GODINA SE BLIŽI KRAJU…

Danas ulazimo u drugu polovinu posljednjeg mjeseca u godini koju bi najbolje bilo zaboraviti, prvenstveno zbog pandemije i mnogih kontradiktornih i nerazumnih odluka nekolicine vladinih ljudi koji se vole zvati Stožerom. K nama malo kasno dolaze vijesti pa kad se počelo pisati u bolesti koja je kosila u Kini mislili smo: “Neće nas zahvatiti. Gdje je Kina od nas.” Doduše naši vlastodršci su znali za opasnost još u studenome prošle godine ali su u to vrijeme imali prečih posala. Taman samo bili pred preuzimanjem predsjedanja EU na šest mjeseci budući je Velika Britanija odustala jer se bavila izlaskom iz EU pa je tako došao red i na nas. Želeći pokazati kako smo dostojni predsjedanja EU koja broji 500 milijuna građana naši dužnosnici su se odmah osjetili većima nego što zaista jesu i krenuli u opsežne pripreme. Potrošeni su veliki novci na restauraciju Sveučilišne knjižnice u koju će, predmijevali smo redom stizati velika politička imena Europe. Na stranu to što će i dalje odlučivati Nijemci i Francuzi ali nije mala stvar što će našem premijeru biti povjereno objavljivanje odluka. I onda kao bomba: nije li nakratko stigla gospođa Ursula, poslikala se s našim premijerom već nam je mečka zaigrala pred vratima. Svi lijepi snovi su se istopili jer, bože moj nije isto ugošćavati premijere i predsjednike ovog i onog, rukovati se, osmjehivati na prigodnim fotografijama kao javljati se video vezom kao Pale sam na svijetu. Tako naša veličina nije došla do punog izražaja i hvala Svevišnjem prošlo je i tih šest besplodnih mjeseci i jedva smo dočekali da se Njemačka prihvati tog nezahvalnog i napornog posla.

Hoćeš, nećeš vlast se morala pozabaviti narodnim zdravljem, priznati da je taj vražji SARS Covid 19 stigao i u Lijepu našu pa je zadužila educirane i stručne ljude, znanstvenike od glasa da dnevno broje oboljele i ne daj Bože mrtve. I sve je na početku štimalo, svi smo slušali i čekali dnevno ukazanje Stožera, snadbjeli smo se dovoljnim količinama brašna i prekomjernim količinama toaletnog papira i čekali da taj pogrom prođe i bez valjane putovnice ode iz naše zemlje.I prošlo je! Premijer nam je lipnju ushićeno priopćio kako je pobijedio Covid 19 ” on je njegova Vlada”. Pa smo izašli na izbore, dodatno potaknuti krasnom vijesti iz EU koja nam je, kao odobrila više od 22 milijarde EUR-a, što za oporavak od Covida što za sedmogodišnji razvoj. Sasvim razumno i očekivano je da su građani listom glasali za dotadašnjeg premijera i predsjednika najdržavotvornije stranke i njegove ljude koji su proslavili veličanstvenu pobjedu i ogromno povjerenje i potporu građana od cijelih 18% biračkog tijela.

Imali smo relaksirano ljeto, k nama je mogao doći svatko tko je htio bez suvišnih potvrda o negativnom PCR-u.. Ministar zdravstva kojemu je na početku pandemije enormno skočila popularnost pa su ga i mala dječica crtala kao Supermana uzeo je zasluženi godišnji odmor i proveo ga baš kako treba uživajući u moru i suncu. Razišli se i članovi Vlade kao rakova djeca po svojim skromnim barakama kilometrima udaljenim od plaža a ostavili sirotog ministra branitelja da brine o zemlji i građanima. Čovjek je odradio posao na opće zadovoljstvo, mutava oporba se isto bacala u more, turisti su pristizali i sve je izgledalo idilično.

Jesen je već bila malo nezgodnija..počele su rasti brojke zaraženih, pa su članovi Stožera s malom nelagodom izlagali koliko se oni trude da bolest drže pod kontrolom, uspoređivali nas s drugim zemljama Europe u kojima žive neki plašljivi ljudi koji su proglašavali lockdown samo da bi ljenčarili još neko vrijeme a mogli su kao mi koji smo ostvarili najbolje turističke rezultate na cijelom Mediteranu.

Ušli smo u zimu pa se sada Stožer iz objektivnih razloga počeo ukazivati povremeno jer brojke su užasavajuće i neki već postavljaju pitanje odgovornosti članova Stožera a bogami i samog premijera. Nekorektno je sada prozivati premijera kad se i sam razbolio. Nakon što je u nekoliko navrata stameno odolio zarazi iako se i rukovao i slikao s zaraženim ljudima bolest mu je, za nevjerovati prenijela vlastita žena. pa se sirotan popeo na tavan i odatle nam se javlja, odatle odlučuje a više, manje odluke su takve kao da se naglo uspravio pa glavom lupio o gredu u potkrovlju. Ne bavi se previše komentiranjem zdravstvenih prilika a nije ni potrebno. Ravnodušan je prema brojkama preminulih jer što je zadaća starih ljudi osim da umru i ne terete državni proračun.

Možda ste zapazili da se do sada zarazilo više dužnosnika, od saborskih zastupnika, ministara, premijera, gradonačelnika, načelnika, pobočnika i sveg tog svijeta što brine o nama. Zanimljivo je kako njih napada virus kao da čini probir: samo blagi simptomi koji ih ne onemogučavaju u obavljaju njihovih redovnih dužnosti pa marno rade na našu korist iako im je tempertura povišena i trpe nesnosne bolove u kostima i mišićima. Toliko su nesebični i vrijedni da nitko, ali baš nitko od njih ni ne pomišlja otvoriti bolovanje kao obični građani što zalegnu čim temperatura poraste iznad 39 Celzijevaca.Takav odnos će biti honoriran i na slijedećim izborima.

U moru značajnih i velebnih uspjeha izdvojila bih jučerašnji događaj: svečana sjednica Vlade povodom Daytonskog sporazuma. O tome su govorili najvažniji: bolesnik se javio video vezom ali se vidjelo da se za nastup temeljito pripremio: i košulja i sako i kravata sve je bilo na svome mjestu. Nastupio je i naš izuzetno sposobni mnistar vanjskih poslova u one man show. Njegovi nastupi su i inače urnebesni, toliko mudrih i znakovitih rečenica u ovom i onom smislu da se danima iščuđavaš i pitaš gde je nađen i kako se prije tako umna i sposobna osoba nije pojavila na političkoj pozornici gdje može doći do punog izražaja nego je u veleposlanstvu u Njemačkoj na njega padala prašina. Lijepo je što su se svi našli pozvanima raspravljati o položaju naših sunarodnjaka u BIH. Toplo se nadam da će kad se raspravi status Hrvata, potanko u cijelom svijetu pa tako i u Ognjenoj zemlji ako se tamo koji Hrvat nađe, ostati nešto vremena da Vlada na radnoj, nikako svečanoj sjednici raspravi i o položaju nas u Hrvatskoj. Hoće samo trebamo biti strpljivi..

Objavljena je i lista država s podacima o ostvarenom BDP-u i dohotku građana u zemlja EU na kojoj smo zauzeli sjajno dvadeset sedmo mjesto od dvadeset osam članica. Ne treba sada kukati i biti malodušan. Ima lijeka tom. Ako se lista okrene naopako sve izgleda puno ljepše i optimističnije: drugo mjesto…eeeeej, nije to šala, za to se vrijedilo pomučiti. Ako bude milosti Božje to će nam mjesto biti rezervirano i narednih godina.

Kad mi mene netko pitao a neće me pitati, što držim događajem godine nakon dugog premišljanja rekla bih: događaj godine je što će braća Krušik u okolici Gline dobiti električnu energiju. Ne znam je li to dobro ili loše jer dvadesetpet godina žive bez te blagodati moderne civilizacije, tiskovine ne kupuju jer kronično boluju od besparice i pošteđeni su svih stresova. Sad će tek početi atak na živce braće: predblagansko je vrijeme kad dobrostojeći građani vole činiti dobra i boguugodna djela pa će im vjerovatno netko darovati TV aparat, sve uz TV prijenos u živo. Ništa se ne bih čudila da se braća već u veljači naredne godine pojave u najbližoj poslovnici HEP-a i zamole da im ukinu struju.

Mogla bih sada bez kraja i konca raspredati o drugim događajima koji su obilježili ovu godinu ali kako sve rastegnem kao Markove konake bolje da stanem. Jer će i najstrpljiviji odustati od čitanja. A do kraja godine moglo bi se zgoditi još nešto važno što treba popratiti dužnom pažnjom a ima stvari i iz proteklih jedanaest mjeseci koje sam propustila spomenuti.

Nadam se da ćemo danas na TV s oznakom “uživo” moći pratiti silazak s tavana iako bi za sve nas bilo bolje da trajno ostane tamo.

Anna Kowalska