By Često sam se pitala gdje se nalazi korijen ljudskoga zla, rađa li se ono s čovjekom, u što je teško povjerovati, ili biva usvojeno sa sazrijevanjem, tek tijekom života. Ne mislim na ono imaginarno zlo, o kakvom se obično govori, i za koje se ne zna odakle zapravo dolazi, te na koji način uistinu djeluje, već o aktivnoj, opasnoj pakosti kao konkretnoj pojavi potekloj od čovjeka sa stvarnim mogućnostima realnoga, «ovozemaljski» zlokobnoga djelovanja. Još do nedavno mi se činilo da ono, kao hipertrofirana pojava, postoji negdje nepojmljivo i sasvim dostatno daleko, ili uglavnom u lošim filmovima: ubojito perfidan način nerazumljive osvete, ili tek zloćudnost iz puka užitka.
«Vještičje» zlo u ljudima doista postoji, samo što je ono, obavijeno samozaštitnom tajnovitošću, uljudbeno definirano neizrecivom, bezdušnom nužnošću. U svojoj prepredenoj smišljenosti ono je upravo besramno nedokazivo i zbog toga sasvim pouzdano neistrebljivo. Zao će čovjek zamalo uvijek pronaći pribrano opravdanje za svoju zlodušnost koju će, ako je potrebno, nepokolebljivo i žučno poricati.
Zamislite zlo za koje znate da na vas vreba, jer ste primjerice ne poklanjajući nekome dovoljno «zaslužene» pažnje, nespretno «stali na njegov rep» prikrivena zloduha. Ukoliko je on k tome još zbiljski moćan, tada vaš život uistinu može postati nesnošljivo i upravo neukusno «filmična» mora.
U nimalo milosrdnu čovječjem okružju koje ga neprestano šiba začudnom i bolnom nepredvidivošću, takva zlokobnost u stanju je katastrofično prerasti u zastrašujuću grotesknost. Djelotvorno, osvjedočeno zlo, kao patološko nadmoćan izraz pojedinca, usprkos svemu, tek je daleko upozorenje koje ipak razmjerno rijetko izbija na površinu kao očita prijetnja. Ono podriva, djeluje «ispod zemlje», kako bi bilo što djelotvornije u utočišnoj neodčitljivosti svojih pojedinačnih, sablasno iskonstruiranih mikro razaranja. Samouvjerenost zla vrlo je slična samouvjerenosti gluposti, i baš je stoga na stanovit način nepobjediva.
Čak sam i ja jednom bila progonjena tom osebujnom zloćom, hranjena silovitom ljubomorom i nezadovoljenom žudnjom. Znala sam da moram otrpjeti tu zloslutnu «nepogodu», bez odaziva, vjerujući u sebe. Nakon učestalih, namjerno dvosmislenih prijetnji, a napokon i podvala, mogla sam se još, eventualno, pouzdati u zdrav razum onih koji bi u tome i dalje, i ne znajući trebali sudjelovati. Naime, zlonamjernost pojedinca, da bi mogla biti do kraja realizirana, do određene mjere treba podrške sa strane, i u toj točci dolazimo do onog momenta kada zlo samo sebe podosta uspješno šifrira.
S obzirom na zlokobnikovu opčinjenost vlastitom zloćom, on kad-tad mora popustiti svoj stisak preusmjerivši se na novu žrtvu, u svojoj rijetko kad zadovoljenoj gladi. Kako je u svemu tome njegovo osnovno oružje ipak pomalo dijabolična lukavost, malo tko je u stanju pročitati sustav njegova djelovanja i razmišljanja, premda se on, u nastojanju da dokaže svoju rušilačku moć, i nehotice otkriva, u čemu mu svakako pomaže prekomjerna doza taštine.
Nakon svega rečenog nameće se pitanje što je zapravo pravi pokretač ljudskoga pojedinačnog zla, je li to sujeta, zavist, ljubomora, sve to zajedno u specifičnoj korelaciji, ili pak ništa od toga. Ili ono opstoji samo od sebe kao nezavisni dio tijela, odnosno duha, poput skrivene izrasline koja svojom samoljubivom postojanošću pogrdno utječe na sve oko sebe. Kao protuteža dobru, možda je tek zahtjevnost nužnog pročišćenja, otrovnost što potiče potragu za lijekom. Odraz dna bez kojega su nezamislivi vrhunci.
Nalik smrtonosnoj tvari koja traži protuotrov, to zlo koje slama slabost, i tako bilježi sitne pobjede, ipak je zacijelo jedan od balansa sveopćeg, pomalo kataklizmičkog kolanja života. Koliko god bilo neprepoznatljivo i stoga, kao stvarna mogućnost lako objašnjivo i opipljivo profana djelovanja, gotovo nepostojeće (jer ljudi ne vole vjerovati u zlo koje nije definirano mistikom prokletstva), ono pokatkad kroz individualne sudbine nezadrživo bljesne i otužno se i neobranjivo razotkrije.
Poput vala koji se uzdiže i pogibeljno pada, posrćući u vlastitoj nutrini, nalazi svoje mjesto u obilju nerazgovijetne, samoobnavljajuće uhodanosti. Možda bi, kad bismo ga iskorijenili, bilo nešto jednostavnije postojati u smislu jedne, usklađenošću neopterećene izdvojenosti, no još uvijek bi postojalo mnogošto što čovjeka i dalje neopozivo i surovo iskušava u njegovoj nesagledivoj i odvažnoj svrhovitosti.
STANKA GJURIĆ
