Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prije nekoliko dana, moja me susjeda poprilično iznenadila svojom izjavom: “Kad god se sjetim svoje nekadašnje ljepote, već se osjetim bolje.” I premda je meni i u svojoj trećoj dobi prelijepa (jer za taj način doživljavanja ljepote potreban je odmak kakav zaista možemo imati samo prema osobama koje nam nisu odviše bliske), njezina me iskrenost potakla na razmišljanje. U kom trenutku ljepota prerasta u ono što se ne bi moglo nazvati njenom suprotnošću, no svakako u nešto što se od nje taman toliko udaljava da više nije ono što je bila: ljepota u svome istinskom, suverenom obliku?

I što je ona zapravo? Jasno, kad govorimo isključivo o fizičkom, tjelesnom. Je li neraskidivo povezana s mladošću, odnosno s mladolikim izgledom i opstaje li, kao mogućnost, samo kao takva? U svome najčišćem, najsirovijem poimanju ona zaista ima “rok trajanja”, premda se, kao ono što je prešlo nekakav zamišljeni prag tog ograničenog vremena, bez sumnje može doživljavati lijepim u nedvojbeno skučenom okviru mogućnosti koje joj pruža određena dob. Ili su je ljudi tek navikli na taj način doživljavati, budući da im se od najranije dobi predočava isključivo kroz mladost? Ako postoje utvrđeni kanoni ljepote, a postoje, tada nema mjesta dvojbi. Onda je i ovaj esej nepotreban. Međutim, ono što me zanima uglavnom je vezano uz pitanje “kada?”. Kada nastupa «vrijeme urušavanja», tko ga uočava, i primjećuje li ga uopće na taj način, te čime se ono zapravo određuje? Očigledno je, u trenutku dolaženja do zaključka kako više nije jednako atraktivna izgleda, naša nekadašnja krasotica s time već duboko pomirena. Dakle, njezin trenutak suočavanja s tom (bitnom) promjenom, morao je uslijediti mnogo prije njezina sedmog desetljeća. Zasigurno je potrebno proći kroz određen proces u kojem se stanovita metamorfoza događa, da bi se mogla primijetiti značajna razlika između ‘nekada’ i ‘sada’, dakle stići do momenta kada je čovjek primoran ustvrditi kako više jednako ne blista. No suživljavanje s vlastitim mijenama, upravo stoga što je riječ o dugotrajnom procesu, isključuje mogućnost šoka, kakav bi nesumnjivo uslijedio, da se ta promjena dogodila preko noći. I bez obzira na to što se on tada s tom izmjenom spontano suočava i miri, je li ipak lakše starjeti onima koji tjelesnu ljepotu nikada nisu ni posjedovali? Vjerojatno ne, jer mladost je sama po sebi prekrasna i nije joj potrebna besprijekornost strukture kostiju i savršenost oblika, da bi mogla sjati. Kao takva je dovoljna tjelesnosti koja je nosi, dok god je ona ne napusti. Za pretpostaviti je da su ipak drugi ti koji primijete određenu fizičku promjenu na nekoj osobi mnogo ranije no ona sama, već iz jednostavnog razloga što se s njome ne susreću svakodnevno. U svemu tome je zapravo dobro što drugi stare usporedno s nama, odnosno da nas sve zahvaća podjednaka promjena, naročito ako je riječ o našim vršnjacima, mada nema pravila, jer tempo i uopće način na koji netko nosi svoju dob ovisi o više čimbenika, u čemu najviše udjela ipak ima genetska predispozicija. Moguće da čovjek sam sebe ipak doživljava znatno drukčije no što ga percipira njegova okolina, jer da nije tako bi li se mogao prihvatiti na način na koji se uglavnom prihvaća? On se takoreći obnavlja i iscjeljuje vlastitim duhom. Obdaren je mogućnošću da jednu od mnogih svojih spontano “odbačenih košuljica” prihvati kao gubitak blještavila u zamjenu za trajanje. I stoga nikada nije pred zidom, jer uvijek ga nagonski vodi nešto čime iščitava svoje bivstvovanje vlastitim potencijalom da dosegne više od -sebi i drugima- dokazanog mogućeg. Da bi pak nadrastao sama sebe, primoran je sazrijevati prolazeći kroz mijene u kojima će stihijski prepoznavati čudo. Jer doista je svojevrsno čudo svako doba koje prekoračuje i u kojem se nalazi. Da nije tako, on djetinjstvo ne bi želio zamijeniti odraslošću. On nadilazi svaku svoju dosegnutost i upravo ga prilika da svaki put učini sve veći, a ako hoćete, i dramatičniji korak, čini pomirenim s neizbježnim. No, rekla bih prije ovako: on nije pomiren, on je istinski borac unutar prirodnog poretka svari. Očigledno je, taj čovjek, jači od sebe sama, onakva kakvim se sam nadogradio, a odgovor, moguće, leži u onome što je vjerujem nedostupno njegovoj mogućnosti intervencije. U, jednostavno, Bogu u njemu.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema