By Rođen je davno u vrijeme kad nije postojalo niti jedno obilježje modernog doba ali i dan danas njegove riječi i dijela žive već tisućljećima.Nekad pomislim da ga više shvaćaju i razumiju ovi današnji napredni ljudi ali niti jedan ne živi po njegovim načelima i nadahnutim dijelima.Sve što je taj čovijek rekao i dan danas citira milijuni ljdi, svećenici se kite njegovim riječima ali nikako da uhvate njegovu riječ potpuno u dušu.Taj čovijek nije imao neprijatelja u niti jednom ljudskom biću a niti čak u životinjskom.Životinjsku prirodu je shvaćao olako jer prihvatit činjenicu da nemaju razuma opravdavajući svako djelo životinje i dan danas rijetko tko razumije.Osijećaji mržnje ili ljutnje prema životinjama postoje i dan danas, mirnoća sa kojom je gledao životinje poimajući njihovu prirodu je bila i ostala nerazjašnjena današnjim ljudima.Svaki čovijek koji je došao u susret s njim je bio miroljubiv čak i kad bi negativni osjećaji bili upućeni direktno njemu.Svi kao poznamo njegov život iz knjiga, priča i pripovijedi i dan danas toliko napredni pitamo kako je uspio voljeti i prihvatiti svaku dušu koja je bila u dodiru s njim.Od najveće instance u crkvi i njegovoj vjeri u današnje doba još uvijek ne može u potpunosti prihvatiti različitost nas ljudi svih religija i vrsta.Da je živ danas nema tog vjerovatno čovijeka koji se ne bi nadahnuo tim ljudskim bićem, on bi samom pojavom prihvatio i čak odobrio bilo koju vjeru jer imao je jednu nit vodilju na suprot svim ljudima a to je prihvatit i voljet dušom sve i svih, ta beskrajna duša je uvijek našla dio svoje tvz religije kojom su ga obilježili tadašnji i ovdašnji ljudi bez obzira koje je religije i uvijerenja bio čovijek i pridobio ga prihvaćanjem.Čak su i njegovi najveći osuđenici na njegovu smrt vidjevši ne predaju jer nije se kaljao riječima obrane on je pustio da se pokaže kakvi smo mi ljudi, pokazao je koliko smo nevjerni prvo sebi a onda tako i drugim ljudima.Dan danas svi se kao ugledaju na njega, propagiraju njegove ideje ali vijerovatno da se opet rodi mi ljudi i kompletna ljudska rasa osudila bi tog čovijeka na smrt samo na moderan način.Suština nas ljudi je da smo i pozitivni i negativni a on on je bio neutralan.Pozitivno-negativno poimanje nas tjera češće u negativno nego u pozitivno ali biti neutralan bezmjerno uvijek vidjeti uvijek ono dobro, opravdati čovjeka za sve njegove loše ili negativne sadržaje malo tko može.Prihvatiti da stablo raste iz korijena da usput probije prvo zemljinu koru da povlači elemente iz zemlje da bi moglo rasti, koristeći vodu iz oblaka i zemlje, koristeći sunčevu svjetlost za fotosintezu i rast, stvarajući plodove za druga bića na zemlji i bez obzira da li to stablo raste u sred šume, u vrtu gdje počme smetat drugom bilju pa ga režu ili možda raste na asfaltnoj cesti pa njegovo korijenje izbija asfalt i tako smeta.Svim svojim bićem to stablo je možda potrebito nama ljudima ili samo životinjama ili samo stvara kisik što mu je osnovna osobina njegova uloga cijelog života tog stabla tog stabla je uvijek pozitivna ako gledaš a razumiješ.Mi ljudi smo kao i stablo, rastemo, uzimamo, dajemo ali sve ovisi koja je tvoja pozadina, sve ovisi koji su tvoji razlozi uzimanja i davanja jer ako dajemo drugima i uzimamo drugima da bi usadili pozitivan plod onda smo neutralni.Ako uvijek samo daješ bilo riječima bilo dijelima ti si onda samo pozitiva, dajući primaš ali ne materijalno već materijaliziraš svoje srce i dušu u nešto što je nevidljivo.To nevidljivo je nama ljudima nevidljivo okom i to je ono što nas buni.Imati neutralnu dušu znači vidjeti dušom i to uvijek svjetlo u svakom čovjeku a svjetlo se ne može vidjeti samo očima.Vidaiš tamu ako je i tvoja duša tamna, vidiš svjetlo ako je tvoja duša svjetla.Prepoznaješ u čovjeku ono što imaš u sebi, osuđuješ tužno ali istinito ono što ti imaš ili ti fali u tvojem spektru duše.Spektar se dobiva iskušavajući cijeli odnos od najdublje tame do najsjajnije točke svjetla.Mi ljudi najčešće odabiremo taman spektar jer tama valjda zahtjeva manje energije a proistječe iz nevjer prvo u sebe do svake stanice pa do cijelog našeg trojstva a to je tijelo, um i duša.Tko god vidi prvo u čovijeku ili dijelima drugih ljudi loše ili negativne stvari to i on sam uzgaja u vlasttoj duši, njegovi plodovi duše uzgajaju ljubomoru, očaj, razočaranje i mržnju, zlobu i tako dalje da ne nabrajam te plodove koje ljudi rađe čak i kupuju od roditelja i društva rađe nego one rijeđe i teže plodove, plodove ljubavi iz kojih izvire sve dobro koje je manje prisutno na ovoj planeti.Za dobre ljude uglavnom ćemo reći da su ludi ili bezglavo hrabri ili ćemo ih samo isključiti iz te rapsodije crnih ljudi jer zašto da njegovo svjetlo prospe zrake ljubavi na tako tamne osobine.Ako bi kemijski odnosno brojčano označili tamu nad svjetlom bilo bi tama postoji u odnosu 3:1nad tamom jedino lijepo i spašavajuće što energija svjetla zauzima manji obujam ali je eksplozivnija i žešća ali zbog toga teže apsorbirana u naš mod ili dom odnosno dušu.Mi primjećujemo svjetlu dušu ali ćemo rađe i dalje ostati tamni jer sačuvaj bože da se osjećamo kao manjina.Svijeća stvara svjetlo i tako stvarajući svjetlo se uništava zar ne?Ali dok svjetli ti si našao put do kreveta ili wca zar ne našao si put, dobio si nove slike svjetla ali čim se svijeća ugasi ti čovječe ne pamtiš slike svjetla ti odmah prvo što vidiš i osjećaš je tama, tvoje pamćenje odabire uvijek lakši put a on je pojačan tamnim osobinama.Kad vidiš čovjeka koji je ljut recimo na tebe, kod suprotne strane odnosno tvoje prvo što se rađa su obrambeni mehanizmi, mehanizam obrane zauzima osjećaje koji su samom riječi obrambeno, negativni ti istom sekundom obrane stvaraš uzburkavajući negativan i agresivan osjećaj pa stvaraš mali rat osjećaja između dvoje ljudi.U današnje doba ljudi koji dižu bijelu zastavu smatraju se gubitnicima već a ne stvarateljima potencijalnog mira.Bilo koje dobročinstvo većina nas tamnih ljudi okrene na novac ili materiju jer istinski ne možemo pojmiti pravi altruizam kad ga nemamo u sebi.I tako braneći svoj stav osuđujemo tu šačicu ljudi koji iskreno žele napravit neko dobro.U današnje doba zaista ne postoje pojedinci koji rade takva dijela jer i ako ih naprave neprepoznavajući ta dijela od većine ljudi to djelo zapravo ne postoji već biva isvrnuto ili izokrenuti na razinu tamnih ljudi.Da se u današnje doba rodi opet što je želja mnogih ljudi isto bi napravili tom biću jer tko, tko može prepoznao 100% ljubav kad prvenstveno 100%nu ljubav skoro pa ni jedan čovijek na planeti ne goji jer i da želi oduprijeti se okaljanju duše od strane nas ljudi već je smanjenje postotka ljubavi.Tako taj čovjek ne bi ni mogao napraviti ništa jer ako ne vidimo dušom, srcem, umom i tijelom kako bi prepoznali takvog čovijeka.Njegova sudbina možda bi bila i gora od njegove prije 3 tisućljeća.Nijedna religija ne postoji a da ne stvara poimanje prvo osjećaja da je ta religija prava i samim time nepriznavanjem tuđih uvijerenja naš postotak pada, borba oko uvijeravanja koja je religija prava stvara osjećaje borbenih načela a borba unutarnja i vanjska stvara tamu.Samo biti 100% ljubav je nemoguće,samo osjećati ljubav bez da se uzburka spektar od tame do svijetla već da samo titramo u postojanju je nemoguće.Mi ljudi se vezujemo uz sebe, svoje poimanje teško odvajamo od drugih ljudi (roditelja, rodbine, poznanika, prijatelja i općenito društva) Teško da jedan čovijek odvoji sebe od ostalih jedinki čak i ne želimo to napraviti jer odvajanjem od tih ljudi oko nas osjećali bi se drugačije a to je osjećaj koji ne želimo osjećati zar ne?Ajmo svi plesati isti ples, kretati se u istom ritmu jer otplesati samostalni ples duše, drugačiji ne može biti cijenjen jer ocjene postoje za već viđene rezultate kod nas ljudi.“Ne vjerujem dok ne vidim“A što ako slika ili osjećaj ili osobina ne viđena, tužno ali ne može ni dobiti kriterij ili ocjenu.Ako ne piše u knjizi to ni ne postoji, ako još nije viđeno to ni ne postoji zar ne?Zašto ne ukalupiti neprepoznatljivo u nešto aberantno jer ako nije po jusu većine to mora da je neprihvatljivo.Mi ljudi se ograničavamo jedni od drugih, kažemo da ne shvaćamo jedni druge i što je najtužnije tako stvaramo pojedince izgubljene u svojoj različitosti i neprihvaćenosti.Sveukupno prihvaćanje ukalupljenosti, nažalost mi stremimo bit isti a dana nam je različitost da bi je cijenili i ne se bojali drugačijeg od nas.U samoj srži svakog ljudskog bića je odboj ili strah od drugačijeg ili ne viđenog do sada.Neshvaćeni pojedinci kroz povijest prikazivani su kao pioniri ali pioniri različitosti i istim neprihvaćeni u svoje vrijeme i to će se i dalje događati jer svi stvaramo ne samo okvir već i paspartu jer ne daj bože napredku uma i duše.Svjetske vođe odnosno svjetski trendovi uvijek imaju pionire koji se najčešće žrtvuju sami od sebe ili od društva, jer svaki pojedinac kojilko god bio različit većina ga privlači kao što plus ulazi u masu minusa shvaćajući da će izgubiti onu crticu koja ga diferencira od minusa u većini.Osobe različitosti od minusa gube možda crticu i viđeno prostim okom ukaluplkjuju se u minus ali duševna, crtna osnova ostaje zapamćena uvijek u srži tog različitog bića jer se različitost utjelovljuje u najsitnijoj instancinili atomu čak i čestici takvog bića.Ta različitost uglavnom bude osuđena na način da je opće društveno neprihvaćena ili tolerirana ali na primoravajući odnos.
Ana Bačić
