Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Svako jutro ulazimo u more nas dvije, nas tri, nas četiri… sastav i broj se iz dana u dan mijenja, povećava. Često su na broju i one koje su se vratile na kontinent.

Bose hodamo po šljunku, zatim noge utonu u pijesak i prepuštamo se velikom plavetnilu.

Smijemo se, uskoro će nam izrasti peraje i prerast ćemo u pokret bosonogih jutarnjih plivačica, a možda osnujemo i klub morskih žena. Ako na otoku Biševu, u Modroj spilji, živi morski čovik, onda i na otoku Viru u moru mogu živjeti morske žene. A žene su prave lavice, iako za sada samo ja imam peraje i donosim ih od kuće u rukama. Plivamo satima i pričamo satima.

Plivanje nam ide sve lakše, a i pričati nam nije teško. Cilj nam je Kaštelina, još uvijek je i blizu i daleko.

More je ovih dana najbolje za nas, mirno, toplo i mekano se obavija oko naših ramena poput skupocjene svile.

Plivajući često zastanemo i u priči odlutamo u prošlost, izvlačimo mjesta, događaje i ljude za koje smo mislili da više ne žive u našoj glavi. Snažnim zaveslajima plivamo kroz život, potom odmaramo i plutamo.

More preuzima i naš teret i bolesti i smijeh.

Jutarnje plivanje je lijek. Punimo baterije, spremamo zimnicu, jer svaka zima je sve teža.

More sprema naše priče među morske alge, u kosu morskih vila. Sigurna sam, ako nam se dogodi da drugo ljeto zastanemo i zaboravimo ključno mjesto u priči, more će nas podsjetiti.

Nada Vukašinović


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema