Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U ponedjeljak ujutro situacija je bila sasvim drugačija. Izgubio sam glas i iz mene je izlazio tek tu i tamo neki samoglasnik bez ikakva reda. Ruke su radile bez moga nadzora poput brisača na autu i nisam ih mogao kontrolirati. Pokušavao sam dodirnuti rukom glavu i uboo sam samoga sebe prstom u oko. Bilo je strašno, gotovo nevjerojatno. Supruga i djeca su se prepali. Za pomoć su pozvali mojega mlađeg brata koji stanuje kat iznad nas. Pokušavam im objasniti što se događa, ali ne mogu. Glas me izdao, a ruke rade što hoće. Ne mogu pisati sve i da hoću. Čujem da zovu hitnu pomoć. Čujem i žučnu raspravu jer hitna ne želi doći. Traže milijun razloga samo da ne dođu. Brat im objašnjava da najvjerojatnije imam moždani udar, ali je njima svejedno. Jednostavno ne žele doći. Na kraju su susjed i brat odlučili odvesti me na hitnu Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Gotovo da su me nosili sve do auta, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Parkirali su auto pred ulazom u hitnu gdje su im dali kolica u koja sam sjeo, a oni su me odgurali do čekaonice. Nekako sam im objasnio da nemam snage sjediti i da trebam nosiljku, ali svejedno me nitko nije  slušao. Dok je brat na hitnom prijemu predavao papire, počeo sam polako gubiti svijest. Ipak još svjestan situacije koja nadolazi polako sam kliznuo s kolica i legnuo na pod čekaonice. Bio je to zadnji trenutak u kolicima prije gubitka svijesti. Ovako ležeći na podu nije me uhvatila panika zbog toga što mi se gase svjetla pred očima. U potpunom mraku čujem da je nastala panika. Svi su se strčali oko mene, ali se toga dijela ne sjećam. Kada sam došao k sebi, ležao sam u prvoj pomoći na nosilima s kotačima. Nešto slično bolničkome krevetu, ali kraće, uže i tvrđe. Kratko nakon toga stigao sam na nosilima u  prostoriju hitne pomoći. Sjećam se prisustva jedne liječnice i dviju, triju sestara. Bile su ljute i prija moga dolaska iz meni potpuno nepoznatih razloga. Glas mi se pomalo vratio i mogao sam razdvojeno izgovarati  riječi, ali ne i cijele rečenice. Uspio sam liječnici objasniti da sumnjam na moždani udar jer sam hematološki bolesnik, točnije da imam skoro pa duplo gušću krv od prosjeka i da je vjerojatnost ugruška velika. Pregled je konačno započeo. U jednome trenutku liječnica me upitala jesam li cijepljen, a ja sam odgovorio da nisam. Od toga se trenutka i zrak u bolnici zgusnuo. Mržnja je sijevala u njezinim očima, ali ne samo u njezinim. Dvije sestre koje su se nalazile oko doktorice vjerojatno bi me rastrgale da su to mogle učiniti. Samo sam zaklopio oči da me manje boli jer što manje vidim, manje će mi duša patiti. Ništa im nisam skrivio, a tako me mrze.

– Odmah mu izvadite bris.

Naredila je kroz zube liječnica za koju mislim da se zvala Lucijana. Nije imala nimalo ženstvenosti u glasu, a hodala je poput muškarca. Iz neke ladice sestra je izvadila dva štapića za vađenje brisa.

– Ovo će vas malo boljeti.

Cinično se nasmijala i gurnula štapić tako grubo i duboko u nos da i sada nakon dva mjeseca osjećam tu bol.  Na vrhu štapića ostali su tragovi krvi jer je namjerno zabila štapić da mi se na neki način osveti. Kriv sam za sve jer sam se trebao cijepiti. Pa zar nitko od njih ne zna da bih preminuo za manje od 24 sata jer mi hemoglobin iznosi 220.

Izvadili su mi tada krv i na nosilima otpremili u prostoriju nalik skladištu kako im ne bih smetao. Nisam znao što mi je činiti. Svako malo netko bi prošao, ali na mene nitko nije obraćao pažnju. Ne znam koliko je vremena prošlo kada je na vrata ponovo došla liječnica s još jednom sestrom. Objasnili su mi da mi moraju iz donjeg dijela kralješnice izvaditi krvi kako bi saznali jesam li imao moždani udar. Rekli su mi da će to jako boljeti pa je dobro da to znam unaprijed. Sam sam sa sobom pričao i razmišljao o tome što i kako oni to sada planiraju izvesti ako su mi onako grubo i na silu radili bris. Liječnica mi je objasnila da moram sjesti na krevet i u potpunosti se savinuti prema naprijed. Ma koliko me boljelo ne smijem se pomicati jer bi mogao ostati nepokretan.

Nisam imao izbora. Učinio sam najbolje što mogu prema njezinim uputama. Nekoliko je minuta pretraživala prstima od jednog članka do drugoga kao da nešto traži. Usput je pričala sa sestrom da se i s njom posavjetuje.

– Sada ide igla, ali sporo. Malo će boljeti, ali koliko god boljelo, zapamtite da se ne smijete pomaknuti da Vam ne oštetim kralješnicu.

I doista osjećam taj hladni čelik kako polako razara tkivo na koje nailazi. To je neka čudna vrsta boli, nesvakidašnja. Osjećaš bol unaprijed kako se igla pomiče. Minuta traje kao vječnost i nikako da stane, a igla i dalje prodire sve dublje.

– Gospon, oprostite, promašila sam pa moramo sve ispočetka.

– Nema problema, samo Vi ponovo pokušajte.

Stisnuo sam zube i što drugo da joj kažem? Sve je bilo odlično.

Još jednom igla započinje svoj krvavi ples. Sva sreća pa je iz drugoga puta uspjela izvaditi to što je trebala. Vratio sam se u ležeći položaj na leđima, a oni su me upozorili da minimalno sljedeća dva sata ne smijem napraviti nikakav pokret s kralješnicom kako ne bih ostao nepokretan. Nakon toga izišli su van. Vrata od sobe ili skladišta ponovo su se zatvorila. Ostavili su me samoga sa svojim mislima, boli i mukama te da se sam sa sobom raspravljam. Onako prikovan za krevet od hitne pomoći pokušavao sam maksimalno ostati miran. Nisam liječnik, ali se u anatomiju tijela ipak razumijem. Ako je prvi put promašila, upitno je gdje je onda pogodila jer osjećam bol u donjem dijelu leđa. Misli mi se kovitlaju dok vrijeme sporo protječe.

– Što ako je moždani udar? Hoću li moći pisati? Hoću li moći misliti i razmišljati? Što ako ostanem nepokretan?

Hladan mi znoj prekriva lice, temperatura se snizila i više nemam groznicu od koje sam se tresao. Ali dio mene još uvijek gori i misli me progone. Pitao sam se o tome koliko je uopće sati i je li pao mrak. Nisam imao predodžbu o vremenu. Svako malo čuo sam korake na hodniku. Sav sam pun iščekivanja misleći da će netko svratiti, ali uzalud sam se nadao. Izgledalo je kao da su na mene zaboravili jer je ovo neka vrsta skladišta koje su napravili od sobe. Možda nitko i ne zna da sam u ovoj sobi. Ako liječnici završi smjena, nitko neće znati ni da postojim. Ipak sam dočekao da me netko posjeti. Vrata sobe širom su se otvorila. U prostoriju je ušla mlada liječnica s vizirom oko glave. Po slušalicama oko vrata pretpostavio sam da je liječnica. Bila je to druga smjena u bolnici pa je stigla i druga liječnica. U potpunosti se razlikovala od prethodne liječnice s hitnog prijema. Ova je bila toliko ljubazna da sam pomislio da sanjam.

– Gospon Krajinović, odakle da počnem? Nalazi pretrage s kralješnicom su stigli. Nemate moždani udar, ali nažalost imate koronu.

– Jeste li sigurni da nemam moždani udar?

– Naravno da smo sigurni, ali imate koronu.

– Koronu, kažete? Baš me briga za koronu, samo da nije moždani udar jer bi me to dotuklo.

– Bolnice su pretrpane da Vas ostavimo u bolnici. Dat ćemo vam otpusno pismo pa možete ići na kućnu njegu. Skidajte temperaturu, a ako Vam bude loše, zovite hitnu.

Razgovor je trajao još kratko. Liječnica je napustila sobu u kojoj sam se nalazio i ostavila širom otvorena vrata. Konačno sam bio slobodan, a i vrata su otvorena. Tijelo mi je slabo. Osjećam bol u kralješnici, ali duša mi je upola lakša.

– Bogu hvala, nemam moždani udar. – pomislio sam u sebi.

Toliko sam se moždanih udara nagledao i dobro znam da na kraju niti jedan nije slavno završio. Plaše me već dva tjedna da sam kandidat za moždani i srčani udar. Opet razmišljam o tome da ako nisam dobio moždani udar dok sam imao gustu krv, kojom ću ga logikom dobiti sada kada me pola nema. Toliko mi je krvi izvađeno da se nema više što zgrušati. Tješio sam samoga sebe. Nakon izvjesnoga vremena izgurali su me na ležaju izvan bolnice gdje su me brat i susjed preuzeli. Svi smo sada na neki način bilo sretni. Pričali smo usput o tome kako sam dobro prošao. Samo korona, nekoliko dana temperatura i opet ću biti onaj stari. Pa i nije bilo sve tako kako smo planirali. I supruzi je laknulo kad je saznala da nije moždani udar. Napokon sam onaj tvrdi bolnički ležaj zamijenio svojim krevetom. Teret toga dana iznijeli smo do kraja. Temperatura je iznosila 37.5 stupnjeva što nije bilo ništa strašno. No, svaki dan ima svoj križ pa mi je tako drugi dan donio i druge nevolje. Temperatura bi rasla do 38.5 stupnjeva i nakon uzimanja lijekova ne bi se vidjela neka velika razlika. Apetit sam izgubio do te mjere da sam pio samo svježi voćni sok. Nisam bio u karanteni kao većina zaraženih. Supruga je gotovo cijelo vrijeme bila uz mene i pazila na mene. Djeca su također sjedila na krevetu do mene i pomagali mami ako nešto zatreba. Svi su mi bili na usluzi. Brat je svako malo navraćao provjeriti u kakvom sam stanju. Mogli smo biti ovakvi ili onakvi, ali ne i sebični jer smo bili jako navezani jedni na druge. Ta naša borba s temperaturom nastavila se tijekom dva do tri dana. Kada bi temperatura prelazila 39 stupnjeva, supruga bi mi hladnim oblogama masirala cijelo tijelo samo da se temperatura malo spusti. Znao sam se iz očaja tuširati u hladnijoj vodi kako bih barem malo pomogao supruzi. Već treći dan ne spava i prati svaki moj pokret. Htjela bi mi pomoći, ali ne može. Susjed nam je donio oksimetar. I sam je imao koronu pa je stekao iskustvo s tom bolesti.

– Temperatura će nekako proći, ali pazite na saturaciju. Ako se spusti ispod 90, to bi onda mogla  biti upala pluća. Barem je meni  bilo tako.

Tri sam dana pio Sumamed u nadi da će sve proći, ali niša ne prolazi ni četvrtoga dana, a temperatura je sve veća. Ovaj put imamo oksimetar i doista oksimetar pokazuje da kisik u krvi pada ispod 90. Pokušavam disati što dublje i brže, ali sve je to uzalud. Još malo pa sam kao riba na suhom. Pomalo nas hvata panika, a umor je dostigao samu granicu iznemoglosti. Vadeći hemoglobin izvadili su mi leukocite i limfocite, a tijelo je ostalo bez obrane i nema se snage boriti. Sve do jučer prkosio sam svim virusima i bakterijama,  a sada sam kao suhi list na vjetru. Virusi se igraju sa mnom. Svanulo je peto jutro, iza nas su neprospavane noći, a situacija je sve gora i gora. Nemoćni smo spustiti temperaturu i uzaludno smo mijenjali različite lijekove. Najviše nas je mučio postotak kisika u krvi koji je postajao sve manji. Na kraju smo snaga, nemamo izbora i moramo zvati hitnu pomoć. Kao da se ponavlja povijest od prošloga tjedna. Ponovo ne žele doći jer je za njih sve to neozbiljno. Nakon dugoga nagovaranja i pomoći sa strane ipak su došli. Taj njihov dolazak trajao je više od sat vremena. Suprotno prizorima iz filmova. Brat i susjed spustili su me niz stube napola noseći. Kada  sam stigao do vozila hitne pomoći, htio sam ući u njih. Nažalost, oni nisu došli izravno po mene, već su se došli svađati.

– Niste Vi tako loše za hitnu. Zašto ste nas uopće zvali? Imamo mi pametnijeg posla.

Razgovor je trajao u nedogled. Posebno je bila ljuta mlada, sitna liječnica koja je bila u pratnji. Malo je nedostajalo da me ostave na cesti. Brat se upustio u žestoku raspravu s njom.

– Doktorice, imate li Vi brata ili sestru? Imate li ikoga svoga? Imate li dušu? Kako se možete tako ponašati? Zamislite da je netko Vaš bolestan.

Rasprava je trajala preko 20 minuta dok nisu odlučili da me na kraju ipak odvezu. Legao sam s povijenim nogama na ležaj koji se nalazi u zadnjem dijelu kombija jer nije bilo dovoljno mjesta. Ipak su mi stavili masku s kisikom. Nije bilo rasprave dok smo se vozili. Samo se mogla čuti škripa kombija kao da se raspada. Jedva su čekali da me istovare. Uvidio sam da im smetam. Iako sam nemoćan, duh mi nije dao mira. Zapitao sam se o tome koliko sam se samo puta sklonio s ceste da prođu vozila hitne pomoći jer sam cijenio te ljude. Vjerojatno zato što sam viziju o hitnoj pomoći  preuzeo iz američkih filmova. Sada kada sam prvi put u vozilu hitne pomoći, kada sam ih osobno upoznao, pitam se bih li se sada sklonio s ceste da prođu. Konačno smo stigli pred hitni prijem  Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Mladić do vozača malo se sažalio. Rekao je da ostanem ležati dok mi ne pronađe kolica u koja ću sjesti. Vratio se za desetak minuta i stvarno je pronašao kolica u kojima sam dopremljen u bolnicu. Nakon nekoga vremena smješten sam na COVID odjel Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put bio u bolnici. Vjerojatno je to bilo dok sam još bio dijete. Soba je bila prostrana s tri kreveta i jednim toaletom. Veliki prozori u sobi nudili su nam dio neba i predivan park u krugu bolnice. Nekako sam uvijek volio biti dio prirode, a to što sam dobio krevet do prozora, činilo me pomalo sretnim. Tijelom sam bio u prostoriji, a duhom vani u prirodi. Osjeća sam se poput lastavice. Tek što sam se smjestio u sobu, medicinska sestra prikopčala me na kisik i stavila mi masku na lice. Izvadila mi je krv za analizu i kroz istu braunilu davala mi je lijekove i infuziju. Bilo kako bilo, sada sam se osjećao malo bolje. Doći do bolnice bilo je mukotrpno i teško, ali osoblje u bolnici me ugodno iznenadilo. Pokazali su mi gdje je toalet, a ako što trebam, mogu pritisnuti komande koje su se nalazile na završetku gumenog kabla i odmah će netko doći. Doista su mi te sestrine riječi ulijevale nadu. Djelovala je tako iskreno da nisam imamo trunke sumnje u ono što kaže. Konačno sam osjećao da sam na sigurnome, lakše dišem, a i temperatura kao da se preplašila čim sam došao do bolnice. Vjerujem da su mi već nešto dali od tih lijekova kroz venu, čim više nisam osjećao visoku temperaturu. Osjećao sam se puno bolje pa me taj osjećaj i prevario. Imao sam potrebu otići na toalet. Naglo sam se ustao s kreveta zaboravljajući da do malo prije nisam mogao niti sjediti. Sada kada sam stao na noge, morao sam se pridržavati uz zid do kreveta kako ne bih pao na pod. Gubio sam ravnotežu, a noge mi bijahu tako teške da sam ih jedva pomicao. Više sam puzao nego hodao kako bih se domogao toaleta. Starijoj gospođi koja se nalazila dijagonalno preko puta moga kreveta to moje mučenje i ponašanje nije moglo promaknuti.

– Gospon mladi, je li Vam dobro? Trebate li pomoć? Pazite da ne izgubite svijest. Ja na Vašem mjestu ne bih zaključavala vrata. Nekako mi slabo izgledate.

– Hvala Vam gospođo, ali mogu sam. Malo sam loše, ali polako ću stići do toaleta.

Tek sada sam shvatio da sam u zadnjih tjedan dana jako puno izgubio na snazi. I kod kuće me supruga vodila do toaleta. Sada mi ne pomaže ona narodna poslovica koja kaže da srce hoće, ali ako nemaš snage ne vrijedi ti što srce hoće i može. Nisam se dugo zadržao u toaletu, a već sam osjećao da me snaga izdaje. Pred očima mi je zabljesnula pokoja zvjezdica. Ako ih bude više i češće, mogao bi mi pasti i mrak na oči. Požurio sam što sam brže mogao natrag do kreveta. Vratio sam masku na lice kako bih došao do svježeg zraka.

– Vama stvarno nije dobro, mladi gospon. Morate paziti kada idete na WC. Lako se čovjek zavara, ali ako padnete mogli biste tek tada imati puno veće posljedice od ovih sada. Znate, ja sam tu već neko duže vrijeme i znam da se treba čuvati. Ako ne možete sami, radije pozovite neku od sestara da Vam pomogne. Nije sramota ne moći. Svi to kad-tad osjete. Ako vam ja mogu što donijeti, samo Vi  recite.

Kratko sam se zahvalio na brizi. Tek sada sam se pobliže upoznao sa stanarima naše sobe. Jedna me misao stalno progonila. Ta je starija gospođa vjerojatno bila slabija od mene, a možda i bolesnija. Otkud joj snaga da meni želi pomoći, a i sama je nemoćna. Po godinama mi lako može biti majka. Jednom mama uvijek mama, to je ono što joj daje snagu i kada je nema. Mada me ne poznaje, dovoljno je da sam godina kao i njezina djeca pa da ima potrebu da i meni pomogne. Tu smo se večer bolje upoznali. Zadivila me njezina borba i hrabrost. Nju je doista boljelo za razliku od mene koji sam se samo loše osjećao zbog onemoćalosti. Tako se hrabro nosila sa svojom boli da me bilo sram koliko je duhovno jača od mene. Ja bih plakao da je meni kao što je njoj sada. Tada još nisam znao da je ovo tek početak moga križnoga puta. Nisam se počeo ni uspinjati uz brdo na Golgotu. Stigla je i večera, a ja sam skoro zaboravio da u bolnici imamo i hranu. Ne mogu se sjetiti koliko sam pojeo, ali znam da sam jeo. Svako malo bi jedna od medicinskih sestara navraćala provjeriti kako smo, a posebno mene koji sam tek došao. To me na kraju ohrabrilo i opustilo. Ta spoznaja da netko bdije nad tobom i da te čuva i pazi, odvela me u snove. Od umora sam zaspao. Sve što se događalo od tada do zore nisam u stanju prepričati. Noć je tako brzo prošla, a ja bih još spavao da u sobi nije bilo bučno. Otvorim oči i vidim da je soba prepuna medicinskih sestara. Imaju pune ruke posla. Neke presvlače, drugima vade krv, a trećima daju lijekove. Nije još ni svanulo pa sam se zapitao zašto se tako rano ustaje u bolnici. Prišli su već sada i mome krevetu. Vide da mi se još spava, ali moraju obaviti svoj posao. Pitaju me kako se jutros osjećam i jesam li bolje. I one uviđaju da sam stranac u bolnici i da mi je sve nepoznato. Ubrzo je stigao i doručak. Sve se to radi ubrzano zbog dolaska liječnika. Bolesnici moraju biti presvučeni, okupani i nahranjeni. Svatko treba popiti svoju terapiju lijekova dok u posjetu ne dođu liječnici. Nekako me sve to podsjeća na mravinjak. Kako su naglo došle tako su odjednom i iščeznule iz naše sobe. Sada bih mogao ponovo nastaviti sa snom. Bilo bi dobro da se samo mogu vratiti tamo gdje su me prekinuli rano jutros. Umjesto spavanja upustio sam se u razgovor s ostala dva stanara. Objasnili su mi da će uskoro doći liječnici u vizitu pa ako imam neka pitanja da njih mogu sve pitati. Dok su mi još objašnjavali, vrata sobe širom su se otvorila. Ušla su dva liječnika i dvije liječnice. Mogu ih razaznati samo po slušalicama oko vrata. Prvo su razgovarali s dva starija bolesnika pa su teko onda došli pred moj krevet. Pročitali su što piše na kartonu obješenu na prednju stranicu moga kreveta pa mi se onda osobno obratili.

– Evo, imamo jutros i jednoga novoga pacijenta. Gospon Krajinović, kako ste Vi nama jutros? Boli li Vas nešto osim ovoga što mi znamo?

– Dobro sam doktore, mislim da sam dobro. Nemam više temperaturu i odmah mi je lakše.

– Niste baš navikli na bolnicu, ako mogu primijetiti.

– Da budem iskren i nisam. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put ležao u bolnici.

Zatim se liječnik koji je bio hematolog posebno predstavio. Shvatio sam tada da su povezani s Kliničkim bolničkim centrom Sveti Duh, a posebno s profesoricom koja je vodila mene kao pacijenta u toj klinici. Pričao mi je neko vrijeme o mojoj primarnoj bolesti na koju će on nakon što se riješim korone više obratiti pažnju. Pregledali su nove nalaze krvi i sestrama rekli što im je kasnije raditi. Zahvaljujući ručku pa večeri, priči i odlasku do toaleta, prošao je i drugi dan u bolnici. Ne mogu reći da sam bolje ili lošije. Maska mi već malo smeta, sputava me i ne mogu se  zbog nje okretati. Zapitao sam se i mora li igla biti cijelo vrijeme zabodena u mojoj ruci. Ne mogu ni ruku savinuti onako kako želim. Manje sam bio umoran nego prošlu večer pa mi je san teže padao na oči. Ipak sam zaspao. Nisam počeo ni sanjati kada je opet nastala gužva. U sebi sam dozivao zoru, ali su se prije zore svi okupili oko moga kreveta.

Nastavlja se.

Autor teksta: Jozo Krajinović


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema