By Društvo i proučavanje istog predstavljaju samo okvir jednog latentnog sukoba, i takav je poredak uspostavljen kao mehanizam održivosti, dok promatranje istog nije ništa doli analiziranje biološkog lanca, odnosno krletke životinjskog carstva. Njegove se značajke održavaju na temelju volje za životom, no u toj sumornoj kaznionici jedino je volja za smrću – ako ne kolektivno, onda individualno – racionalna. Iznova, ona dolazi u posebnom trenutku bivstvovanja koje je tek fizička manifestacija nekog indiferentnog duha postanka. U ovostranoj obmani, dokle god traje koegzistencija, postoji i svojevrsna mikropragmatika kojoj je cilj samo izvršiti dnevni zadatak, ali ne i pronaći krajnju svrhu. Naime, kakvom god materijom raspolagali i što god postanemo, ono u samoj srži jest obesmišljeno pred svakom širom mogućnošću rezoniranja „nadobjektivne istine”, koja u svojoj biti nije ništa doli želja za sveopćim otkrivenjem.
Homo sapiens nema motiv, već volju koja ga je nagnala na bivstvovanje kroz ucjenu životinjskim strahom, a koji sukladno tome rađa sukob. U trenutačnom poretku „volja za smrt” (njem. Wille zum Tode prema konceptu Philippa Mainländera) je neopravdiva, ali predstavlja najsvjetliji individualni čin svijesti. U toj svakodnevnoj kosturnici koja samo perpetuira apsurd trenutka u našem mikrosvijetu – ne možemo spoznati ništa nama nepoznato niti istinski znati ono što vidi, osjeća i zna bilo koje drugo biće, a da to nismo mi sami: „Čak je i najsvetiji čin samo prividno nesebičan; on je jednako egoističan kao i onaj najbanalniji, jer nitko ne može djelovati protiv vlastitoga Ja.” (Philipp Mainländer, Die Philosophie der Erlösung, 1876.). Poredak je, na kraju krajeva, kontumiran kao što je i njegova sudbina zapravo unaprijed determinirana – voljom za smrću.
Nikola Puzović,
hrvatski publicist iz Vojvodine, 15. listopada 2026.
