By Đavao silno želi udaljiti od Boga one muškarce koji mu se silno žele približiti, a ne one koji su udaljeni od Boga, jer su ti već đavlovi. Zato pravi i iskreni vjernik koji ozbiljno živi svoju vjeru može imati snažne kušnje.
Muško – ženska prijateljstva gotovo da i ne postoje te je u tim prijateljstvima u većini slučajeva između njih prisutan Sotona.
Pijateljstvo katolika kršćana sa suprotnim spolom nerijetko može izazvati osijećaje kod suprotnog spola, simpatije te prikrivenu privlačnost. Kod osobe suprotnog spola, najčešće „ženske prijateljice“ dolazi do emocionalng vezivanja, osoba počinje osijećati privrženost drugoj osobi, što često ide ka tome da može prijeći u navezanost na tu osobu. Nerjetko se pojavljuje prikrivena privlačnost kod katolika vjernika, muškarca koji je prijatelj sa tom prijateljicom „vjernicom“, a tu privlačnost taj muškarac ne želi ni sebi priznati, a kamoli partnerici s kojom je u vezi. Katolik vjernik ima u sebi opravdanje i govori sam sebi“mi smo samo prijatelji“, iako odnos postaje sve dublji, intenzivniji i intimniji. „Ženska prijateljica“ nerjetko prelazi granice, šalje poruke, nalazi se sa zauzetim muškim prijateljem, flertuje, uzima vrijeme koje pripada njegovoj partnerici te uzrokuje kod njegove partnerice ljubomoru i svađe zbog emocionalne nevjernosti koju joj taj muškarac čini s tom „prijateljicom u vjeri“. Sve je to krenulo od Eve. „Eve“ iz crkve zavode prijatelje Adame, zauzete muškarce u vjeri, lijepim riječima, traženjem pažnje, dovode ih u napast i navode ih na grijeh. Nevjera ne mora započeti fizičkim činom tjelesne intimnosti. Ona može započeti u srcu, razvijati se u mislima, izražavati riječima, uključujući svjesno razvijanje romantične povezanosti izvan veze. Pretjeranim poklanjanjem vremena, pažnje i emocionalne bliskosti drugim osobama suprotnog spola, „prijateljicama, učestalim razmjenjivanjem privatnih i intimnih poruka, povjeravanjem osobnih osjećaja te razvijanjem posebne privrženosti koja čak i nadilazi granice običnog prijateljstva, muškarac vjernik zanemaruje ženu s kojom je u vezi te mu taj odnos s „prijateljicom“ postaje važniji od osobe s kojom je u vezi. Neki muskarci to rade svjesno , a neki su isprva naivni,a tek kasnije postaju svjesni svojih djela. I jedni i drugi muškarci se daju iskoristiti „Evama“ današnjice. Svaki muškarac vjernik nakon nekog vremena prije ili kasnije prepoznaje svoje postupke i preispituje savjest, ali nerjetko nastavlja druženje i emocionalnu prijevaru bez postavljanja potrebnih granica. Jedno najčešćih opravdanja za bliska prijateljstva između zauzetog muškarca i druge žene jest: „Ona je samo sestra u Kristu, ona je vjernica“, „Mi smo samo prijatelji“, „Ona ima duhovne borbe, a ja joj pomažem“. Duhovno pomaganje drugima ne smije postati opravdanje za zanemarivanje osobe kojoj je muškarac obećao ljubav i vjernost. U kršćanskom životu ljubav prema bližnjemu ne znači odsutnost granica. Naprotiv, istinska ljubav uključuje razboritost, odgovornost i poštovanje postojećih odnosa koje taj muškarac ima sa svojom partnericom.Muškarac ne mora biti svačiji duhovni oslonac i svačji duhovni vođa da bi bio dobar kršćanin, već se te “prijateljice u potrebi” mogu povjeriti svećeniku ili nekoj drugoj duhovnoj osobi i sa njima učestalo razgovarati o svojim duhovnim borbama. Ispravno postavljanje zdravih granica je znak duhovne zrelosti i poštivanja partnera.
U Knjizi Postanka (2,24) piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Ako je muškarac pozvan od Boga napustiti čak i oca i majku, a da im pritom bude uvijek na pomoći svojim roditeljima i da ih ne zanemaruje jer su oni tu bili za njega, kako bi sa svojom partnericom, sa svojom ženom izgradio novu zajednicu i novu obitelj, koliko je tek važnije da zna prekinuti priateljstva sa suprotnim spolom ili barem postaviti jasne granice u odnosima s prijateljicama suprotnog spola. U Poslanici Efežanima 5,28 piše:„Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.“
Time je muškarac pozvan ljubiti svoju ženu kao samoga sebe, ljubiti ju kao svoje vlastito tijelo, čuvati dostojanstvo svoje žene, voditi računa o tome kako se žena osijeća, ne izazivati joj nemir i nepoštovanje kroz emocionalnu nevjeru sa „ženskim prijateljicama u Kristu“.Bog je čovjeku dao ženu da se međusobno ljube,poštuju, budu jedno drugome na pomoći, budu si oslonac, da zajedno rastu u vjeri i pomažu jedno drugome na putu prema nebu. Brak je prije svega odluka, ali i poziv na ljubav, vjernost, odgovornost, poštenje, iskrenost, žrtvu, postavljanje zdravih granica, put ka svetosti, a ne zanemarivanje partnerice radi brojnih prijateljica, koje traže pažnju, a kojima će taj muškarac poklanjati svoje vrijeme, biti duhovan savjetnik i emocionalni oslonac umjesto svojoj partnerici.
Matea Mrinić
