Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Postoje dobre i loše stvari, dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji, dobri i loši narodi.

Dragi Isuse, pišem Ti iz zemlje Hrvata. Od osam milijardi ljudi na ovom planetu, u ovom astralnom mraku i zemaljskom ljudinjaku, nas je Hrvata osam milijuna. Živimo u  Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i, gotovo u svim zemljama na ovoj kugli zemaljskoj. Nema zemlje, ni naroda gdje nas nema. Raspršili smo se svijetom kao sjeme ničije i svačije. Pola nas je u Lijepoj našoj, a više od polovica u lijepoj našoj tuđini! Stari smo narod. I zajeban. Polako  nestajemo. Više nas umire nego se rađa. Za tvoju radosnu vijest puno je Hrvata mučenika i vjernika. A ima nas šačica nevjernika, komunista, ateista…

Moram ti reći, Isuse, da se ljudi još uvijek dijele na desne i lijeve, na bijele, crne, žute i crvene, na vjerne i nevjerne, na dobre i zle, na siromašne i bogate, na slobodne i robove, na uzvišene i ponižene, na one koji viču s ruba egzistencije i na one koji se razbacuju luksuzom i smiju s visoka, gledajući u ponižene i uvrijeđene; zemlja je raskomadana na tabore i negdje se uvijek ratuje, ubija, gine i muči. Nikad Zemlja nije bila bez granica, povijest bez krvavih postaja, bez ratišta i mučilišta, bez ludnica, robijašnica, bez strašnih mjesta gdje se odigrala strašna ljudska drama toljagom, nožom, lukom, strijelom, kopljem, mačem, puškom, topom, tenkom, raketom…

Strah me je, strah, Isuse one bombe što sve zemaljsko, sve što su umovi i ruke kroz stoljeća namrijeli, sve to ta strašna bomba može pretvoriti u prah i pepeo, u ništavilo, o Isuse! Tri strašne bombe: atomska, neutronska i hidrogenska. Ne zna se koja je gora od koje, strašnija, ubitačnija i opasnija.

Sve što je smrtna ljudska ruka činila i učinila, napravila i odnjihala u svome zagrljaju, upotrijebila je to u danom trenutku. Ništa što je čovjek načinio nije ostalo nerabljeno. Nije moguće da će te strašne bombe, ti jezivi ljudski izumi, kažem i ne lažem, nije moguće da će to ostati u skladištima, u podzemnim bunkerima, u hladnom krilu zemlje. I zato me je strah i sram, jer vječnom miru i ljepoti nismo znali podići hram. Stoljeće u kojem sam živio, dvadeseto po krščanskom kalendaru, bilo je najkrvavije i najstravičnije od kad nebeska galija plovi oko sunca i na njoj se raduju, žive i umiru ljudi. Početkom tog stoljeća samo je u Prvom svjetskom ratu ubijeno dvadeset milijuna ljudi. Onda je sredinom tog stoljeća buknuo Drugi svjetski rat i odnio 100 milijuna ljudskih života. Mi evropljani baštinimo tri velika zla dvadesetog vijeka: nacizam, fašizam i komnizam. Neki naši budalaši poslaše u smrt milijune ljudi. Hitler i Musolini imaju na duši 50 milijuna ljudi, pa Lenjivove i Staljinove žrtve, pa Maove i Titove, pa  Ceausescove i Pol Potove, Idi Aminove…

Daleko smo otišli u znanosti i otkrićima, a najdalje u zlu. Vinuli smo se na Mjesec i podigli čudesne građevine na licu zemlje i pod zemljom i u svemu smo išli naprijed velikim koracima, samo u moralu tapkamo u mraku, u istom mjestu. Kako smo se ubijali, varali, lagali, krali i jedni druge mučili prije tri tisuće godina ili u vrijeme tvog utjelovljenja i rođenja, danas to isto činimo savršenije, djelotvornije i stravičnije. Dakle, Isuse, u svemu smo napredovali osim u moralu: a ti si, koliko se meni čini, došao na Zemlju, utjelovio  se i postao čovjekom, podnio strašne muke i srmt na križu, samo zbog morala, zbog pada čovjekova, zbog ljudskih zala, grijeha i kriminala. Možda se nikada neće saznati što si pisao po prašini kada su doveli onu grješnicu da joj presudiš, a ti si rekao da prvi na nju baci kamen tko je bez grijeha. I opet si se sagnuo i nastavio pisati po prašini dok su se zlotvori mučki razišli. To je jedino što si za života na Zemlji napisao, riječi u prašini, koje su izgazile i izbrisale ljudske noge. Kažu neki da si u prašini na putu, ispred hrama, okružen podivljalom svjetinom, opakom ruljom žednom ljudske krvi, pisao grijehe onih koji su htjeli kamenovati jadnu, grešnu ženu, pa kad su farizeji vidjeli što pišeš, mučki su se razišli na sve strane.

Ovaj život svakidanji, u ovo vrijeme, nakon dvije tisuće godina otkako si prošao Zemljom čineći samo dobro, postao je muka, trka, zbrka i jurnjava. Treba zaraditi kruh svagdanji, pa treba nešto odvojiti za odjeću i obuću, platiti struju, stanarinu, vodu, smeće, treba ovo, treba ono; nikad dosta i nikad kraja žurbi, tegobi, strahoti i ljepoti života u ovoj  suznoj dolini. Postali smo robovi onog što smo izumili eda bi, naravno, bolje i ugodnije živjeli.

Kad bi sad došao na Zemlju, u neku tvornicu, u redakciju, u rudnik, kafić, na stadion, u dvoranu za govorancije, u kazalište, u ljudinjak, vidio bi ljude, ko roboti, kompjutori i sva čuda tehnike. Sve je zadano, određeno, unaprijed isplanirano, odmjereno, dovedeno do smiješnog savršenstva. Vidio bi telefon, mobitel, televizor, pa Internet, a joooj, Isuse, sva ta čuda, tu zamršenu mašineriju, koja će nam doći glave. Nema nam spasa od smrtna života. Nema  nam spasa od nas i našega opasna cilja. Ništa se više ne može skriti. Sjednem pred televizor i buljim i gledam kako se igraju utakmice na kraju svijeta ili kako se ubijaju ljudi, pale sela i gradovi. Opasna je istina koja nas zapljuskuje sa malih i velikih ekrana. Nema dana da ne pomislim kako sam zalutao u ovaj ljudinjak. Kažem i ne lažem, laži su postale istine, a istine neslane šale i one su samo, kažu, za budale. Lijepa naša puna je budala, lopina i hulja, koji bi i majku prodali za Judine škude, koji bi ukrali  iz kobile ždrijebe, iz jalove krave tele. A savjest!?

Od svega najčudesnija je savjest. U nerazmrsivom klupku tajna, ona kudi i hvali, sokoli i kori, optužuje i sudi, izvodi pred porotnike koji ne postoje, brani i kažnjava; ona raduje i užasava, dovodi do ljepote, do ludila, do tjeskobe, do očaja, ona se pridružuje roju misli, snu napaćenu, grijehu čovjekovu, klici zloj i ukletoj, bezumnoj želji da se spozna sebe sama; čine, geste, riječi, dobra i zla predočujte u samoći, iz mraka zaborava iznosi na vidjelo sve što činimo javno i potajno; iz tamnih ljudskih dubina javlja se poput malog sunca; iskre vrcnule iz kremena, raste, osvjetljava kako bi čovjek vidio sve svoje ljepote i rugobe, ono što je učinio davno i nedavno, pa se najčešće umisli Božji grješni stvor, da se oslobodio prošlosti, pak se, Isuse, napokon upita što je to što ga vraća u predjele koji ne postoje, odakle iskrsava ono što se mislilo da je nestalo, da je mrtvo i ništavno.

Zašli smo u treće tisućljeće. Za tvoj ljudski, zemaljski rođendan, Isuse, sam i umoran od svega, ponajviše od sebe sama, u tami i tišini, poput harlekina poslije tužne igre na žici sudbine, izgubljeno i tupo upirem pogled u čavao na zidu o kojem visi Raspelo. Ti na križu, dobri moj Gospodine, a ja čudesno stišan, duboko zašao u noć i godine, u život među četiri bezlične bijele plohe u straho od kinerskog virusa, korone, među kojima stoje stvari  u tišini i samoći tužno poredane, s bremenom prošlosti na plećima, s teškom istinom u srcu, s grešnim mislima, opustošen i pokraden, bez velike koristi za igdje ikoga, za sebe, za druge i za Tebe, prevaren, izdan, obmanut, materijalno osiromašen i duhovno pokraden, na rubu egzistencije, gurnut u suludi svijet koji nije za mene bio ni izdaleka ljepota, pun neke divlje snage i zaludne nade, beznadno i pusto zadirem mišlju u prošlost, u sadašnjost, s mučnom vjerom u duši kako će biti bolje, kako će doći bolji dani i sretniji naraštaji, nadnosim se nad sebe, nad svoje mračne dubine, nad rabljeno vrijeme, tumaram kroz tamni labirint prošlosti s malim svjetlom koje se polagano gasi kao moje srce, grozničavo i tjeskobno kopkam po sebi, po povijesti, po svijesti i savjesti, vraćam se po stotinu puta u jednom danu u vrijeme koje više ne postoji, u davne dane, u krvave vjekove, a neke slike mutne i kratkotrajne, odnekud izranjaju, bljesnu i nestaju poput krijesnica u tami, jasne do nejasnoće i upitane do neodgovora; i, tako zatečen u sebi, zatočen u vremenu i prostoru, prikovan za Zemlju, u ljepoti i strahoti ljudinjaka, u samoći, pokušavajući sagledati svoj stvarni položaj u svijetu i životu, zabrinuto i jalovo prebirem po uspomenama, po istinama koje sam nadživio, zbrajam i oduzimam, uspoređujem i svrstavam u neki red vjerujući da ću razlučiti dobro od zla, istinu od laži, kako bi se napokon oslobodio tjeskobe pred velikim  zlom na pomolu, kako bih se oslobodio misli od kojih boli glava, samoće i straha od kineskog virusa i straha od smrti.

Znam da sam grješan i dijete svoga vremena. Teško je biti čovjek, Isuse. Nosim i ja komadić križa što ga nosi ljudski rod. Kaos i pakao je u nama. Ostadoše iza nas, kroz ovih dvije tisuće godina, kažem i ne lažem, ostadoše putovi i stranputice, raskrižja i putokazi koji sljepoće ljudske pamte, govorim Ti Isuse i ne lažem, ostale su palače pravde i krivde, škole i bogomolje, dvorane za plesove, kuće bluda i mučenja, kockarnice, razbojišta, zgarišta, logori smrti, radilišta, mučilišta, trgovi na kojima su mnogi izvjesili svoje nedostojne darove, sumnjive četvrti gradova, prljava predgrađa gdje sirotinja skapava u neimaštini, luksuzne vile, sva zdanja i ljudska klanja, sve ljubavi, radosti i gadosti….

Nadam se da ćeš doći u naš dan i našu noć, u našu javu, u našu bijedu i našu slavu, jer zemlja je postala Augijeve štala.

Koliko će još biti užasa,  boli i stradanja, koliko jada do tvoga rođendana, a koliko tek do onoga dana u koji ćeš doć, jer si obećao doć i stvorit novo nebo i novu zemlju! Kad na to pomislim, nema kraja mojoj nadi.

(Nastait će se)

Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema