Ljudi su prihvatili rizik i stime žive…

Danas počinje život u suživotu s koronom.

 Iako smo i do sada živjeli s njom, danas priznajemo da život bez nje nije moguć.

Moramo ju prihvatiti kao što  prihvaćamo promjenu vremena, kao što prihvaćamo novu tehnologiju, kao što.

prihvaćamo da neki od nas imaju pogubne navike.

Mnoge opasnosti krije život i svejedno je l’ je tu opasnost donio šišmiš ili kunopas ili kao najčešće do sad, čovjek.

Ništa nije drugačije danas, od dana kada smo prihvatili cigaretu, kada smo vidjeli prvog drogiranog čovjeka, kada smo sjeli prvi put za volan. Na oko, moderne, prihvatljive, ugodne stvari ubile su do sada mnogo ljudi i nitko se nije naročito uzbuđivao zbog toga.

Zašto je sada drugačije, zašto sada svijet strepi više, od tri pozitivna putnika u avionu, nego od terorista koji može raznijeti avion u jednoj sekundi, isto je i s autobusom kojeg bozi pijani vozač.

Pijani vozač, može istog trena u provaliju odvesti sve putnike a jedan pozitivan zaraziti jednog negativnog, a oba dvoje imaju 90% šansi da prežive bolest, bez ozbiljnih posljedica.

Nitko se još nije sjetio da na ulasku u autobus vozača, prisili na alko test,smatra se da je opasnost mala, iako je smrtnost velika. Niti u automobile u koji svaki dan sjedaju opasni ljudi, nije nitko stavio tipku koja bi svirala, ako je čovjek drogiran, alkoholiziran, pod sedativima ili u sebi nosi neku drugu ubojitu opasnost za sebe i druge.

Ljudi su prihvatili rizik i s time žive, boluju bolesti koje takve navike sa sobom nose.

Skoro pa nema čovjeka, koji ne zna da konzumacija običnog šećera u prevelikim količinama, uzrokuje dijabetes, koji je strašno skup za svako zdravstvo u svijetu., Stručnjaci se tu angažiraju isključivo kao savjetnici.

Kada stvari sagledamo iz tog ugla onda je jasno da su sve dosadašnje posredne i neposredne opasnosti, povezane trgovinom

S alkoholom i cigaretama se dobro zarađuje, nitko ne stavlja zdravlje ljudi i, spred zarade, nitko ne priča da se navike lako šire.

Virus je druga priča, na njemu nitko do sada nije zaradio, osim možda Kineza, od kojih je krenuo.

Kod njih se živi u milijunskim gradovima, gusto naseljenih, mnoštvo ljudi na jednom mjestu, no oni ipak uspijevaju, proizvesti zaštitne opreme za cijeli svijet, od njih roba uredno stiže, čak i šalju svoje iskusne liječnike kao pomoć zemljama u krizi.

Trgovina cvjeta u tisuću cvjetova, kako je jednom rekao njihov veliki vođa Mao Ce Tung.

U našoj zemlji s 4 milijuna stanovnika strahujemo da ćemo ostati gladni, nakon mjesec dana karantene, no iz Kine i dalje stiže češnjak, grah, i tisuće drugih stvari na koje su nas navikli u nekom prijašnjem životu.

Znanstvenici širom svijeta pokušavaju otkriti cjepivo, ili bilo kakav djelotvorni lijek. Užurbano se radi, ispuštaju se sigurnosni propisi.

Iako je sadašnje stanje strahovito skupo za cijeli svijet, nikome nakon otkrića, spasonosnog cjepiva, neće pasti na pamet da ga sa svijetom podijeli besplatno. Opet će trgovina procvjetati, onima koji će trgovati cjepivom, opet će procvasti tisuću cvjetova.

Kod nas opet mučna priča. Ljudi na ulici slobodno šeću, dok je propisana karantena, pričaju o prevelikom riziku popuštanja mjera. Boje se da pravo života bez rizika, njima uskraćeno zbog onih, koji ga moraju prihvatiti. Za njih je njihovo osobno pravo, ispred prava prodavačice u dućanu koja je u jeku epidemije morala uredno dolaziti na posao, kako bi ga brzo i za njega bez opasnosti, poslužila. Ti ljudi žele malo ljudi u parku, kako bi oni, bez opasnosti, mogli šetati,

iako svakome tko želi ostati pošteđen rizika, ostaje pravo da ostane kod kuće, moderni način života donijeti će mu sve potrebno, pred vrata.

Do sada nismo imali Stožer, koji bi nam krojio pravila života, štitili smo život po svojim pravilima, znat ćemo i dalje ,pogotovo ne i selektivna pravila koja usprkos sveopćem priznanju da se o virusu ništa ne zna, pravila koja se donose, idu u prilog tome, da se itekako zna. Trguje se neznanjem još skuplje nego znanjem, zaradu bilježe ljudi koji žele korist, od neznanja. Ni mrtvi nisu pošteđeni trgovine, njihove prijašnje bolesti također su na licitaciji.

Stariji ljudi na najvišoj su cijeni, njihova dobrobit na prvom mjestu.

Trenutak je možda, upravo sada, jer danas je prvi dan popuštanja trgovine neznanjem, da ljudima koji žele svoj rizik nositi sa sobom, slobodno krenu, s oprezom ali i bez straha, a oni koji žele živjeti bez suvišnog rizika, spuste rolete i zaključaju vrata.

Što ih briga, ako je tamo neki radnik, koji je morao zaraditi za život, pao s krova, dok je radio na njemu, to se i tako njih ne tiče, to je za neke druge ljude.

Oni lijepo neka sjede u svojem domu, neka čekaju Stožer da im objasni, da opasnost dolazi opet, na jesen, poslije izbora, pa onda opet na proljeće kad ponestane para i tako sve dotle dok će oni čekati,  da im oni prepišu mjere.

Za sve ostale, omogućiti da se lakše nose s rizikom koji  nosi život i prije svega trgovina rizikom.

Ljudi pametno i hrabro, dobili smo gadan udarac,  pomaknuo nas je puno godina unazad, ali udarac u dupe, znači veliki i brzi pomak unaprijed, naučili nas Kinezi, učimo od onih koji znaju, maknimo one koji trguju neznanjem.

Dragica Trumbetaš