Podjeli
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1
    Share

Ana Bogdanić (rođena u Zadru, živi u Zagrebu)  novo je ime u pjesničkom svijetu. Nakon niza godina pisanja odlučila je objaviti i prvu knjigu s naslovom „Ljubav bez Tvoje“. Već sam naslov daje naslutiti njen sadržaj. Piše ležerno, bez zadrška. Stihovi su joj tečni, sočni i pitki. Otkrivaju jednu romantičnu, nježnu i pomalo razočaranu osobu, ali koja ima srca i hrabrosti, koja kaže da onaj koji je iskren i koji  voli nikada ne može izgubiti. U tome je i draž njezinih stihovi, jednostavnih, lako razumljivih, a i čarobno neobičnih.

S obzirom da se u slobodno vrijeme relativno mnogi bave pisanjem poezije, pitali smo Anu, kako je ona počela, odnosno je li ikada razmišljala da će se njezine pjesme jednog dana naći i u knjizi?

  • Ljubav prema poeziji naslijedila sam od majke – rekla je. Poezija mi je ostavila najljepše uspomene s njom. U slobodno vrijeme kad bismo ostale same, svaka bi izabrala neku zbirku pjesama s police i čitale bismo ih jedna drugoj satima…. Inače, ozbiljnije sam počela pisati nešto kasnije, u srednjoj školi. Nisam pisala kontinuiranim ritmom. Moje pjesme su uvijek bile tužnih nota, boli, čežnje, izgubljenosti i nisam htjela ljude opterećivati takvim stvarima, pa sam ih rijetko dijelila s drugima. Iako sam uvijek priželjkivala da jednom objavim neke pjesme, nisam razmišljala o zbirci, ali sad sam sretna što se i to dogodilo.

A, koji Vas autori, što se tiče poezije, poglavito privlače?

  • Počela sam s Matošem, Ujevićem, Cesarićem, Baudelaireom i Jesenjinom. Ti su mi pjesnici obilježili razdoblje poezije prije nego sam otkrila Internet. Naročito Jesenjin. Njegovu zbirku Krčmarska Moskva sam cijelu znala na pamet. Poslije sam otkrila i neke modernije kao Miroslav Mika Antić, Enes Kišević, Arsen Dedić….

U kojim i kakvim pjesmama ipak nalazite sebe?

  • Najviše volim misaone i ljubavne pjesme. U njima se pronalazim jer se i sama bavim tom tematikom, ne samo u pjesmama već i u životu. Ako bih izdvajala neke pjesme, krenula bih s pjesmom „Lutka“ od Zvonimira Goloba koju je ispjevao Arsen Dedić. Predivna pjesma. Uz to, ja sam se uvijek osjećala kao žena u tijelu dječaka. Onda bih spomenula pjesmu „Da li sam svuda“ od Mike Antića. Iz nje mi je uvijek teško izabrati neke stihove, pa recimo: „Teško je biti okovan / u moju vrstu slobode. / Lako mi je s nemirom, / ne mogu da umirim mir.“ I svakako Jesenjinova pjesma koja mi je obilježila tinejdžerske dane, mada se i danas pronalazim u njoj „Tko sam, što sam /onaj koji sanja“.

A, što mislite o hrvatskoj književnosti?

  • Hrvatska književnost je izuzetno bogata kao i hrvatska povijest. Naši književnici nimalo ne zaostaju za svojim suvremenicima u svjetskoj književnosti. No, moram priznati da nisam pratila nove književnike, pa ne mogu pričati o književnosti u Hrvatskoj danas. Isto mi je i s glazbom. Uvijek sam u zaostatku bar nekih dvadesetak godina.

Obično se čuje i čita da se u nas relativno malo kupuju knjige, a da mladi više vole filmove nego recimo hrvatske književne klasike…

  • Film ne može zamijeniti knjigu. I najbolji film kad pogledam drži me par sati, možda dan. U pročitanoj knjizi ostajem tjednima, nekad i duže. Znam da knjige nisu popularne. Knjige se ne uklapaju u ovaj ekspres život koji nam se prodaje po reklamama. Knjige traže vrijeme i to traže vrijeme samo za sebe. Film dopušta da varate, da radite nešto drugo dok ga gledate. Knjiga traži cijelu našu pažnju.

Pred Vama je i prva zbirka poezije – „Ljubav bez Tvoje“. Što Vam ona znači?

  • Znači mi puno i znači mi puno toga. To je, pretpostavljam, „ulaznica“ u svijet tzv. ozbiljnije literature. Mislim da je najteže odvažiti se za prvu knjigu. Uvijek može biti bolje. Rekla bih da su pjesme koje sam napisala nakon ovih, skupljenih u prvoj zbirci, kvalitetnije, zrelije, ali da sam čekala da sastavim savršenu zbirku ne znam da li bih ikad ijednu objavila. Ova zbirka okuplja pjesme napisane u relativno kratkom vremenskom razdoblju, nekih par mjeseci i povezana je temom, tako da osim što mislim da u njoj ima pojedinačno nekih zaista dobrih pjesama, ona priča priču koja se provlači kroz te pjesme. Upravo zbog te priče u nju sam stavila i neke pjesme i crtice koje po meni nisu najbolje što sam napisala, ali zaokružuju priču. Međutim, iznimno me raduje da oni koji su imali prigode pročitati zbirku, a bave se s književnosti, za ovo moje djelo imaju pregršt lijepih i poticajnih riječi. Sada već intenzivno radim na objavljivanju nove knjige.

Nu, obično se mladi pisci zaustave na jednoj, najviše na dvije knjige…

  • Ja se nemam namjeru zaustaviti.

Nego, kako idu zajedno Vaše zanimanje (diplomirala je na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva)  i  poezija?

  • Pa mislim da elektronika i poezija rade dobar balans u mom životu. Ali isto tako mislim da ih ni ne odvajam potpuno. Razvoj elektronike (razvoj sam po sebi) je kreativan posao i unoseći sebe u njega, unosim i poeziju. Da li unosim elektroniku, odnosno matematiku, fiziku i logiku, u poeziju, ne znam. To bih baš voljela čuti od čitatelja. Osim poezije i elektronike kojom se bavim, jako me interesira filozofija i psihoanaliza i recimo za to bih rekla da se može osjetiti u mojim pjesmama.

I na kraju, pripremate li možebitno i neki roman?

  • Drago mi je da ste me to pitali. Kako ste znali? Počela sam, planirala sam, a sad kad sam to javno rekla, dala sam i obećanje. Zato mi je drago da ste me pitali. Voljela bih napisati roman o svom odnosu s majkom, sa sobom i sa svijetom. Još nisam odlučila da li bi bio autobiografski ili bi bila neka izmišljena priča na tom kosturu. No, taj plan mi se čini ipak malo dalji nego iduća zbirka pjesama – čuli smo od Ane Bogdanić, nove nade hrvatskog pjesništva.

Razgovarao: Mladen Pavković


Podjeli
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1
    Share
  •  
    1
    Share
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema