo i ja; on je bio u bešiki,  a ja sam sidio kraj  jasena i bilo mi drago što se ušutio. Dugo sam ga ljuljao  dok nije zaspo.  Oko podne došo je neki čovik, poljubio  me u čelo i sio kraj jasena i mene. Bio je lipo odiven i obuven. Cipele mu se svitlile i moglo se na njih ogledat. Sve je na njemu dobro stajalo, dobro mu pasalo,  a posebno sač. Prvi put sam vidio sač na glavi. U našemu selu niko nije imao onakav sač. Svi su nosili kape mice ili one sa škriljakom. On me milovo po kosi i svašta nešto govorio što ja nisam razumio. Suze su njegove kapala u moju kosu. Malo sam ga se i bojao. On je govorio žalovitom glasom,a ja sam šutio i slušao. Kad je on plako i ja sam zaplako, kad je on šutio i ja sam šutio, kad je on otišao bilo mi je žavo i krivo što ode. Kad je mater došla iz polja, reko sam da je dolazio neki čovik i da je svašta  govorio o nekim partizanim i ustašom i da je plako dok smo sidili kod jasena. Grlio me, ljubio u čelo, plako kod jasena i mene. Mater me pitala kakav je izgledao, a ja ga nisam znao opisat. Rekao sam da mu na glavi nije bila kapa. Mater je pitala što mu je bilo na glavi; ja sam reko nešto okruglo kao sač i ona  se smijala i meni kazala da je to šešir i da šešire nose građani, ljudi školovani i pametni. Upamtio sam šta mi je kazivo. Dok je svašta kazivo što je doživio od neki partizana i nekoji komunista, meni se činilo da govori više jasenu nego meni, jer je naslanjo leđa i glavu na jasen. Ono što mi je kazivo dugo sam skrivo u sebi i nosio kao nešto što me svaki put rastužilo čim bi se sjetio što mi je kazivo onoga dana kad su robači otrali Bajušinu kravu, pa je ona ispred svoje  pojete,na putu nabrajala i plakala za kletim sinom Ivanom, jerbo jadnica nije imala za poriz. Šta će bidna starica, sina jedinca izgubila.Odveli su ga noću neki ljudi u kožnim kaputim i na glavi su imali kape sa tri roga i na njima zvizda crvene boje. Zvali su ih potajice Oznaši. I govorilo se za tu opasnu OZNU, kako OZNA sve dozna, a nikog ne pozna.Tako je nestalo pet ljudi iz našega sela. Nikad se nisu vratili kući. Oznaši su ji noću odveli iz kuća,od majki, žena i  dice; govorili su da ih vode na nekakve informativne razgovore. Niko se nije vratio kući. Niti se saznalo disu ih odveli, što su imo radili, kako su skončali i disu ih zakopali. Bilo je opasno za nji pitat, pa su ljudi šutili, jer su se bojali partizana, oznaša i partijaša. Bojali se ljudi koji su nosili kape sa tri roga i kad su pivali igrajući neko njijovo kolo:

Nosim kapu na tri roga

I borim se protiv boga.

One štu su noću nestali zvali su  kleti Jure kleti Jozo, kleti Mate, kleti Pere, kleti Ante, kleti Ivo, kleti Marko, kleti Mirko…

Kad bi, Isuse, jasen progovorio, jerbo je on upamtio bolje od mene. Ja sam bio dite, a on star kao did Luka. Bilo mi je čudno gledat nepoznata čovika kako plače kraj didova jasena. Ostalo mi je krivo i žavo što ga nisam pito za kim plače. Niko nije prije plako kod jasena, ispred naše kuće. Kad se plakalo, plakalo se u kući ili na greblju. Zaboravio sam kazat, da je odlazeći od jasena i mene, srio dida na putu, koji je dolazio iz pojete, čvrsto ga zagrlio, poljubio, nešto mu reko u uvo i otišo. Did mu je nešto govorio,što ja nisam  čuo i dugo za njim gledo sve dok nije zamakao iza stričeva brista i Čolinovi kuća. Kad je oni tuđi čovik otišio, did me ko nikad prije grlio,  ljubio u čelo i kosu i skrivo lice od mene, da mu ne vidim suze. I didove su seze kapale u moju kosu. Prvi put sam vidio dida kako plače. Nikad prije nije plako. Možda je nedi drugdi plakao dise ne vidi i ne čuje, u pojeti ili iza kuće. Pitao sam dida da mi kaže ko je onaj čovik i oklen je i zašto je dolazio prid našu kuću, sidio  kraj jasena i mene, a nije ulazio u kući. I  zašto je plako kod jasena i mene. Samo je reko da mu donesem vode u bukari. Donio sam mu punu bukaru vode iz ganjka disu bile vučije. Pio je kao da je došo iz drva. Pio je i mene nekako milo gledo priko bukare.Niko me nije tako gledo i niko me nije ljubio u čelo i niko osim moje mame, ničije suze nisu škropile moju kosu osim moje mame. Moja mama je nekoliko puta držala me u zagrljaju, plakala tijo i nabrajala za mojim kletim ćaćom i svojom pobijenom braćom.

Kad sam pito dida, koje oni čovik i zašto je mene grlio, ljubio i plako kod jasena, did je odmano rukom kao da goni muvu od sebe koja mu dosađuje i reko da je bolje da ne znam ni ko je, ni zašto je došo, zašto je plako, ni zašto tako naglo ode. Onda je did mene zagrlio i reko mi nekim čudnim, žalovitim glasom da šutim o onome što mi je kazivo onaj tuđi čovik, i da ne govorim nikomu da sam ga vidio i da je dolazio pred našu kuću i da je sjedio kod jasena i da je plako dok je svašta meni kazivo.

Šutio sam pedeset i više godina. U šutnji je bila sigurnost. Kad je krepo Tito i kad  je đava odnio njegove partizane i partijaše, oznaše i udbaše, došlo je vrime da mogu kazivat šta mi je pričo onaj tuđi čovik kraj jasena, kojeg je did Mijuša posadio, pa je resto  i prorasto stričevu i našu kuću. Kod tog jasena sidili su ljudi nediljom i kad se nije radilo i ljudikali i nisu dali nama dici čuti o čemu govore. Stalno su nas tirali da se idemo igrat doli na gumnu,ispod pojeta,ili gori u brdu povri kuća, u strani. Kad sam porastao i pitao dida, nije mi tio kazat ko je bio  onaj tuđi čovik. A bilo mu je ime ko  i meni. Znam to tako, kad je svašta pričo šta je prošo u ratu i potlje rata, meni je govorio, ime moje i  imenjače moj.

Mnogo godina kasnije, išao sam u daleku zemlju Australiju. Poslije nastupa u Melburnu, u prepunoj dvorani King Tomislav, gdje smo  govorili o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Ercegovini kako bi nam pomogli,  Zdenko Ćosić, fra Šito Ćorić i ja, a pjevali su Meri i  Žanko, kasnije na večeri, za stolom prišao je starac, gurnuo omotnicu u džep kaputa i nestao iz dvorane gdje smo jeli. Kako se događalo da neki naši ljudi tutnu kovertu diskretno u džep i potiho kažu, da je to za mene, ili za nekog njijova da ponesem i dadnem iz ruke u ruku, nisam obraćao pažnju, niti je pogledao. Ali,kad smo večerali u dvorani gdje je mnogo ljudi dugo u noć jelo i pilo i pivali naše narodne pjesme, a i one zabranjene, kao što je Lipa naša, Vila Velebita i još one za koje se robijalo u vrime Titove tiranije, posegnuo sam rukom u džep, izvadio kovertu na kojoj je pisalo, velikim slovima:  OTVORI KOD JASENA.

Skočio sam sa stolice kao izvan sebe i počeo trčat oko stolova, izvan dvorane gdje su ljudi pušili i razgovarali, jer se u dvorani nije pušilo.  Starcu ni traga.

Kad sam se vratio za stol i došao sebi, pitao sam rodijaka Matu Čolinova zvanog Baja, znali onog starca što mi je gurnuo kovertu u džep, on je odgovorio da ga nikad prije nije video. Ne znam, rodijače kazao je Baja i dodao, da mu se čini da onaj čovik sliči na nekoga iz našega  sela, a ne može se nikako dumat na koga. U podebljoj koverti bilo je napisano čitkim rukopisom ovo što ćeš pročitat ako ti se dade čitati u ovo vrijeme straha od kineskog smrtolnosnog virusa – korone, kako su ga nazvali oni kojima je navodno pobjegao iz labaratorija u kineskom gradu Uhanu.  Koliko dugo i kako je putovao do nas. Tako je, izgleda, pobjeglo starcu ono što je napisao na listovima  teke, stavio u omotnicu i meni gurnuo u desni džep kaputa, koji je bio obješen na zidu gdje su vješani kaputi, pa se Zdenko Ćosić, videći što starac učini, jetko našalio:

“Stari ujo kupa po džepu, a ti ništa.”

… slušaj ti mene, rode moj, imenjače moj, u rano jutro petnestog svibnja 1945. godine taman oni dana kad su se ti rodio, imenjače moj, proljetno sunce obasjavalo je zelenu travnu dolinu, u kojoj se izbjegli hrvatski svijet sjatio bježeći od partizana, počima kolebati. Nitko ne zna što donosi dan, a što noć. Pronose se glasovi, da nas Englezi neće primiti, a još manje pomoći  da ne padnemo u ruke naši dušmana partizana. Oni traže bezuvjetnu predaju, na temelju ugovora sa neke  vražje Jalte. Ruše se naši snovi i gube planovi o povratku kući s oružjem u ruci, a uz pomoć novih saveznika, Engleza i Amerikanaca. Poslije deset sati u nekoliko navrata nadliću nas jata engleskih avijona. Kruže iznad nas po nekoliko minuta i nestaju tamo otkuda se opet vraćaju, te izvode iste kružne nalete iznad nas. Neki su vojnici veselo promatrali vježbe engleskih pilota, uzdajući se u čovječnost njihovih gospodara! Marko prije mene primijeti da se engleski tenkovi približavaju nama, pa se on čudio zašto su  in cijevi uperena  prema nama. Vojnici koji su na straži po okolnim brdima javljaju, da se partizani šuljaju prema nama. Časnici i dočasnici naše vojske pozvani su kod najviših zapovjednika. Mi čekamo odgovore na pitanja koja nas muče otkada smo napustili našu hrvatsku grudu. Sjedimo ispod drveća i čekamo. Strah nas polako obuzima. Neki časnici napuštaju poljanu s  grupicama najodanijih vojnika. Baban s jednog brežujlka viče da se ne predaju i tko želi živjeti neka pođe za njim…mnogi ga nisu poslušali, pa su prošli strašne ljudske patnje,a tisuće I tisuće njih, hrvatskih vojnika zarobljenika, prošli su strašne muke i mnogi izgubili živote od Titove partizanske krvave ruke…

Vojnici koji su na straži po okolnim brdima javljaju, da se partizanske jedinice kreću u pravcu polja na kojem smo se utaborili mi vojnici i civili. Viši časnici hrvatskih oružanih snaga pozvani su na razgovor kod najviših zapovjednika hrvatske vojske. Svi čekaju odgovore na pitanja koja h muče otkada su napustili hrvatsku grudu. Sjede ili leže na livadi, u žbunju šumovitih zelenih brežuljaka, isprepletenih puteljcima sve do vrha brda. Čuje se cvrkut ptica. Tragični događaji se razvijaju munjevitom brzinom. Glasovi kruže, a neki časnici napuštaju poljanu s malim grupicama najodanijih vojnika. General Boban s uzvisice viče da pođe za njim tko želi živjeti. Neki se izdvojiše i odoše preko brda s njime.Tragedija samo što nije počela. Vjetar počinje puhati sve jače, noseći prašinu s puteljaka i zasipa zamišljena lica silno šarolikog mnoštva što se sleglo na austrijsku poljanu, u olovnu dolinu, kako se zove kad se prevede na hrvatski. Čudno i prijeteće postalo je sve što nas okružuje; sve je strano i neprijateljski odiše, naša odiseja pred vratima – kaza Mirko, predahnu, srknu gutljaj kave i astavi pričati meni, koji sam tada bio u kolijevci u opljačkanu i opustošenu selu na padini brda Liba, u Borčanu. Kao grom iz vedra neba grunu vijest od zapovjednika; moramo položiti oružje i predati se Titovim partizanima. Obećanja su, navodno, dali Englezi i partizani, da će se pridržavati zakona o ratnim zarobljenicima. Nismo znali da će prokleti engleski general Aleksander u Caserte, gdje mu je bio stožer, komandant savezničke vojske, prekršiti pravila ratovanja i sve moguće konvencije o ratnim zarobljenicima. Kad su ga zvali njegovi podređeni s bleiburškog polja i pitali što da rade sa stotinama tisuća hrvatskih vojnika, zarobljenika, ustaša, domobrana i civila, on je rekao kratko: Počiste palubu, a to vojničkim rječnikom znači, riješite se Hrvata, potamanite ih, pobijte, odradite to kako znate. Stiže i vijest, da su nas opkolili jugoslavenski partizani i neka bugarska jedinica u sastavu engleskih oružanih snaga. Sve pripreme su izvršene prije nego je došlo do ultimatuma o predaji. Službenog proglasa o predaji nije bilo, ali vijesti kruže munjevitom brzinom, da nema izlaza iz ove situacije te da smo prisiljeni predati se. Negdje oko podne počeli smo odlagati oružje na travu. Pojedini ustaški časnici diskretno se iskradaju, odlaze uz brdo gore u šumu i oduzimaju svoje živote pucajući u usta, u srce, u sljepoočnicu, već kako je koji htio skončati da ne padne u ruke Titovih partizana. Najveći dio ipak ostaje uz svoje vojnike, da s njima dijele gorku sudbinu. Poslije odlaganja oružja dolaze među nas grupice partizanskih vojnika, koji se vladaju uljudno, te pozivaju da se svrstamo u redove, kako bi se mogli što prije vratiti u Jugoslaviju. Najprije pozivaju najviše časnike hrvatske vojske, zatim sve časničko osoblje, a poslije ovih vojske po rodovima. Policiju i oružništvo posebno, a civilno pučanstvo također posebno. Od podne do sutra ujutro stalno se formiraju kolone i odlaze kroz dolinu, i preko brda prema dravskom mostu, prema Sloveniji. Na poljani ostaju groblja svih mogućih vozila i vrsta oružja. Ostaju i hrvatski ranjenici, koji su u ovoj dolini našli svoj vječni počinak. Ja i Marko ostajemo čitavu noću u grmlju, do jutra, ležeći ispod gustog žbunja, koje nas je zaklanjalo od proljetne jutarnje rose i pogleda drugih, koji su pored nas odlazili već utabanom stazom. Oko desete ure i mi se ubacujemo u kolonu i nastavljamo put kroz Austriju. Nakon kratkog pješačenja stigli smo u manje mjestance, mislim da se zove Lavamind, gdje su nas dočekali partizani i odmah počeli pokazivat svoje pravo lice i zle namjere čim su od kolone udaljili se engleski vojnici. U tom mjestancu pripucali su sa svih strana i poubijali nekoliko desetaka hrvatskih zarobljenih vojnika. Meni i Marku postalo je jasno što nas čeka. Obuze me smrtni strah i zažalio sam što nisam poslušao generala Bobana kad je s uzbrdice iz svega vikao, da pođe za njim tko želi živjeti. Tko se vrati tamo, čeka ga partizanska klaonica, vikao je Boban. Neki su se odvojilo i pošli su za njim i zamakli su u šumu. Ali, sad je kasno. Nismo imali izlaza, morali smo nastaviti putovati u koloni zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Vijugavom cestom, koja se probija između šumovitih zelenih brežuljaka i brda, koja zatvaraju između sebe uže ili šire uvale. Tisuće i tisuće hrvatskih vojnika, zarobljenika, svih rodova vojske i policije, te izbjeglo civilno pučanstvo, marširaju prema dravskom mostu, praćeni partizanskim jedinicama. Postupci pratitelja još uvijek su podnošljivi. Partizani čak razgovaraju s pojedincima o svemu, pa i ratnim prilikama i neprilikama. Odmora nije bilo, ali ga nitko nije ni tražio, jer je kolona bila duga, nepregledna i toliko dugačka da se je svaki tko je osjećao umor imao priliku odmoriti i opet se uvrstiti u kolonu koja prolazi. Polaganje oružja na određena mjesta i formiranje kolone trajalo je od podne do sutra ujutro. Onda možeš misliti koliko je duga kolona. Jedan dio zarobljenika koristi beskrajnu kolonu i koristi priliku, sklanja se u guste šumarke, dok prođe jedan dio kolona, a onda, nakon što se malo odmori, uskače opet u kolonu i nastavlja put dalje. Putovali smo cijeli dan i noć ovim lijepim predjelima, punim zelenila i cvijeća. Napokon je i dravski most na pomolu. Na austrijskoj strani mosta nekoliko austrijskih vojnika čuvaju stražu i promatraju što se događa pred njihovim očima, a bogme i mojim.. Nekoliko starijih ljudi posjedalo je na rub ceste, koja se blago penje prema mostu. Odmaraju se od naporna hodanja i razgovaraju. Svaki od njih zapalio po cigaretu koju puše i promatraju okolicu. Jedan partizanski poručnik uputio se od mosta prema ovoj grupici civila. Kad se primakao na par koraka, skide s ramena šmajser i cijeli šaržer isprazni na njih. Padali su starci jedan za drugim, kao pokošeno snoplje žita. Poslije ovog jezivog prizora poručnik se okrene prema nama koji smo se tu zatekli i prodera se kao da je, nedaj Bože, pomanito:

  • Svi zaslužujete smrt, ali bi bilo previše lijepo ovako naglo umrijeti, bando ustaška.

Prelazi razoružano i zarobljeno roblje preko dravskog mosta. Sačekuju ih partizanski vojnici i tuku kundacima ili cijevima vatrenog oružja. Padaju mrtva ili polumrtva tjelesa zarobljenika u nabujalu Dravu. Sve što je iza njih ostalo, bijaše vodeni mjehurići, koji brzo iščeznuše u valovima krvave rijeke. Nekoliko engleskih vojnika, naslonjeni na ograde mosta, mirno promatraju zločine svojih saveznika. Prelaskom u Sloveniju počinje pljačka prstenja, satova, te zamjena cipela, čizama i boljih uniformi. Mnogi su životom platili u ovoj pljački zlatnine i nasilnoj izmjeni odora. Svakim časom kolona poprima šarolikiji i strašniji izgled, dok se pratnja preoblači u otete odore hrvatskih vojnika i partizanski odrpanci poprimaju izgled prave vojske. U prvom mjestancu nalazilo se je par bunara s pitkom vodom. Tisuće žednika pohrlilo je da ugrabi gutljaj hladne vode. Pratnja puca po nama i tako onemogući piti vodu. Samo jedan mali dio uspio je dobiti nešto vode i ugasi
ti žeđ, dok je nekoliko desetaka mrtvih ustaša ostalo oko bunara u ovom malom slovenskom mjestu. Preživjeli i oni ranjeni pod kišom naboja, koji zvižde oko njih, nastavljaju klipsat cestom koja je vodila između njiva i livada. Odmora uopće nema, ide se dosta brzo. Tko ne može izdržati tempo marša, ostaje u jarku uz cestu prostrijeljene lubanje. Bližimo se lovengradecu. Zvižduk ispaljenih naboja ne prestaje, dok nismo ušli u samo mjesto. Ulice su puste: sve što je živo, zavuklo se u blijedo oličene kuće. Pratnja se malo smirila i ne puca često, ali ne ostavlja iza sebe na životu one koji ne mogu dalje. Na izlazu iz grada prostirala se na desnoj strani ceste velika livada, ograđena urednom živicom visokom do jedan metar. Pratnja nas zaustavlja uz samu živicu, gdje smo stajali, dok je straža uspostavila svoj raspored mjesta. Tada su dopustili jadnicima ući kroz otvorene vratnice na livadu. Upozoreni smo strogo, da svaki bijeg pojedinca povlači za sobom kolektivne kazne. Kad smo ušli na livadu, dopustili su nam sjesti. U tren oka tisuće isrpljenih, umornih, gladnih i žednih ljudi, vojnika zarobljenika, popadali su na zemlju kao snoplje. Kako smo bili silno igladnili, počeli smo brstiti travu i svako bilje koje nam je dopalo ruku i za čas nestaje biljni pokrivač i ostaje gola zemlja bez trave i ičega drugoga. Izmoreni od duga putovanja, ubrzo sno pospali kao poklani. U rano jutro grupa partizana ušla je među nas, bude i svrstavaju u šestoredove. Tako svrstani u redove postrojeni i poredani uz samu živicu, stajali smo neko vrijeme. Oko nas je gusto postavljena straža. U sredini je ostalo praznog prostora, na koji je došla grupa partizanskih vojnika i podoficira s dvojicom oficira. Stara nas je pratnja napustila. Sva su lica nepoznata i nova, uniforme im prljave i poderane. Bilo ih je, koji nisu imali nikakve uniforme, nego su bili obučeni u srpsku narodnu nošnju. Grupa podoficira dolazi među nas, idu od reda do reda i izvode sve one, na kojima je bilo još donekle dobro vojničko odijelo. Na licu mjesta vršila se prisilna izmjena odijela. Partizani svlače svoja poderana, ušljive, prljava odore i oblače skinute odore sa ustaški mladića i postaju zaista prava vojska, dok kolona zarobljenika poprima još strašniji, jadniji izgled. Osim nasilne izmjene odijela, novi pratioci traže dragocjenosti i vrše premetačinu. Inscenirali su nekoliko pronađenih predmeta, i odabrane žrtve postrijeljali blizu nas. Potom su dva

četnika preobučena u partizane uzeli i rašili deku za spavanje i nosili je ispred postrojenih zarobljenih ustaša i tražili, da svi oni, koji još imaju koju dragocjenost, sat, lančić, ili prsten, da baci na deku, izvikujući da će poslije izvršiti novu premetačinu, i kod koga se pronađe bilo koja dragocjenost, bit će strijeljan na licu mjesta.  Mnogi su još uvijek imali vrijedne uspomene, kao vjenčano prstenje i slično, pa su u strahu za život predali dragocjenosti.  Sunce se podiglo iznad slovenskih šumovitih planina, između kojih vijuga tvrda, dobro građena cesta. Kolona gladnog i žednog svijeta, koji pješači već tri dana bez hrane i vode, jedva se miče, ali se odiseja nastavlja. Sve više iznemoglih pada na prašnu cestu, a pratnja vuče do ruba ceste i ubija. Žrtve se obično skotrljaju u jarke kraj ceste, a preživjeli nastavljaju dalje krvavim putom, praćeni kletvama, psovkama i svirkom vatrenog oružja. Hrvatska je još daleko. Treba proći više od stotinu kilometara. Vrućina pritište sve više, prašina se lijepi za znojna lica, baskrajno duga kolona izmučenih ljudi klipše ispod krvavog podnebesja. Veći dio nema kape na glavi; dijelom su ih sami pobacali, da se ne zna kojemu je rodu vojske pripadao; dijelom su im ih oduzeli partizani prilikom promjena odora, pa su skinuli s kapa U i na to mjesto prišivali zvijezdu od crvene čoje. Do sada nisu klasificirali po rodovima vojske. Partizani sve koje usput ubiju krste ustašama i tako zlo i naopako opravdavaju svoje krvave postupke. Sunce žeže tolikom žestinom, da je nemoguće izdržati marš bez vode, a vode nigdje. Sve je utihnuo, nema ni vjetrića, da barem malo rashladi uzavreli zrak; samo s vremena na vrijeme ovu groznu tišinu prolama ispaljeni naboj na iznemogla putnika kolone smrti. Kako se pratnja često mijenja, ova nova je sastavljana od kordunaških Srba. Ponašaju se gore od divlji zvijeri. Uživaju mrcvariti žrtvu. Kad je netko prostrijeljen i još uvijek pokazuje znakove života, obično prvi partizan koji naiđe izmrcvari mu tijelo i lubanju stuče kundakom od puške ili nožem raspori utrobu. Oni pored ubijanja uz put, stalno izvode iz kolone skupine od desetak ljudi, koje ne vode daleko od ceste, gdje ih poubijaju i stavljaju. Pronosi se šapat da se primičemo Celju. Odmora nije bilo cijeli dan. Ljudi masovno padaju, drugi ih podižu, da im pomognu nastavit hodati u maršu smrti i užasa. Zna se doghoditi, da pratnja ubija iznemoglog i one koji mu pomažu.

Štekću rafali, odjekuju pojedinačni pucnji, čuju se jauci i krici. Klipšu jadnici zarobljenici. Hvata se sumrak, sve je začudo postalo tiho, tek se čuju odjeci koraka izmučeni ljudi i psovke njihovih pratilaca. Prvi dio kolone ulazi u predgrađe Celja. Tisuće znatiželjnika promatraju iznemogle prolaznike i zbijaju neslane šale na račun ustaša i Hrvata. Nađe se i po koji siledžija, koji se zaleti u kolonu i tuče koga stigne, tko mu dođe pod ruku. Većina okupljenog svijeta ozbiljnih lica, šutke promatra šaroliku kolonu smrti. Iznemogli padaju po ulicama kojima prolaze. Straža ovdje ne ubija nemoćne, nego dozvoljava da im prijatelji pomognu.Neki iz kolone traže od onih koji ih promatraju, kruha i vode. Ima dosta slučajeva, da ljudi iznose jelo u košaricama ili jednostavno u rukama i pružaju zarobljenicima. Vodu obično iznose kantama, na koje se sruči gomila od nekoliko stotina žednih robova, jer bi svi htjeli istodobno dobiti gutljaj vode ili komadić kruha iz jedne male posude i najčešće nitko ne uspije popiti ni gutljaj, niti pojesti hranu, nego unište posude s vodom i s hranom, otimajući se za njih. Ima slučajeva, da su ljudi dobacivali paketiće s hranom i tko je ugrabio, vesela mu majka. Partizani odgone narod, ali u tome imaju malo uspjeha, budući da su ljudi prestali davati iz ruke u ruku, nego dobacuju s nekoliko metara udaljenosti. Pružila se prilika Marku, pa je dobio paketić s
hranom od jednog mladića. Stajao je u sjeni stupa za rasvjetu i čekao zgodan čas, koji je vješto iskoristio i jednim pokretom dodao Marku paket s hranom u ruke. Kad je do-
bio Marko kao da sam dobio i ja. Sve smo dijelili ko braća. Nije mu se stigao ni zahvalit, niti saznati išta o njemu. No, cijeli život ostat ću zahvalan mladiću, svom dobročinitelju. Čim smo malo odmakli od mjesta, zustavili su nas na nekoj čistini. Cijelu noć šeću između nas, bude i
svlače pojedince, koji su još imali bolje uniforme. Bilo je premetačine i potraga za dragocjenosti, ali ovi nisu imali većeg uspjeha, jer smo već nekoliko puta temeljito pljačkani. Probudili su nas u rano jutro i svrstali opet u šesterored. Neki nisu mogli ustati, pa novi pratioci ne ostavljaju nikoga iza sebe. Ubijaju ih na mjestu.Naša nova pratnja sastavljena je većim dijelom od Crnogoraca i hercegovačkih Srba. Po govoru smo ih raspoznavala odakle su i tko su. Mnogi su još obučeni u svoje
odore, ali skoro svi imaju šajkače na glavama. Jauka više nama, kao da ljudi više i ne osjećaju bol. Vode nema. Hrane nema. Nema ničega doli boli i muka nas jadnika, zarobljenika. Poput kakvih divljaka ti čudni partizani, koji više sliče četnicima po odorama, nego partizanima, stalno galame, arlauču, urlaju, psuju, kao da se i sami plaše užasnih prizora koje čine zarobljenim ustašama.Ubijaju kao usput onako, kako to samo oni znaju i umiju, kamom, metkom, nožom, kundakom. Između Celja i Zidanog Mosta kapitulirala je glavnina njemačke vojske. Groblja raznih vozila, kamiona, laganih vozila i seoskih kola nalaze se bačena s ceste u jendeke. Ovdje je pao njemački gorostas. Ostatak vojne opreme porazbacano leži u šumovitim uvalama, dok se njemačka poražena vojska nalazi u logorima za istrebljenje, ili u kolonama smrti, gdje umire od gladi i žeđi, kao i ovi u koloni u kojoj smo ja i Marko. Tu je pobijeno nekoliko stotina njemačkih vojnika, čiji se leševi već raspadaju. Širi se posvuda nesnosan smrad. Prošli smo Zidani Most. Kućice su prilijepljene uz brdašca, a strmine obrasle niskim grmljem i isprekidane su suhim jaružicama. U tim jarcima ostalo je bijelo kamenje uglačano dugim radom vode, koja se spušta s planina u doba većih oborina, ili kad se u proljeće snijeg naglo otapa i bujice vode ovim jarugama odlaze u rijeke. Kroz jednu od ovih jaruga tekao je potok bistre i hladne vode, koja se provlačila ispod same ceste i mostića. Tisuće robova pohrlilo je na taj potok. Svaki želi ugrabiti malo vode, pa je cesta ostala pusta. Nitko se nije obazirao na stražu, koja neprestano puca i ljudi padaju pogođeni nabojem, ali nitko ne mari za život. Otupiš i sve ti je svejedno. Stražari, koliko su god bili krvoločni, prestali su pucati. Još samo nekoliko kilometara dijeli nas od naše Hrvatske. Tamo moramo stići tamo želimo imati vječni počinak. Nikada nismo ni željeli, niti mislili napustiti bojno polje Domovine, ali to je sve sada prošlost. Svoje smo oružje predali neprijateljima i oni nas njime sada polako ubijaju. Predali smo oružje! Sada nam drugo ne preostaje nego da pomremo po jarcima,bez pokoja i ukopa. Nedaleko spustila se siva maglica nad
Savu. Prvi dijelovi kolone primiču se mostu, koji vodi preko rijeke. Nekoliko Titovih “junaka” dočekuju na samom mostu i tuku kundacima. I noževi su ovdje upotrebljavani, da se smanji brojno stanje. Tijela ubijenih ne ostaju na mostu, već ih ubojice bacaju preko ograde u rijeku. Za cijelo vrijeme našega prelaženja preko mosta ponavljaju se koljački prizori, koji zabavljaju ubojice, dok krvava rijeka nosi mrtve ustaše i domobrane prema glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu. Sa zebnjom u duši došao sam na most. Marko je samo korak ispred mene. Poskočili smo kao dva jelena i za tili tren bili na drugoj strani mosta. Činilo se da smo u tri skoka preskočili na drugu obalu. Bježimo od mosta koliki noge nose, jer su na mostu
počeli ubijati iz vatrenog oružja, prije toga bila je ručna obrada; ubijali su noževim, kocima, kundacima i toljagama. Na tom mostu preko Save slovenski su nas drugovi komunisti ispratili po turski: “kome kolac, kome li konopac”.Malo hrvatsko selo nalazilo se nekoliko stotina metara od Save i kroz njega vodi cesta prema Samoboru i Zagrebu. Stižemo do prvih kuća, koje su bile udaljene od ceste nekoliko metara. Sve su oličene bijelo, te su nam se na mjesečini pričinjale kao nekakvo vilinsko naselje. U svakom dvorištu nalazio se bunar. Mnogi promatrju s prozora i dvorišta. Neke žene tiho plaču i brišu suze. Očima nas prebiru, starije i mlađe, kao da svaka nekoga traži. Možda brata, muža, oca, strica, sina momka… I tu je počela strka oko bunara, pa se svijet sklanja u kuće, jer stražari partizani, pucaju po nama i padaju ustaše i domobrani preodjenuti u partizanske dronjke, padaju kao klade, ili bolje, kao pokošeno snoplje. Promatrači iz dvorišta bježi i zaključavaju se u svoje kuće. Ni oni s prozora ne gledaju više. Povukli su se od straha u dubinu soba, osluškuju pucnje, koji se prolamaju njihovim strahom. Oni hrabriji i smjeliji, unatoč zabrani i pucnjavi, dobacuje jadnicima kruha i druge hrane, pa su se neki uspjeli okripiti za nastavak daljnjega krvava puta. Iza tih kućica nalazili su se lijepo uređeni vrtovi s povrćem, u kojima pored povrća tu i tamo rasla po koja voćka. Kad je prestala pucnjava i sve utihnulo, ja i Marko, sretni što smo ostali živi, sklonili smo se malo ustranu i promatrali ove prirodne ljepote, obasjane mjesečinom. Iz ovih sanjarija zgromi nas krik djevojke, koja je stajala par metara od bunara ispred samih kućnih vrata. Na bunar su dotrčala tri roba, da izvuku vode da se napiju. Dok su stajali oko izvučene posude, iz koje je jedan pio, a dvojica čekali na red, partizan je uperio šmajser u njih i sasuo na njih cijeli šaržer naboja. Svi su bili u tren oko pokošeni, i djevojka je pala na zemlju uz strahovit vrisak, ali se hitro digla i za trenutak nestala iza vrata osamljene kućice na kraju sela. Jarci uz cestu stalno se pune leševima ubijenih ustaša i domobrana, i podikoji Nijemac i civil nađu se među njima, a kako su zalutali među nas, samo dragi Bog zna. Dizenterija se širi poput kuge, stotine jadnika čuče uz cestu i jauču od bola i natezanja, ali iz njih ne ide ništa, jer dugo već nema hrane, osim ako koji ugrabi gutljaj vode ili dobačenu koru kruha od kojega hrabrijeg dobročinitelja. Često se desi da stražari, koji idu uz kolonu pogurnu kojega koji čuči uz jarak,ispale mu metak u potiljak i on se jadnik samo skotrlja u jarak. Bilo je mučno to gledat. Kako je tek bilo onomu,koji je dobio metak u potiljak ili kundakom po tjemenu, pa se jadnik ranjen koprca u jarku kao živinče. Kolana odlazi dalje, a oni jadnici ostaju u jarcima, mrtvi ili ranjeni, pa ti koji su ranjeni na smrt, ječe, mole, plaču, pomažu, zazivaju Boga, Gospu, majku. Svanulo je kad smo došli u Samobor. Sunce je granulo i obsjalo ovaj prelijepi kraj, sve ozelenilo i procvalo, pa sve miriše dok mi odlazimo u smrt. Nema još ni živa stvora, da naruši ovo jutarnje mrtvilo, koje je nastalo usred umora gomile izmorenih vojnika, tragičnih putnika i njihove opake i nemilosrdne pratnje. Sve je toliko umorno da se ne čuje niti jedna riječ, nego tu i tamo odjekne po koji pucanj, popraćen krikom ili muklim jaukom za trenutak, i opet zavlada tišina, zloguki muk, mrtvilo. Nitko ne reagira na pucanje stražara, partizana, koji kao da pucaju iz neke sulude navike, jer svoja zlodjela ne popraćuje više grznim partizanskim kletvama i psovkama, nego mrtvih, koji ostaju u predgrađu Samobora. Gotovo na svakom koraku naše duga kolona smrt nas prati u stopu i ide s nama i gdje god zastali ili zaivijek ostali. Prvi dio kolone ušao je u grad i gomila se u parku. Park se ubrzo prepunio umornim, izmrcvarenim zarobljenicima, pa su ostali iz kolone produžili izvan grada i prosuli se po livadama, koje su uz samo mjesto. Dio kolone ipak se zadržao neko vrijeme u parku. Jedni su polegli pod drveće, koje se dizalo nebu pod oblake i pravilo divan hlad. U hladu ispod drveća, tu i tamo još je bilo nešto rose po travi i lišću, pa su jadnici žvakali i jedno i drugo da zatome glad i ugase žeđ. Odmor je bio toliko potreban u hladovini parka, ali su morali napustiti hladovinu i premjestiti se na livadu, kako bi svi bili na okupu. Prostor koji su nakratko zauzimali ubrzo je ostao pust, jer
ih bijaše puno i gotovo svaki je grizao travu, da ublaži glad i žeđ. Ubrzo nije više bilo nikoga na nogama, svi su popadali na suhu zemlju kao snoplje; to partizansko zarobljeno roblje. Kada smo se Marko i ja probudili, sunce je bilo već na zenitu, vrućina je bila užasna. Suha usta, ispucala od žeđi i pokrivena slojem prljavštine od prašine. Osjećali smo strahoviti umor u svim dijelovima tijela. Mislili smo da se nećemo više nikada moći podići s livade, koja se vi-
še ne zeleni. Popasli su je ljudi, koje su partizani pretvorili u životinje. Okolo njih je postavljena straža, na svakom koraku stoji vojnik s uperenim oružjem u njih nemoćne, goloruke, napola gole i bose, gladne i žedne. Marko prvi primjećuje da su stražari novi i da su oni otišli. Potpuno nova lica, stari su valjda otišli na odmaranje. Većina ovih novi su Kordunaši i Banijci. Oko jedan sat došla je jedna četa među nas. Išli su od jednog do drugog i, ako je ostala još koja bolja unoforma, svlačili i izuvali cipele i čizme. Marko je još prekjučer izuven. Partizan mu je dao svoje čizme koje su bile još upotrebljive, pa mu ih sada opet izuvaju, a ne znaju da su to čizme njihova druga. Odrežu sare od čizama, i Marku dobacuju samo stopala. Bio
je zadovoljan i s ovim, jer ih je ipak mogao obuti. Bolje tako, nego nikako, po tvrdoj cesti bos. Od njihove ustaške uniforme ostali su na njima partizanski dronjci, koje su silom dobili u zamjenu. I sretni su što su ostali živi. Mnogi su otimačinu odora, platili glavom. Više im nisu mogli ništa odnijeti, doli goli život. Oko pet sati poslije podne svrstali su nas po rodovima vojske. Kad je procedura bila gotova, mislili smo da ćemo nastaviti put dalje. No, to se nije
dogodilo, nego je nastavilo sa stajanjem. Užasno žedni i gladni, trpjeli smo na žarkom suncu. Neki ne mogu podnijeti tu strašnu žegu i padaju u nesvijest. One koji su pali u nesvijet na zemlju od silne žege, gladi i žeđi nekamo odvlače kao strvine. Dok ih tako odvlače s livade, koja to više nije, nazivaju ih ustašama, koljačima, bandom i ubacuju na kamione kao klade drva. Kad te jadnike negdje istovare, (Bacali su ih u jame, sriče Mirko. To smo saznali sedamdeset godina kasnije) vraćaju se i utovaraju one koji još leže u nesvijesti, ili su pali od bolesti i izmnemoglosti. Neki čovjek koji je iz toga mjesta, potiho nam kaže, da ih odvode prema nekim jamama u brdima i tamo bacaju.Saznanje kamo odvoze bolesne, iznemogle u Marku i meni je izazvalo neku strašnu nelagodu, nesigurnost i strah kakav do tada nismo osjećali.Svjesni smo bili da je došlo vrijeme masovnijeg uništavanja naših ratnih drugova i supatnika, ustaša i domobrana. Od Samobora smo krenuli prema Lekeniku. Usput se ponavljalo isto, kao kroz Sloveniju. Tko iznemogne, izostane, pane i ne diže se, ubiju ga kao mačka pokraj plota. Poslije tih strahota na putu od Samobora, napokon ulazimo u Lekenik, gdje nas dočekuju simpatizeri režima. Na ulazu u samo mjestance, s obje strane ceste, stajalo je nekoliko ljudi oboružanih kolcima, kojima tuku koga stignu uz strašne psovke i povike. Svijeta drugoga nema vani, sve se pozatvaralo u svoje kućice. Rulja siledžija ne prestaje tučnjavom, jer stalno pristižu novi jadnici zarobljenici, koje dočekuju i iživljavaju se na njima uz urnebesnu dreku, viku i nečuvene psovke. Osim tučnjave, upregli su dvoja kola s konjima, koje gone svom snagom kroz kolonu. Stotine jadnika padaju pod kotačima kola i nogama konja. Neki se podižu i bježe naprijed ili nazad od konjske zaprege, dok se veliki dio nije mogao skloniti, pa su bili pregaženi, izmrcvareni i, kad su prošla kolonom kola i konji, ranjene i pregažene, a još žive dokrajčili su partizani koga metkom koga kundakom. Kroz ovu strašnu igru stražari stalno nagone da se držimo reda i da kolona ne smije biti istrgana, pa su eda bi učinli reda u koloni, pucali i one koji su bježali ustranu ispred kola i konja. Konačno je i stražarima bilo dosta te krvave igre ljudi iz toga mjesta, koja je trajala više od pola sata, jer je kolona duga, te odstranjuje konje s kolima iz rastrgane, krvave kolone, a one, koji ne mogu nastaviti put, ostavljaju u Lekeniku na milost i nemilost zločincima iz ovoga mjesta. Od Velike Gorice prate nas kordunaški i lički Srbi. Među njima bili su vrlo mladi ljudi, koji su većinom išli šutke uz kolonu, bez uobičajenih i poznatih psovki. Što se skrivalo u njihovim dušama i od kuda su regrutirani, nije nam bilo poznato, ali njihova djela nisu bila nečovječna. No, najveći dio naše pratnje ponašali su se kao psihopati.Dio je bolovao od partizanske bolesti, čiji su simptomi
najsličniji epilepsiji (padavici). Dok bolest traje, ti su tipovi u stalnoj borbi s hrvatskim oružanim snagama. Bilo je nekoliko takvih slučajeva od Lekenika do Siska; pa kad uhvati jednoga, onda ih po nekoliko uz njega popada. Svi su urlali kao pobješnjeli i udarali tijelom isto kao padavičari, a i pjena im je išla iz usta. Trebalo je više puta nadčovječne snage, da se grupa padavičara osposobi i da nas tavimo put. Svaki takav slučaj donosio je nove žrtve iz kolone, a s tim u vezi i više padavičara. Tako se odvijala u oblacima prašine kobna igra između pratilaca i praćenih, između žrtve i krvnika, izmeđ pobijeđenih i zarobljenih i pobjednika. Dizenterija pomaže pri našem uništavanju. Tisuće stalno trče naprijed kroz kolonu kako bi ugrabili vremena, da obave već po stoti put nuždu, prije nego zadnji dijelovi kolone stignu, jer pozadi ide nekoliko partiza-
na sa šmajsericama i ubijaju one, koji su iz bilo kojih razloga zaostali. Ja sam isto počeo osjećati neke neobične bolove u želucu, koji su me držali dosta dugo, ali srećom nije bilo tako fatalno. Pored toga, bio sam toliko žedan, da sam rekao Marku, da ću morati poći na prvi bunar, pa ma što dogodilo. Za tren, dok sam o tome govorio, Marko se je izgubio u prvo dvorište i vidim ga, da već vuče drvenu kantu iz bunara. Ima sa sobom našu već praznu čuturicu, koju je zagnjurio u izvučenu posudu, da je nalije. Skoro istodobno poletjela su još dvojica-trojica na isti bunar i već se otimaju za vodu. Stražar, koji je bio najbliži, promatrao je događaj i nekoliko puto opominjao, da se vrate svi u kolonu. Marko je već nalio čuturu i u tri skoka bio je opet u koloni, dok jedan novodošli spušta ponovno posudu u bunar i povlači je prema gore. U isti mah došao je i drugi stražar, koji je bio podaleko otraga i počeo vikati nikati kako na robove, tako i na partizane, koji je upozoravao, da drže reda i da se vrate odmah u kolonu. Mladić koji je vukao vodu, upucan je dok je pio vodu,a se voda razlila po njemu dok je padao kraj grla bunara. Stigli smo do raskršća, gdje se cesta odvaja za Petrinju. Na ovom raskršću naši pratioci izvode nekoliko robova i ubijaju ih na samoj cesti, nekoliko koraka od samog raskršća. Kolona prolazi pokraj ovih leševa, cestom prema
Sisku. Dizenterija hara nesmanjenom žestinom. Svaki je čas sve više bolesnih, pa ih tisuće čuče u jarcima. Vatreno oružje je u stalnoj upotrebi, pa veliki dio onih po jarcima ostaje u njima, dok stražari, koji idu iza kolone, dobro paze, da nitko ne ostane na životu iza njih. Žrtve ostaju po jarcima, dok mi još živi gmižemo i primičemo se cilju, gdje su nam obećali dulji odmor u Viktorovcu…Ulazimo u prva sela pred gradom Siskom. U prvom se ponavlja prizor iz Lekenika. Izašli pred nas pristalice režima s kolcima, vilama i motikama, a ima slučajeva da pojedinci upotrebljavaju i jekire. Udarcima ruše mnoge na zemlju. Neke potpuno ubijaju, jer ne prestaju tući dok ne zatuku roba na smrt. Ima lučajeva gdje pojedinci iskaljuju bijes ali ne ubijaju, nego koga stignu mlate onim što imaju u rukama. Nered je i gužva nastala u koloni, pa su se umiješali i stražari koji uspostavljaju red, ali isto primjenjuju kundačenje. Sva je sreća bila što pristalica režima nije bio velik broj, pa su se brzo umorili i urlajući svakakve pogrdne psovke povukli se između prolazećeg roblja. U dvorištima i na prozorima bilo je nešto više svijeta. Lica su ozbiljna i promatraju prolaznike kao i tučnjavu koju izvode njihovi sumještani. Djeca su isto u velikom broju po prozorima i znatiželjno promatraju roblje. Ja i Marko imali smo malo vode u čuturici, još iz sela kod Lekenika, pa se nismo svraćali na bunare. Nenadano me je uzdrmao snažan udarac namočena konopca po leđima. Posrnuo sam, ali sam se odmah pridigao i pobjegao na drugu stranu ceste što su me noge nosile. Marko me je držao stalno ispod ruke, jer se je bojao da me ne dotuku, ako padnem od udarca i ne mognem se dići. Na samom ulazu u Sisak skupila se je grupa oko dvadeset do trideset poluuniformiranih ubojica, koji su se spremili na doček kolone smrti. Pored njih bilo je nekoliko oficira, upeglanih i dotjeranih, koji su nas obasipali pogrdama svih vrsta, dok su ovi drugi primjenjivali batinanje. Pod udarcima pristaša režima i četnika koji su se premetnuli u partizane, padali smo po cesti kao snoplje. Bilo ih je koji su se podigli i bježali dalje u kolonu, koja se uvlačila dosta žurno u grad,
dok je i opet jedan dio ostao u predgrađu Siska ležati na cesti, isprebijani, a neki i namrtvo, dok drugovi partizani nisu došli s kamionima, na koje su ih pobacali kao klade i odvezli na stratište, priređeno unaprijed u te svrhe. Prvi dijelovi kolone doprli su do mosta preko. Kupe i polako se penjali na most. noštvo vojske i civila stajalo je s obadvije strane, dok je kolona prelazila sredinom u stroju. Na nekoliko mjesta grupe siledžija stupaju u akcije, tuku, zalijeću se u kolonu, udaraju toljagama, kocima, daskama, već što je koji od njih ima u krvavim rukama. Većina su, sudeći po odjeći, kordunaški Srbi, koji primjenjuju sve što imaju u rukama i tuku nas jadnike. Neki upotrebljavaju i noževe, pa bodu gdje koga stignu. Beživotna tjelesa prebacuju preko ograde mosta u rijeku, koja je bistra i
dosta snažna, da ubijene ili nasmrt ranjene odnosi dalje. Svi biti sredini, jer je najveća vjerojatnost uspješnog prijelaza u sredini, ali je to nemoguće. Svaki pojedinac iz dugačke kolone protrnuo je od straha, kad je stupio nogom na most i vidio što može doživjeti. Nitko nije siguran, da i sam neće poletjeti u dubinu ispod mosta Kupe. Svi oni kojima je uspjelo prijeći kupski most, bježe od njega svom preostalom snagom. Uz cestu je osim siledžija mnoštvo žena i djece. Skoro svi imaju u rukama komad kruha, sira ili paketić spakiran svega pomalo. Paketići su namijenjeni mužu, sinu ili komšiji. Svaki čas ženski glasovi dozivlju po imenu svoje, ali je vrlo rijetko, da se bilo tko odaziva, jer straža odgoni žene vrlo grubim postupcima, pa i kundacima, dok one koji se odazivlju, izvode iz kolone i stavljaju ih s jednim partizanom, koji ih prati i ne da im primiti ništa, a poneki dobiju, pored toga, i batine kundakom. Unatoč svim zabranama i tučnjavi i grubosti naših sprovoditelja partizana, žena pored ceste, kao pčele navaljuju na redove i dobacuju u našu kolonu sve što su imale od hrane. Ovdje je zaista dosta nas domogao se zalogaj kruha ili što drugo od naših hrvatskih žena, koje su nas dočekale pred Viktorovcem. Već se hvata noć. Mi se grupiramo ispred samog ulaza u logor Viktorovac. Na ulazu i oko njega stoji nekoliko skupina partizanskih vojnika, naoružanih sa šmajsericama i puškama, i čekaju naređenje da nas propuste u logor. Uz
njih stoji grupa u polucivilnim i  poluvojničkim odijelima s toljagama u rukama. Kad su i zadnji pridošli preko mosta i nabili se skoro svi uz bodljikavu žicu izvan logora, vrata su se na logoru otvorila uz nalog, da samo četiri po četiri mogu ulaziti u logor. Čuvari, stražari, partizani koji su stajali s obadviju strana vratnice, udaraju koga god dohvate kundacima, dok ona druga grupa postavila s nutrašnje strane, te batinaju koga god stignu. Rijetko je tko ušao u logor, a da nije dobio ‘lli kundakom izvan vrata ili batinom unutar. Stotine padaju pod težinom udaraca. Dio ih ustaje i bježi u logor da spasi goli život, dok dio onih koji su bili vođeni i preslabi da izdrže udarce, ostajali su ležati izvan i unutar vratnice, a robovi su gazili preko njih i bježali koliko je tko mogao u logor. Kad se je nakupilo popadalih jadnika nemoćnika na vratnicama, onda su zaustavili ulaženje i naredili da se unesu nemoćni, koji su popadali, kako bi bilo moguće daljnje ulaženje s tučnjavom. Nekoliko je puta prekidano ulaženje i odnošeni su nemoćni, dok smo konačno svi dospjeli u logor. Sve skupa trajalo je nekoliko sati, jer je naša kolona bila preogromna, iako je putem od Bleiburga do Siska desetkovana. Viktorovac je bio sada pun kao škatulja žigica, što nas vojnika,nešto Nijemaca, što civilnog svijeta, koje su partizani pokupili po selima i gradovima radi suradnje s “okupatorom”, što nas, koji smo istom ušli u logor i tražimo mjesta da se spustimo na zemlju. Ja i Marko našli smo nešto slobodna prostora pod krošnjom jednog ogromnog hrasta, čije se grane protežu nekoliko metara daleko od debla i na kraju svake bilo je još nešto lišća, koje nisu mogli dohvatiti izgladnjeli Nijemci, i sada u polutami treperi tjerana laganim povjetarcem i izaziva gladna usta nas gladnih i žednih jadnika. Spustili smo se na toplu, suhu zemlju i izmijenili misli o udarcima na vratnici. Marko je dobio batinom po ramenu, dok sam ja dobio preko cijelih leđa, ali sve to nije bilo tako strašno za nas, a umorni smo bili i previše, pa smo oba za nekoliko časaka zaspali tvrdim snom. Probudio sam se 22. svibnja 1945. u osam sati ujutro.
Marko je još uvijek spavao na hrpi prašine uz debelo stablo, koje je korijenjem zadržavalo zemlju, koja se blago penjala do bodljikave žice, koja nas dijeli od šireg koncentracionog logora u kojem se nalazi cijela Hrvatska. Sunce je već poskočilo i obasjavalo ovo neobično naselje u kojem se nalazilo otprilike pedeset tisuća robova, dozrelih za smrt koja nemilo hara u logoru. U uskoj dolini, koja je dijelila logorski prostor na dva nejednaka dijela, bio je i bunar s pitkom vodom. Desno od njega dizale su
se dvije istrošene barake, ostale iz doba rata. Iz njih je odnesena sve što se moglo odnijeti i upotrijebiti. Samo još ostao pod od dasaka i vanjski zidovi i nešto jelovih greda, koje su
držale konstrukciju da se ne sruši. Između greda ležali su na goloj zemlji njemački vojnici, koji su oboljeli od dizenterije te pjegavog i trbušnog tifusa. Oni su ovdje već dva tjedna. Bili su cijeli tjedan bez ikakvog jela, a onda su im počeli davati po dva decilitra kukuruzne kaše jednom u 24 sata. Oni koji su oboljeli od zaraznih bolesti, niti to nisu uzimali, jer nisu sami mogli dolaziti po jelo, a nije bilo dozvoljeno da im itko nosi, da im pomogne. Osim toga, tko je dobio trbušni ili pjegavi tifus, odmah je odveden u jednu od ovih baraka, dok najveći dio drugih ima stalno proljev. Samo par koraka od ovih baraka nalazio se je bunar s vodom, koja je sigurno i sama bila zagađena. Iz ovog bunara od jutra do mraka vukla se stalno voda i pila, a to se događalo do kasno u noći. Jači robovi mogli su uvijek ugrabiti bar vode za piće, dok veliki dio Nijemaca nije bio u stanju da izvlači vodu s velikom drvenom posudom, koja je služila u te svrhe, pa su ovisili o milosti drugih, koji su prečesto bili bez ljubavi za bližnje i nemoćne. Jarci za nuždu presijecali su ovu dolinu od jednog brijega do drugoga, počevši par koraka od bunara s vodom pa dalje prema istoku. Tisuće robova, Nijemaca i Hrvata, čuče oko iskopanih jaraka za nuždu, koji nisu biliničim zaklonjeni od ostalog prostora. Pojedinci strahovito jauču od bolova, koji ih muče. Bilo je slučajeva da se koji bolesnik pri vršenju nužde onesvijesti i padne u kanal. Neki se trgnu pri padu u izmetine i sami se izvlače, dok neki nisu bili to u stanju učiniti, te su ih ostali morali izvući iz kanala za nuždu. Onako zamazani, govnavi, ostajali bi nedaleko jarka za nuždu, dok im se odjeća nije posušila, dok su oni, koji su padali po noći, čekali dan i sunce da ih osuši. Osim dizenterije, milijuni muha napadaju žrtve izvučene iz kanala i one koji čuče okolo jarka za nuždu. Rijetko je tko u stanju da se brani od ovih nametnika, koji se u rojevima okupljaju oko očiju, usta i rana nesretnih bolesnika. Na brežuljku, u sjevernom dijelu logora, uz samu žicu, ostala je iz rata baraka, na kojoj su bile oznake crvenog križa, pa je vjerojatno i za vrijeme rata služila kao ambulanta. Ova je baraka bila dosta sačuvana, te je pored nekih polupanih prozora ostalo bilo još dobro. Na podu bili su poredani jedan do drugoga, oboljeli od pjegavog tifusa u jednoj sobi, od trbušnog u drugoj, dok su u trećoj sobi ležali bolesnici od drugih bolesti. Jedna je mala sobica bila malo pometena i dotjerana, koliko je bilo moguće u onim prilikama, i služila je za liječnike. Tu su ordinirala tri liječnika; jedan Nijemac i dva Hrvata, ali nisu raspolagali uopće niti jednom jedinom tabletom ili drugim lijekom. Samo su omotavali ljude s visokom temperaturom u prljave mokre košulje. Čim bi se malo od vrućine tijela posušile, mijenjali su ih. Nekoliko bolničara nosilo je neprestano
vodu s bunara za obloge. Iz ove i drugih dviju baraka svako jutro iznosili su one, koji su tijekom noći preminuli, i ubacivati ih u kamion, koji bi svako jutro došao da pokupi mrtve. Svaki put s mrtvima otišla je oveća grupa jačih i zdravijih zarobljenika, koje su odredili, da će ići pokopati mrtve, ali se od njih nikada nitko nije vratio. Kad je rupabila iskopana, drugovi partizani su poubijali i one koji su je kopali kako bi se riješili svjedoka. Žicom opasan prostor zauzimao je ogroman kompleks zemljišta, ali je bio pretrpan jadnicima, koji leže kao snoplje jedan do drugoga. Iza bodljikave žice na tisuće žena, djevojaka i djece, koji po logoru traže svoje bližnje.Kad su ove naše majke, žene i sestre shvatile da neće saznati ništa o svojima, onda su odlučile prebaciti svu hranu, koju su
imale sa sobom, preko žice u logor među nas. Svaki smo komadić kruha i druge hrane vatali u ruke. Tisuće su se poredale i prate svaki komadić dobačene hrane: bilo je i otimanja, ali se iskoristila svaka mrvica, koju su ubacile naše dobročiniteljke preko žice. Istina je da su i ovdje jači imali u gužvi većeg uspjeha, dok su često slabiji stradali,jer su bili pogaženi od jačih. Stražari odgone svijet od žice i ne dopuštaju dobacivanje hrane, ali bez uspjeha. Svijet se povuče pred oružjem i psovkama, ali se opet postupno primiče i baca hranu preko žice u logor. Bilo je zabranjeno primicanje na pet metara do žice, i tko je išao bliže, stražar ga je mogao ubiti na licu mjesta. Nitko se nije ni primicao bliže, jer smo svi znali za opasnosti, ali ako je pri bacanju hrane po koji komadić pao u
opasnu zonu, u isti čas koji od robova već ga  je imao u rukama. U najviše slučajeva ovo je završilo tragično, jer su stražari stajali uz samu žicu s uperenim oružjem prema nama, pa su samo potegli obarač i žrtva s komadićem kruha u ruci prostrijeljena je na mjestu. Oni koji su po dozvoli stražara dnijeli mrtvoga iz zabranjene zone, imali su sreću, da pojedu koru kruha, za koju je jadni ustaša poginuo. Ovakvih slučajeva bilo je više prilikom dobacivanja i hvatanja hrane. U jednoj borbi kod dobacivanje hrane Marka je zapalo mjesto ispred našeg velikog hrasta, gdje je dohvatio jedan cijeli paketić, koji mu je dobacila jedna mladažena iz puka, koji se bio približio žici, dok je stražar vodio pregovore s jednom skupinom, koja je vidjela svoje tražene i molila, da ih se predvede komandantu logora. Lijepo smo se zahvalili ovoj mladoj ženi i za trenutak nestali s druge strane našeg gorostasa, kojega nismo napuštali. Mi smo u paketu pored hrane dobili klora, carboanimalisa i slufatiazola. Ovi su nam pomogli, da smo se riješili dizenterije, koja je kod mene bila već u tijeku, a kod Marka je istom bila počela. Osim ovih lijekova i klora, koji smostavljali u vodu za piće, palili smo drvo od lipe i pravili od sagorjelog drveća ugljen, koji smo jeli, kako bismo zaustavili proljev. Kod nekih je uspjeh bio velik, dok kod nekih nije bilo uopće koristi. Nismo dugo čekali novo iznenađenje. Slijedeći dan oko jedan sat poslije podne došlo je u logor nekoliko političkih komesara, koji su skupili ljude u veće grupe i pročitali im proglas, koji je donesen po novostvorenoj vladi Jugoslavije. U proglasu se tražilo od svakog od nas da ispuni formular koji će biti podijeljen. Lukavi komesari su upozoravali da se u formulare moraju unijeti točni podaci. Obećavali su da će učiniti kraj logorima čim ispunimo formulare, jer će nas tada moći razvrstati po kotarevima, godinama starosti i rodovima vojske, u kojima je tko služio. Naročito su naglasili da se nitko ne treba bojati radi roda vojske, jer ne igra ulogu rod vojske nego djela, koja su pojedinci počinili, a koja su zabilježena u njihovima kotarevima. Ovdje se neće više nikoga suditi niti kriviti, sve će ići na kotareve. Poslije lijepih riječi političkih komesara podijeljeni su formulari u kojima je stajalo doslovce, kako su nam objasnili, osobni podaci, mjesto rođenja, kotar, rod vojske, ime jedinice i mjesta kuda se je kretala u vremenu dok je dotični bio njen pripadnik. Ime i prezime zapovjednika voda, satnije, bojne, pukovnije ili zdruga. Najveći dio robova povjerovali su ovim partizanskim komesarima, lažovima i krvnicima cijelim putem od Bleiburga do Viktorovca; ali sve do sada nije bilo obećanja da se logori ukidaju i da, kad popunimo formulare, idemo u svoja rodne krajeve. Sada vidimo da smo prevareni, ali je kasno. Partizani imaju u rukama podatke od većeg broja robova, te na temelju tih ispunjenih formulara prave planove za likvidaciju. Ja i Marko nismo uopće ni uzimali, a niti ispunjavali bilo kakve formulare, ali svejedno nismo mogli usnuti, zabrinuti za sudbinu većine, koja je popunila formulare istinitim podacima o sebi. Razgovarali smo o događajima, koji su se zbili ove večeri, i zaključili po stoti put, da bi nas samo bijeg mogao spasiti od sigurne smrti. Kad sam se razbudio, već je dosta sabranog civilnoga svijeta iza žice. Kola s konjskom zapregom dolaze sa svih strana i sve se ustavlja uz bodljikavu žicu Viktorovca. Svijet iz Zagreba i drugih mjesta Hrvatske pristiže u manjim i većim grupama, u potrazi za svojima. Malo je bilo muškaraca, osim pokoji stariji čovjek. Najviše je bilo žena, djevojaka i djece svih dobi. Mnogi su mladići iz logora već
prepoznali i dozivali svoje, majke su zvale sinove, žene muževi, sestre braću…

Nastavlja se stara igra dobacivanja i hvatanja hrane preko žice. Zagrepčanke su donijele dosta lijekova za bolesti, koje haraju unutar žice, jer su imale iskustva iz logora, koji su smješteni na području Zagreba i okolice, pa su se opskrbile koliko je to u ono doba bilo moguće nabaviti. Jači imaju više sreće u dobivanju dobačene hrane i lijekova. Ali ako je žena dobacivala mužu ili sestra bratu, i došlo u ruke nekoga bržega, spretnijeg i jačeg, tada je bilo razumijevanja, da se preda onome kome je namijenjeno, a dotični je opet uzeo u obzir uslugu. Došlo je danas nešto više klora, pa se voda iz bunara dosta osjeti po kloru. Došlo je i drugih lijekova protiv dizenterije. Situacija se danas nešto promije-
nila i kod stražara, jer nisu bili u tolikoj mjeri surovi prema ženama kraj žice. Danas su i nama dopustili, tko ima porciju, da možemo doći po malo kukuruzne kaše. Svi oni, koji su nekako zadržali porcije, pošli su po kašu. Veliki dio hrvatskih robova imali su porcije, jer su im putem služile za vodu. Ja i Marko nismo išli po kašu, jer smo bili svakako među najjačim u tom logoru u Viktorovca, pa smo u zadnja dva dana dobili podosta hrane u lovu preko žice te smo ostali pod našim okljaštrenim rastom.Istodobno s kamionima za odvoženje mrtvih došla je
druga grupa, koja ide u svaki kut logora među Hrvate, te prepoznaju robove iz svoga kraja. Bili su većinom Banijci i Kordunaši. U kratkom roku oni su sabrali preko stotine  ljudi iz njihovih krajeva. Njihova imena su   pročitali preko oglasa i formirali kolonu, koja je mogla brojati više od tisuću robova. Kad su izlazili iz logora, već se hvatala noć, te su imali više od jedne čete pratilaca. Seljaci su nam ujutro preko žice rekli, da je ta sinoćnja grupa gonjena cijelu noć bez odmora, a kretala se od sela do sela, koja su u bila pravoslavna. Tek njihov malobrojni ostatak završio je u logoru Čemernica, gdje je već bilo mnogo robova, koji su prije njih bili amo dotjerani. Tako su noćima smanjivali brojnost robova. Dvanaesti je dan otkako smo postali bespravno partizansko roblje, svih dvanaest ispunjeni su tragičnim prizorima. Smrt od naboja, noža i kolca bili su i ostaju naši pra-
tioci; dizenterija, pjegavi i trbušni tifus haraju i šalju u smrt veliki dio robova, ali nas još uvijek ima mnogo na Viktorovcu, da se ne može pristupiti bunaru za vodu ili jarku za nuždu. Na tim mjestima stalno je gužva. Jutros su opet najprije pobrali ljudske leševe i pobacali u kamion, kao klade, koji je odjurio u nepoznato. Poslije u logor dolaze komesari i okupljaju robove, koliko je bilo moguće više nas po skupovima. Prozivanje i stajanje nastavilo se dosta dugo, pa su nemoćni većinom posjedali na zemlju između onih koji stoje. Međutim, u koloni koja se svrstava, nije bilo dozvoljeno sjediti, a pojedinci iscrpljeni i ne mogu stajati, pa je straža odredila, da jedan nemoćni stoji između dvojice koji su jači i da ga svaki drži ispod ruke, kako bi se stajanje nastavilo u redu. Nisu nam dozvolili da iz redova izlazimo za vodu, a nuždu smo obavljali u jarcima, iskopanim samo nekoliko metara od mjesta gdje se formirala kolona. Ja i Marko nismo bili prozvani, jer nismo niti ispunjavali formulare, ali smo se sami ubacili u kolonu, kad je prestalo prozivanje; jer smo se dogovorili, da moramo pokušati bijeg. Pred sumrak otvorili su vratnice logora i mi polako izlazimo iz užičenog prostora. Nisu nikome dozvolili, da može ostati iza kolone radi bolesti ili iscrpljenosti, ali je bilo dosta slučajeva, da su neki popadali u nesvijest, pa su ih nosili robovi do vratnice, gdje su ih trpali na kamione i nekud odvozili. Neki su od ovih i imali posebnu sreću i dospjeli su u sisačku bolnicu, dok je najveći dio bio prebačen u logor Staklaru u Sisku, gdje ih je veliki dio pomro, jer su uvjeti bili gori nego na Viktorovcu. Naša se kolona vukla vrlo polako i stalno zastajkivala. Idemo prema Petrinji. Prošli smo put od Siska do Petrinje za nekoliko sati i izgubili nekoliko ljudi iz kolone smrti. Primijetio sam na nekoliko mjesta, da su nas neki ljudi promatrali sa prozora, ali se nitko nije pojavljivao na ulcama. Prošli smo grad i na lijevoj strani, gdje se je nalazila livada, straža nas je zaustavila, i stajali smo na cesti, dok nisu postavili stražarska mjesta oko livade, gdje su nam dopustili odmor i spavanje. Cijelu noć nekoliko stražara partizana izvodili su iz umorne i pospane gomile pojedince ili nekoliko odjednom, sastavljali ih u grupice i odvodili prema brežuljcima između Petrinje i Gore. Vatreno oružje nije se čulo, ali su se čuli jauci i krici. Klali su ih. Malo je bilo onih, koji su se zatekli na rubovima gomile jadnika da su mogli usnuti, jer su stalno očekivali red za klanje. Dvadesetoga dana naših stradanja i muka, u jutro krećemo prema Glini. Sunce se vrlo brzo penje i još u rane sate nestaje svježine, te se opet pojavljuje neprijatelj broj jedan putnika kolone smrti – žeđ. Prašina se također pokre-
će što je dan topliji. Prate nas do zuba naoružani partizani. Tko iznemogne i nije u stanju nastaviti put, izvode ga iz kolone i ubijaju. Jadnik dobiva metak u potiljak. Ne mogu to ni gledat. Okrenem glavu i samo čujem pucanj i jauk. Ne dopuštaju, da jedan drugomu pomažemo pri hodanju. Nema sela gdje bi se našao koji bunar. Vrlo je malo izgleda, da će itko preživjeti i iznijeti živu glavu. Izlaza iz ove situacije skoro nije ni bilo; vrućina nas i žeđ uništavaju, partizani ubijaju, kordunaška sela čekaju, a u njima najgori krvnici svetosavlja. Jedino je bijeg spas iz ove strašne situacije u kojoj smo se našli. Ja smo se i Marko dogovorili prvu priliku moramo iskoristiti i pobjeći ili umrijeti pri bijegu, no u Kordun ne idemo ni pod koju cijenu. Kad smo došli do jednog oštrijeg zavoja, na desnoj strani ceste nalazilo se nešto ravnice, koja je pokrivena  žbunjem, iz kojeg prorasta po koje stablo. Jedan je stražar prošao zavoj, dok se je drugi zabavljao s jednim iznemoglim robom u jarku pokraj ceste. Stražar nije htio pucati u čovjeka, pa ga je opominjao, da mora ustati i nastaviti put. Kad je drugi stražar naišao, počeo je vikati na prvog stražara, a robu je sprašio metak u glavu. Mi smo iskoristili prazninu između stražara i nestali

smo u grmlju. Kolona je prolazila, a mi skriveni u žbunju samo nekoliko koraka dalje od ceste ležimo i čekamo što će nam sudbina donijeti. A kolona duga i nikad proći. Nije bilo moguće prebrojati. Ako nas otkriju, sasvim je sigurna smrt. Činila nam se cijela vječnost, dok je konačno zadnji dio robova prošao. Riješili smo se jada kolone smrti, ali ne problema kuda? Ja sam prošao ovim krajevima nekoliko puta, jer sam bio u vojničkoj jedinici u Topuskom, Glini i Velikoj Kladuši i u nekoliko navrata išao sam u Petrinju i Sisak, dok je krajeve preko Kupe, Marko poznavao bolje od mene. Kad je kolona odmakla, krenuli smo na desnu stranu ceste i uputili se u pravcu rijeke Kupe, koju ne možemo mimoići. Prošli smo nekoliko bregova, sa čijih smo uzvisina gledali u pravcu Gline, kuda su otišli toliko poznati i nepoznati robovi. U daljini vidjela se prašina kolone robova, koja se kretala prema Logoru Čemernica, iz kojega se, kako sam kasnije doznao, nitko nije živ spasio. Primakli smo se prvoj kućici, koja je nešto udaljena od drugih i nastojimo nekako izviditi tko se nalazi u njoj ili oko nje, ali nismo
mogli primijetiti nikoga, pa smo se primakli bliže dvorištu, u kojemu je bio bunar . Izvukli smo posudu punu vode i po prvi put, nakon petnaest dana, pijemo bez guranja i otimačine te straha od stalno zviždećih naboja, koji nisu ispaljivani u prazno. Napili smo se vode i htjeli smo produžiti put prema Kupi, koja je još uvijek daleko, ali pravac znamo. Već smo bili pri izlazu iz dvorišta, kad nas je pozvao slabašan ženski glas, da je pričekamo. Starica, koja se jedva micala, nosila je u slabašnim rukama skoro polovicu kruha i dva okrugla sira, kakvi se u tim krajevima spremaju za sajam. Nije nas ništa pitala, a mi iznenađeni dobrotom ove stare žene ne smogosmo ništa osim hvala. Ona se vratila u kuću, a mi krenuli dalje. Prošli smo još nekoliko kuća. Na svim vratima kuća izlijepljeni su plakati, na kojima je pisalo:

TKO PRIMI, NAHRANI ILI POMOGNE ODBJEGLE IZ LOGORA ILI KOLONE BANDITA, BIT ĆE PO NOV KAŽNJEN SMRĆU.

Polako kroz polje uz živice odmičemo od sela. Preporodili smo se, iako je nesigurnost za život još uvijek velika. Prolazimo zaseoke i proplanke. Ne zaustavljamo se nigdje, osim što svratimo na koji bunar. Umorni smo od pješačenja, pospani, ali idemo sve dalje od mjesta gdje smo iz kolone pobjegli. Došli smo konačno i do željezničke pruge, uz koju nekoliko koraka dalje vodi cesta Sisak ‒ Zagreb. Prešli smo željezničku prugu i cestu između dva sela, pa smo sigurni, da nas nitko nije primijetio. Zašli smo dublje u polje nekoliko stotina metara dalje od pruge, zavukli se u šumarak, gdje smo našli vrlo pogodno mjesto za odmor.Tu smo prespavali dan i kad se smračilo nastavili dalje. Ustali smo iz gnijezda, gdje smo prespavali, i produžujemo puteljcima kroz šumarke, pašnjake i livade. Nedaleko pred nama vidjelo se seoce, koje je utonulo u voćnja-
cima, te se samo tu i tamo vidi dio koje kuće. Dogovorno smo se zaputili prema jednom selu u namjeri, da opet pokušamo doći do hrane. Polako smo se došuljali do živica i gledamo,
promatramo kretanje u seocu, kako bismo otkrili, da nije slučajno vojska ili milicija u njemu, ali nismo mogli ništa primijetiti što bi bilo sumnjivo. Seljaka se nismo bojali, jer
ako nas neće pomoći, neće nas ni izdati. Po svim znacima ustanovili smo, da je selo naseljeno isključivo hrvatskim življem, jer je skoro na svakoj kući bio izrezan od crijepa križ. I kućica, pred kojom smo zastali imala je lijepi isklesan križ, koji se nalazio na zapadnoj lastavici kuće. To nas je okuražilo, pa smo iza živice u nekoliko koraka preskočili seoski put. Dobro smo rezgledali na sve strane i nismo primijetili, da bi nas itko pratio. Kad smo bili sigurni, pokucali smo na vrata. Promukli muški glas pozvao nas je, da uđemo. Ja sam prvi ušao, Marko iza mene. Čovjek, koji nas je pozvao unutra, držao je šmajser u rukama uperen prema nama i zapovjedio da zatvorimo vrata. Preneraženi, nismo smogli snage, da se uopće maknemo. U istom času izišao je iz druge sobe njegov sin, koji je mogao biti star između 10 i 12 godina. On je prošao iza nas i zatvorio vrata. Stajali smo uz vrata bez riječi, dok je domaćin postavljao pitanje za pitanjem. Vidio je, da smo uplašeni, zgroženi i šokirani, da na brzinu ne će dobiti odgovor ni na jedno pitanje, pa je naredio da sjednemo na stolice, koje je sinčić donio iz druge prostorije. Domaćin je mogao imati četrdesetak godina. Kad smo posjedali, pričao nam je svoju životnu kalvariju za vrijeme rata u Hrvatskoj. U prvim danima proglašenja NDH bio je pozvan u domobranstvo, pa je njegova jedinica bila dodijljena drugim domobranskim postrojbama, koje su se nalazile u Bihaću i okolici. U jesen 1942. godine pao je u ruke partizanima, ali je uspio pobjeći nazad u domobrane, dok su mu žena i troje djece živjeli u ovoj kućici. Kad je krajem 1943. godine došao na dopust kući, zgrabili su ga mjesni partizani i odveli u šumu. Njihove su operacije bile u šumama u okolici Siska, Petrinje i drugih mjesta ovoga kraja. Ženu i dvoje djeca, po njegovu pričanju, ubili su ustaše, dok je jedan sin u to doba bio kod rođaka u Sisku, koji je bio domobranski časnik.Tamo je mali ostao do kraja rata, sve dok on nije došao kući iz partizana. Mali je zavolio hrvatsku vojsku, jer je rođak domobran učinio sve, da dječaku nadoknadi majku i oca. Mali se pokoravao ocu, pa je
našao neki tanki konopac, kojim nam je, po očevu naređenju, povezao ruke otraga. Tada smo morali ispričati sve gdje smo mi bili i što smo radili, gdje smo se sve borili. Čovjek je spomenuo, da ne mrzi niti jednog Hrvata, a niti ijednog čovjeka, ali ne može da ne mrzi hrvatsku vojsku, ustaše, koji su mu po njegovu pričanju, u što smo posumnjali,  ubili ženu i dvoje djece. U toj njegovoj priči nešto nam je bilo sumnjivo. Njegov sinčić mu je govorio da nas odveže i pusti. Molili smo ga, da nas pusti, da nastavimo našim putem, ali je on bio neumoljiv. Rekao je: “Ja ću vas predati u Sisak vlastima, a oni neka s vama rade što hoće”. Dao nam je nešto jesti i odriješio nas je, dok smo se najeli. Potom nas je opet povezao njegov sin i pri vezanju mali je govorio ocu da nas pusti, ali je on bio čovjek neumoljiv. Oko tri sati poslije podne poveo nas je svezane na željezničku stanicu i vlakom smo došli u Sisak. Na stanici u Sisku mislio nas je predati miliciji, ali nas oni nisu htjeli primiti, nego su nas otpremili u logor na Viktorovcu. U onaj isti Viktorovac, iz kojega smo prije nekoliko dana izašli. Na ulazu u logor bila su dvojica stražara, koji su nas malo izbatinati i pustili u logor. Strašno smo bili poraženi udesom, koji nasje pratio, ali se nismo pokajali što smo pokušali pobjeći, jer sada imamo malo iskustva, malo smo i fizički ojačali, dok posljedica nije bilo. Naš pratilac nije popratio naš do lazak u logor nikakvom pritužbom, a niti je prijavio, da smo bjegunci, nego da smo se mi sami njemu prijavili, da nas predvede vlastima, kako bismo bili upućeni u svoja rodna mjesta. Logor je bio pun, kao da se iz njega nitko nije makao, jer jedni odlaze u kolonama u druge logore smrti, dok iz drugih logora dolaze na Viktorovac. Gomila se robova stalno otima na bunaru za vodu, jauču bolesnici  od raznih bolesti na sve strane. Stare barake već su se napola ispraznile, jer smrt od pjegavog i trbušnog tifusa hara. Dolaze kamioni, na koje bacaju mrtve kao cipanice bukovine ili jelovine. Pored toga u logor dolazi jedna četa partizana i uključuje u redove sve što može stajati, osim Nijemaca. Ja i Marko ležimo pod našim hrastom i prilijepljeni uz zemlju glumimo bolesnike. Skoro cijeli dan trajala je procedura, pa je skupljena ogromna kolona od nekoliko tisuća ljudi. U logoru ne ostaje nitko od naših, osim Nijemaca i bolesnih. Kad je kolona krenula i njeni prvi dijelovi produžili uz žicu prema Sisku, odnosno tamo od kuda smo prvi put došli na Viktorovac, ja se i Marko za tren oko ubacujemo u zadnje dijelove kolone, koja je po svom sastavu najšarenija, jer ima dosta nemoćnih, koje prijatelji nisu htjeli ostaviti iza sebe, nego ih napola nose. Osim toga što krećemo prema Slavoniji, naši pratioci većinom su muslimani iz koline Velika Kladuše. Ima, svakako, i Kordunaša, ali ne čine većinu, a nisu ni komandiri kolone. Viktorovac je skoro opustio, kad su zadnji izlazili, ali ne za dugo. Već s druge strane vratnica čekaju dovedeni drug robovi neke druge kolone, da ih se pusti u logor.
Spustili smo se niz brežuljak od Viktorovca do mosta, koji je danas pust, jer nas nitko ne dočekuje i ne tuče, kao neki dan kad smo prelazili taj isti most i siledžije nas tukle do
iznemoglosti. Prelazimo most i ulazimo u gradske ulice, koje nisu više tako prljave, a i u izlozima pojavilo se tu i tamo nešto robe za prodaju. S prozora nas promatraju mnoge oči. Lica su im ozbiljna. Nema nikakvih povika,
uvreda, izrugivanja ili podvala. Kao da svi s nama suosjećaju tragediju, u koju je ubačen hrvatski narod. Viktorovac je ostao iza nas po drugi put, ostalo je mnoštvo iznemogle i bolesne naše braće iza nas, naših suboraca, ustaša i domobrana. Razbacani po svim kutovima, čekaju svoju sudbinu. Mnogi će još danas pred našim očioma zatvoriti svoje umorne oči pod udarom bolesti, i slijedećeg jutra njihovi će mrtva tjelesa biti bačena u neku jamu ili masovnu grobnicu. Ostao je i naš veliki razgranati hrast, koji nas je čuvao od prevelike vrućine pod svojom krošnjom. Sunce se spremalo na počinak, a mi požurivani od straže gmižemo svim svojim snagama cestom prema Popovači. Kad se je smračilo, stigli smo do jednog sela, gdje je straža izabrala livadu, na kojoj ćemo prenoćiti. Ovo je prva noć, da straža nije po noći izvodila robove i ubijala, isto tako nije nitko dolazio među nas, da zlostavlja poje-
dince. Već je prošlo podne, kad su zadnji dijelovi kolone izašli iz šume i prvi dijelovi penju se uz malu uzbrdicu, nakojoj se smjestilo selo. Svijet je čuo, da se kolona kreće da će, po svoj prilici, proći kroz njihovo selo. Kako se radilo o hrvatskom selu, u kojem nije bilo puno sposobnog muškog svijeta, stariji ljudi i žene kroz noć su pripremali doček iznenađenja. Skoro pred svakom kućom ispred vratnica bile su iznesene posude s mlijekom i košare s kru
hom. Kad su gladni robovi navalili na iznesene posude i košare, u tren oka nije više bilo ni posuda ni košara, a kruh i mlijeko pomiješano s prašinom pojedinci su još hvatali i jeli. Ovi ljudi nisu ni sanjali što će se dogoditi, kad tisuće robova navale na stotinu ili više posuda s hranom. Svi su htjeli dobiti, pa su u tom strašnom metežu, jagmi i otimačini svi ostali bez ičega. Sve je uništeno u tren oka, a oni robovi, koji su bili slabiji, jednostavno su pregaženi od jačih. Stražari su se u prvim momentima umiješali, da naprave nekakav red, ali su shvatili u tom metežu, da ne budu ozlijeđeni ili pregaženi, morali se povući u stranu. Ovdje je bilo nekoliko desetaka mrtvih u toj gužve, jer pregaženi pojedinci nisu više mogli nastaviti put, a nije ih bio mali broj, koji nisu ni bili pri svijesti, pa su ih onako razjareni partizani poubijali i ostavili na cesti i u kanalima. Seljaci su ih morali pokopati u svom groblju. Ulazimo u Popovaču i već prvi dijelovi kolone zauzimaju prostore na tržnici za blago. Tamo je još jedna kolona stigla prije nas iz Siska, ali ih nije bilo tako puno kao nas. Ovdje su nam dozvolili odmor od nekoliko sati. Stara nas straža napušta i vraća se u Sisak. Preuzeli su nas opet Srbi iz Hrvatske, čiji su zapovjednici Srbijanci iz Srbije. Za vrijeme odmora pojedini partizani ušli su među nas i na više mjesta izazivaju ili tuku kojeg roba. Već se hvata mračak, kad je u sajmište ušla četa drugova partizana s jednim poručnikom i svrstava nas u kolonu po šestoricu. Kažem drugova, jer se oni tako oslovljavaju.Naši nemoćnici ostaju ležati na sajmištu i nitko ih ne sili, da se svrstavaju u kolonu. Zna se što ih čeka kad mi odemo. Smrt! Kad se svrstala ogromna kolona, nastavljamo put prema Čazmi. Ja i Marko isto smo se priključili koloni, jer smo sada dosta dobro prošli, budući da smo imali sreću, pa smo u oba sela dobili po nešto hra-
ne, a vode imamo stalno punu čuturicu. Ja i Marko skrojili smo plan o bijegu i imali smo sada potpuno pouzdanje u naše snage. Na izlazu iz Popovače, uz vratnice jedne poznate hrvatske obitelji i mojih poznanika dobačen mi je paketić. Uspio sam reći da jave mojima, da su me vidjeli živa. Kad smo pošli, pratnja je odmah puškarala u zrak, ali čim smo se odmakli od mjesta, njihovi
su nišani bili upereni u kolonu i svaki je čas po neki rob pao pogođen metkom. Isto tako ne dopuštaju izlazak iz kolona u jarke, gdje pojedinci obavljaju nuždu, jer još uvijek
veliki broj robova trpi od dizenterije. I dok je jučerašnji dan bio relativno dobar za oboljele, ova noćna straža ne ostavlja ih ni minute, nego u većini slučajeva pucaju u ljude dok čuče kraj ceste ili u jarku. Čazma je na pomolu. Prošli smo još dva zaselka i izgubili puno ljudi. Ostali su iza nas, u jarcima, pobijeni od bezdušnih i okrutnih partizana, koji za čitavog tog strašnog puta, nisu imali milosti ni trunka. Pucaju najčešće ljudima u glavu za ništa, za sitnicu, za gutljaj vode koji je htio srknut iz kante ili koru kruha koju je pokušao uzeti iz neke ruke dobrotvora. Ulazimo u grad. Na sve strane strše ruševine. Tu i tamo ima i popaljenih kuća, dok škola i općinska zgrada zjape bez krova i prozora. Sve je bilo zapaljeno, da hrvatska vojska ne može upotrijebiti zgrade. Mjesto je malo i pusto, pa smo brzo prošli taj gradić. Na izlazu dočekali su nas pristalice režima iz Čazme i okolice, koji smanjuju naše brojno stanje na najzvjerskije načine, toljagama, sjekirama i noževima, a stražari cirkuze na račun onih koji su ranjeni na smrt, sasječeni sjekirama ili izbodeni noževima. Izranjeni jadnici plaču i jaučući u strašnim mukama, dozivlju majku, zovu Boga, Gospu u pomoć, mole one koji su ih izranjavali da im skrate muke, a ovi se zajedno sa pratiocima cere kao hijene.To je bilo nešto najstrašnije od svega što sam proživio na tom dugom, krvavom putu od onog prokletog austrijskog polja. Opet je jedno selo na pomolu. Vrućina, sparina, prašina, metež i juriš na bunare kod prvih kuća u tom selu. Straža puca u namjeri, da nas spriječi, ali u tome uoće ne uspijeva. Selo je veliko, pa su se robovi razmilili po bunarima i otimaju se za vodu. Kad smo se napili vode, stražari su dopustili da dadnemo vode i onima koji su nemoćni ležali na cesti duž naše kolone, koja nije bila kratka. Nije joj se vidjela kraja. Robovi su se bili tako rasporedili po dugačkom selu, pa skoro svi uspijevaju doći do vode, osim onih najslabijih, koji su ostali ležati na krvavu putu, pa je straža dozvolila, da se i njima dadne voda, kako bi mogli nastaviti ići dalje,jer je cilj stražara bio da još danas dođemo u Bjelovar. Stigli smo prije mraka. Kuće su poredane uz cestu, jedna pored druge. Iza kuća ograđeni su vrtovi, u kojima raste voće i povrće. Skoro iz svake kuće vode manja vrata otraga u vrt. Veliki dio robova zalazi u te kuće, gdje im ukućani daju hranu. Neki koriste ova mala vrata, koja vode u vrtove, i nestaju u šumarku, koji je iza voćnjaka. Ja i Marko ušli smo u jednu kuću, gdje su nam dali već pripremljenu hranu. Mi se nismo vratili nazad u kolonu,nego smo klisnuli kroz vrata prema vrtu, koja smo iza sebe odmah zatvorili, i što smo mogli brže, preskačemo ogradu i za trenutak smo se našli u šumi. Nije bilo nikakve reakcije naših krvoločnih pratitelja, te je vjerovati, da nije nitko od njih primijetio naš bijeg. Nas su ovi šumarci skrivali od straže, koja se je dugo mučila, dok nije napokon formirala opet kolonu na cesti i pošla prema Bjelovaru. Nas sedamnaest bjegunaca u šumici. Bilo nas je iz svih krajeva Hrvatske, a isto iz svih rodova vojske. Među nama se našao jedan, čija je kuća bila u ovom selu, ali se još uvijek ne usuđuje otići svojoj kući, jer je još daleko mrak. Kad je smrklo, on je otišao svojoj kući, a nas šesnaest smo ostaliu šumi. Obećao nam je donijeti hrane, kako bismo se malo okrijepili, da možemo nastaviti put dalje. Nismo dugo čekali na pomoć. Došla je njegova majka, žena i sestra i donijela nam puno kruha, slanine, sira i vode. Nahranile nas, napojile, a ono što je ostalo, podijelili  tako da je svaki od nas dobio toliko da može mu bit dosta za tri dana. Kad su one otišle, mi smo vijećali, što učiniti, kako dalje, pa
smo došli do zaključka, da se moramo razići po grupicama i svaka od grupica neka pravi svoje planove. Ako koja od njih padne u ruke vlasti, ne može govoriti o drugim bjeguncima, jer ništa ne zna. Bilo je prijedloga, da bismo ostali skupa, ali nismo imali oružja, pa je ta ideja odbačena. Čekali smo noć za nastavak puta. Kad je pao mrak, razišli smo se ko rakova djeca, svaka grupica na svoju strana i svojim putom. Ja i Marko ostajemo najzadnji, budući da smo mi jednom pokušali sreću i nismo imali uspjeha, pa smo odlučili temeljitije razraditi plan kako doći kući. Mi nismo htjeli priključiti se nijednoj grupici. Nas dva smo bili naša grupica. On je imao prijatelja u Kanjiškoj Ivi, te smo odlučili, ako nam pođe za rukom, u tijeku dana prebaciti se nekako preko Garića. Vrućina je bila nesnosna, pa se nigdje nije moglo vidjeti ni žive duše. Vrućina nam je dobrodošla, pa nas nitko nije primijetio dok smo išli kroz šumarak Garića. Puteljci vode u svim smjerovima, a mi biremo one, koji vode prema istoku. Imali smo još podosta hrane, pa sam ja predlagao, da se ne javlja prijatelju prije, nego mi dođemo u okolicu Kanjiške Ive, pa ćemo se nekako raspitat; da Markov prijatelj nije kojim slučajem u službi kod sadašnjih vlasti. Prošli smo dobar dio puta i ostavili iza sebe veliki dio gorostasne šume Garića, prešli nekoliko pašnjaka kroz koje prolazi uskotračna željeznička pruga, kojom se izvozilo drvo iz Garića. Nekoliko stotina metara od pruge naišli smo na kućicu, oko koje je bilo nešto vrta s još zelenim povrćem. Marko hoće, da svratimo u tu osamljenu kuću, a ja sam bio protiv i molim ga, da to ne činimo, jer može nam se desiti, da je netko unutra i da opet tragično završi naš bijeg, ali je on uporan u svojim nakanama i pošao u pravcu kuće.Pratio sam ga do same kućice i zaostao samo par koraka. On je pokucao na vrata, ali se nije nitko javio. Marko je već bio zakoračio u kuću, ja sam se u isti čas okrenuo, da pogledam uokolo, da nas tko ne prati, i vidio trojicu naoružanih ljudi u parti zanskim uniformama s kapama u rukama, kako dolaze s druge strane kućice. Ja sam Marku polako doviknuo; oni su  čuli moj glas i pozvali nas da stanemo, da ih pričekamo radi kontrole. Mi smo u tren oka bili već u šumi, koja nije bila tako daleko. Pripucali su u nekoliko navrata, ali srećom nas nisu pogodili, jer smo mi ipak bili dosta daleko. Nisu se trudili da nas gone kroz šumu, nego su ostali na rubu šume, a mi smo kroz šumu uspjeli pobjeći. Kad smo ustanovili, da je potjera odustala, malo smo se odmorili i krenuli dalje. Išli smo što smo mogli brže i prije mraka stigli na domak Kanjiške Ive. Podalje od sela bilo je bregovito tlo zasađeno vinovom lozom. Zastali smo u jednom od tih vinograda, te se dogovarali kako i na koji način doći do Markova prijatelja, ili saznati nešto pobliže o njemu. Dogovorili smo se tako, da Marko pođe sam u selo,izvidi i vrati se po mene. Kad je pošao, rekao je, da će se zadržati najviše jedan sat, pa će se vratiti po mene. Ja sam ga čekao više sati, ali ga nisam dočekao, a niti ikada više vidio i s njime razgovarao. Čuo sam kasnije, da je uspio doći kod rođaka u okolici Dervente, gdje je, navodno, 1948. poginuo u jednoj od križarskih grupa. Zašto se Marko Pinjuh, moj suborac i supatnik, nije vratio nazad, da idemo i dalje zajedno, ostala je tajna, koju je on odnio u grob. Sav očajan, odlučio sam poći dalje i uputio se prema selu, koje je ležalo na brežuljku. Držim se stalno vinograda, dok ih je bilo, pa sam iz njih pratio tko se kreće putom, koji je vodio pored
sela. Put je me vodio za Banovu Jarugu, koji presijeca selo na jednom mjestu. Na desnu stranu, u ograđenom prostoru, bile su dvije krave, koje su čekale kod samih vratnica
gospodara, jer je padao sumrak. Po blago je došla mlađa žena, koja je pustila krave na put. Ja sam se izvukao iz vinograda na put i javio se ženi, koja se iznenadila, ali se ubrzo pribrala i rekla mi broj kuće, te neka dođem kod njih, kad se tvrdo smrkne. Kad se smrklo, ja sam se privukao kući, gdje mi je rekla, te kroz prozor iza kuće prisluškivao što se događa. Brzo sam se prebacio preko plota i našao u hodniku dogovorene kuće.U kući je sjedila žena koju sam sreo, te njena svekrva i svekar, čeljad pedesetih godina. Žena mi reče da je njezin muža u logoru u Bjelovaru, i da svaki drugi dan ide u posjetu. Smjestili su me u štagalj za svaku sigurnost. Ostao sam u štaglju nekoliko dana, hranu mi je uvijek donosila stara žena, jer se bojala, da snahu ne bi pratili susjedi. Dobro su me dobro hranile, brzo sam se oporavio i bio spreman na dugi i opasni put do moga rodnoga mjesta. Tako su me dobro oporavile od iscrpljenosti, nemoći i žeđi, da sam im zahvalan čitav život. Nisam imao šansu da im se odužim. Oprostili smo se poslije obilne večere i spremljene popudbine. Odlučio sam, ako mi pođe za rukom, probiti se do mojega sela ispod Vran planine. U tome sam uspio. Što sam sve proživio na tom putu do rodne kuće, ne da mi se više pričati. Kakve korist od moje priče, kad to više nikoga ne dira i ne zanima. Svatko se o sebi zabavio…

Piše: Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema