Država brani mirovine , po posebnim propisima , mirovine koje su…

Biti optimističan i naći nešto pozitivno i o tome pisati, u ovo vrijeme, nemoguća je misija.

Svaki dan procuri neka vijest, jako loša vijest, koja se mora zabilježiti, preko koje se ne može olako prijeći. Koliko je teško, imati fizička ograničenja, biti invalid, zdrav čovjek, ne može ni slutiti.

Priroda se poigrala s tim ljudima, vrlo okrutno, no mnogi ti ljudi, ipak traže i pronađu svoj put, u društvu, u životu.

Za uspjeh u društvu, za školovanje, za pronaći posao, svakom, takvom čovjeku treba pomoć okoline, empatija društva. Porodica daje sve od sebe, financijski emocionalno, no teško je uspjeti, ako nema šireg razumijevanja u društvu.

Upravo zbog toga, u našoj državi postoji zakon, koji je donesen, dok smo još bili socijalno osjetljivi, da svaka firma, ima obavezu zaposliti 3% invalida.

Mnoge firme rado zaposle invalide, no ima ih, koje zbog prirode posla, a možda i djelom nerazumijevanja, to ne čine. One, onda u državni proračun, uplaćuju novce državi, kao pomoć da država pomogne, pronaći posao za te ljude.

Solidarna je to uplata, ljudi koji rade, za one kojima treba pronaći posao, u specifičnim uvjetima uz neka ograničenja.

U taj fond, upravo je posegnula država, uzela je novce invalidima, nije posegnula u prava onih, koji imaju, uzela je onima, koji nikada neće imati previše.

Država brani mirovine, po posebnim propisima, mirovine, koje su nekoliko puta veće, od prosječnih mirovina, a nisu pokrivene uplatama, njih brani cijela vojska političara, na čelu s ministrom Medvedom, koji nije uložio ni mrvicu truda, kako bi uveo reda, u sumnjive mirovine iz svojeg sektora, nisu dirali mirovine saborskih zastupnika, niti u mirovine, onih, koji imaju odlično plaćen posao, a dobivaju mirovinu.

Sve to je ostalo u najvećoj krizi netaknuto, država je uzela novce, namijenjene invalidima i dala nogometnim klubovima potporu, u vidu minimalca, za isplatu plaća za nogometaše, koji zarađuju 20 tisuća eura mjesečno.

Humanost takvog promoviranja socijalne države dolazi u pitanje, svakim danom sve više.

Potporu za nemogućnost rada, nije dala niti zaposlenim umirovljenicima. Poticala je na rad, umirovljenike, kada je falilo radne snage, poticala je zapošljavanje, žene umirovljenice su radile, po staračkim domovima, čistile urede, radile po kuhinjama, kao pomoćne radnice, da bi zaradile dovoljno za život, radile su uglavnom poslove koje nitko drugi neće, no država im nije htjela isplatiti nikakve potpore,sada, kada su posao izgubile.

Umirovljenici kao, imaju sigurne prihode, sigurni prihod od 2000 kune, dovoljan je razlog, da bude izostavljen iz potpore, iako su kao zaposleni umirovljenici, odmah dobili porezne kartice.

 Upravo su žene, oduvijek, u našem društvu, bile slabije plaćene, zbog toga i imaju slabije mirovine,zbog toga i moraju raditi, sve do trenutka, do kada se i mogu kretati.

Mnogi dodatni poslovi, sada su nestali, stigmatizacijom starih ljudi, za posao su bili dobri , no u krizi, nisu dobili nikakvu pomoć, potporu, već su označeni, kao opasni širitelji zaraze a zapravo im je uskraćena, sva kako, medicinska tako i socijalna pomoć.  U državi, gdje postoje ogromna štednja, bogatih građana, koji su stekli bogatstva na poslovima, koje im je dala država, poseže se u novac mirovinskih fondova, fondova za invalide i ostalog novca za siromašne, a bogatima se daje prilika, da postanu još bogatiji.

Takav odnos države prema građanima, izaziva sve veći otpor, mnoge odluke se preispituju i  sve je više onih koji osuđuju, a sve manje, onih koji pljeskaju.

Ministar Beroš, slikovito je rekao, da smo sada u plesu s virusom, no ples je dobio veliko ubrzanje, nakon što su prestižne diplome, zamijenjene članskim iskaznicama stranke, ples je postao ringišpil u opasnoj vrtnji, netko će sigurno ispasti.

Nadajmo se, da će to biti oni, koji vrte previše, koji su zaboravili na humanost, koji su put u raj, popločali dobrim namjerama, ali ključ, drže čvrsto, uza sebe.

Ne smijemo se pretvoriti u društvo, koje niti vidi, niti čuje, koji otima invalidu a daje žongleru, sramiti  će nas se, naši potomci, tamo negdje u budućnosti.

Zaustavimo taj ples, pretvorimo ga u humani  suživot, onih koji mogu i onih koji ne mogu.

Dragica Trumbetaš