By Kao da me lagano napušta breme bliske prošlosti. Iz duboke tmine, neočekivano, pomalja se dan. I premda je možda tek san moja budućnost u kojoj ću te vidjeti, pitam se je li vrijeme učinilo svoje, olakšalo naše brige, ublažilo perspektivu? Vrijeme koje zaglađuje rubove, zamućuje oštrinu, otupljuje oštrice, čini nas blažima prema samima sebi, ali ne zato što nas otrježnjava, već upravo suprotno, omamljuje.
Otrov uštrcavan u naše vene trenutkom kada je u nas posađeno sjeme nezadovoljstva, pouzdano slabi.
Neobičan je taj rasplet koji se događa u našem srcu; iz jednog čvora, zavijenosti u tugu, niknula je mala vlat trave, čemu se iščuđujemo, jer je do toga došlo posve nenadano, i uistinu je neobično odjednom biti pomiren s onim što je iza nas i s onim što je sada.
Praznina, olakšanje, spoznaja, kompatibilne gradacije kojima smo nesebično darivani kroz život.
Patnja kao najokrutniji oblik samokažnjavanja kao da, uvijek spremna, iščekuje svoj čas.
Osjećaj nedostajanja samo je jedna dimenzija kvantitativno promjenjive emocionalne stvarnosti. Postojat će uvijek, no kad-tad će dostići podnošljivu mjeru s kojom možemo živjeti na način da nas ne sputava nego potiče na dobro. Premda je teško dostižno, usuglašavanjem emocija i razuma dostiže se najviši stupanj zadovoljstva.
Pod kožom osjećam svoje užurbane, znakovite mijene. Krv mi se pretvara u vatru, nadilazim sebe ne želeći ništa. Moj pas je zaljubljen i noću zavija od čežnje; u polumraku roje se naši strahovi od neuzvraćene ljubavi.
Nadahnjujuće jutro u kojem te izvodim u šetnju, da bih se s radošću mogla vratiti pisanju.
STANKA GJURIĆ
