By Je li koristoljublje jedna od nemani ovoga stoljeća ili je oduvijek vladala svijetom podjednako, i je li prijateljstvo nekada bilo manje zasnovano na međusobnim interesima koje bi, oni koji prijateljuju, uzajamno mogli imati? Kako god bilo, čini se da je čovjek napokon zaista sam u svojoj surovoj igri u kojoj očekuje recipročnost sukladnu vremenu i trudu provedenom u svojoj ‘zoni velikih očekivanja’. Ne dobije li očekivani odgovor iz koristoljublja, on odlazi, nestaje i traži drugu, prikladniju žrtvu i priliku.
Čovjekove tajne čine ga sve osamljenijim, a naročito one koje sve teže uspijeva takvima održati, jer on ih u sebi ipak donekle poriče da bi se više volio. Dok god se samozavarava, u stanju je sam sebi pogledati u oči, no onog trenutka kada postane svjestan toga da zaista čini loše, logično bi bilo da postupi drukčije, no uglavnom tako ne postupa.
Postoje, dakle, i oni koristoljupci ljudi kojima je njihova preokupacija naprosto životna opredijeljenost, zanat, i upravo takvi su ljudi i tema ovog eseja.
Takva je vrsta sebičnosti i kalkulantstva zaista poprilično zanimljiva pojava zbog načina na koje sve ljudi mogu izvlačiti korist od bliskih ili manje bliskih im osoba, bez obzira na njihov spol.
Kada je, naime, čovjek rođen kao takav, ili pak to kroz život postane, vjerojatno uviđajući koliko mu je to isplativo ili naprosto kopirajući određeni oblik ponašanja onih koji su mu u tome postali uzor, odnosno koje je kao takve prepoznao, tada takvim ostaje do kraja svog života. Dakako da je proučavanje jedne takve osobe, za gorljivog analitičara poput mene koji obožava istraživati ljudski karakter, prava poslastica. U svakom slučaju držim da je ta karakteristika mnogo više stvar urođene sklonosti ili barem mnogo češće nego – tko zna iz kojih razloga- stečenih navika.
Poznajem nekoliko takvih osoba, možda čak i više no što bih si to katkada željela priznati, koji kao da žive za trenutak u kojem će nekog, na ovaj ili onaj način, upotrijebiti. Način na koji funkcioniraju kako bi se dokopali pozornosti predmeta svoje usredotočenosti i od njega izmamili bilo što što u sebi sadrži makar i najneznatniju prirodu davanja, pokatkad zna biti prefriganost bez premca čija težina, naravno, ovisi i o mogućnosti postizanja rezultata, odnosno direktnim učinkom njihove lukavosti.
Koristoljubivost ipak, unatoč tome što je često vezana, kao osobina, uz prepredenost, suprotno prevladavajućem mišljenju, ne mora nužno ići uz osobitu inteligenciju, jer prijevare kojima se ljudi služe mogu biti, i nerijetko jesu, vrlo transparentne, osim za one najnaivnije kojih je ipak nemali broj.
Osim svega, razumljivo, nitko ne može vječno prikrivati tu svoju osobinu, pa se kad-tad razotkrije, a često se puta niti ne trudi, ili jednostavno nije u stanju skriti to nezgrapno svojstvo svoje naravi, pa se i ne htijući otkriva.
Što više poznajem ljude, to sam uvjerenija u to njihovo često obilježje.
Kako god bilo, neki su tu svoju često pretjerano izraženu sklonost uspjeli razviti do zavidnih razmjera i umalo od nje učiniti obrt za jedinstvenu vrst proračunata preživljavanja.
Dakako da u tome nemaju svi jednakog uspjeha. Njihov trud povremeno bljesne i uspješno ugrabi trenutak nečije bezazlenosti i nepažnje i možda dugo potom ne nalazi opet nikakva odaziva, iako negdje na njih uvijek ‘čeka’ neka buduća žrtva kako bi dala svoj tihi, vjerni obol nastao iz hitre i ustrajne lakovjernosti.
Koliko sam do sad uspjela primijetiti, srebroljupci su tom svome ‘daru’ predani s rijetkom pažnjom. Postoje naprosto lica koja svojim izrazom sve obznanjuju, i dakako: riječi koje ne nastoje ništa otkriti, a opet govore sasvim dovoljno, međutim prepoznati takav tip ljudi ipak nije odviše lako. Analitičarima poput mene, dakako, mnogo je lakše, kao uostalom i onima koji se profesionalno bave proučavanjem ljudske psihe.
STANKA GJURIĆ
