By Nakon povratka s Frankfurtskog sajma knjiga, najvećeg globalnog književnog epicentra, razgovarali smo s poznatim novinarom, urednikom i književnikom Draženom Stjepandićem. Iza njega je intenzivno razdoblje. Naime, nedavno je u Zadru primio prestižnu književnu nagradu „Zoranić” za roman godine „Biserna dagnja”, opsežno djelo na kojem je radio punih sedam godina, a odmah potom svoj je rad predstavio i međunarodnoj publici u Frankfurtu. U otvorenom razgovoru, Stjepandić bez dlake na jeziku komentira trenutačno stanje na frankfurtskom Buchmessea, otkriva kako se mala književnost poput hrvatske snalazi u toj golemoj kulturnoj košnici, te objašnjava tanku granicu između novinarstva, čiste fikcije i autofikcije u vlastitom stvaralaštvu.
S kakvim ste očekivanjima krenuli na Frankfurtski sajam knjiga, što Vas je tamo dočekalo u prvim danima nakon otvaranja i kakav je osjećaj predstavljati svoj rad u takvom globalnom književnom epicentru?- pitamo Stjepandića.
– Na put u Frankfurt krenuo sam ispunjen već viđenim, brojnim ranijim odlascima na taj najveći Sajam knjige u svijetu. Realno, sajam je u opadanju. Nekada je u vrijeme sajma vozio sajamski autobus. U krugu sajamskog prostora imao je nekoliko stanica. Broj paviljona tijekom godina se smanjio, a što sam stariji i imam više problema s hodom meni to odgovara. Ipak, uz Sajam auta, Buchmesse je ostao glavna manifestacija ispod Messeturma, najviše zgrade u Frankfurtu, gradu kojeg zbog brojnih nebodera nazivaju Mainhetenom Europe. Kao i na Interliberu vidio sam brojne učenike. Klinci su masovno navalili na paviljon s igricama i sličnim sadržajima. Taj paviljon ne da je bio krcat, nego se stajalo u dugim redovima i čekalo na ulazak. Paralelno s redovima za videoigrice vidio sam duge redove za hamburgere, sendviče i pomes, kako Nijemci zovu pomfrit. Sendviča i hamburgera nisam vidio ispod 12 eura, a pomfrija za manje od 5 eura. Kiša koja je padala u petak klincima nije bila nikakav problem za duge redove.
U subotu je masovno bio posjećen paviljon s njemačkim izdavačima, za knjige na njemačkom isto se čekalo u dugim redovima za ulazak gdje su računalne video kombinacije.
Hrvatski nacionalni štand se već godinama nalazi u Paviljonu 3, na prvome katu. Od susjednih zemalja posljednjih godina jedino je još Slovenija zadržala svoj štand. Frankfurtski sajam knjige ima neka svoje neumoljiva pravila, jedno od njih je raspored i grupiranje štandova po jezicima, istim ili sličnim, pa je nekada uz štand bivše države odmah bio štand s emigrantskim izdanjima. Uz štand Turske bili su Kurdi. I uz sve diplomatske pritiske i brojne incidente vodstvo sajma nikada nije popustilo. Još do prije desetak godina uz nacionalni štand Republike Hrvatske bio je onaj Republike Srbije, BiH, Crne Gore… Ostali su samo Hrvati i Slovenci. Hrvatski štand već par godina ima odličnu poziciju, uočljiv je i obzirom na veličinu Lijepe naše, utjecaj jezika i kulture u svijetu bilo je dosta posjetitelja sajma koji su se na engleskom stalno nešto raspitivali.
Nekada dok je štand vodilo Ministarstvo kulture bili su izbornici i izbornice, pa su po njima istaknuta književna imena odabirali da o trošku države odlaze u Frankfurt i održavaju svoja predstavljanja. To se u domaćoj javnosti prezentiralo kao nastupi domaćih uglednih književnih imena kao da sudjeluju primjerice na Svjetskom prvenstvu ili Olimpijadi u knjigama, što nimalo ne odgovara pravom stanju zanimanja posjetitelja sajma. Hrvatski štand je jedna za nas bitna i važna molekula u tim sajamskim danima u Frankfurtu, daje veliki doprinos ugledu i kulturološkoj prezentaciji države u izdavačkom i stvaralačkom segmentu, ali objektivno teško može dobaciti dalje od toga. Koliko je hrvatski jezik sveukupno gledano bitan u svijetu toliko je bitan i hrvatski štand. Naravno da su postojale i postojat će iznimke.
Posljednjih nekoliko godina hrvatskim štandom upravlja i zbivanja organizira Hrvatska gospodarska komora, u organizaciji prezentacija Hrvatske u svijetu daleko uspješnija ustanova od Ministarstva kulture. Odgovorne osobe su gospodin Nikica Micevski i gospođa Antonjela Bonačić Novosel. Svi vodeći domaći nakladnici pošalju svoja izdanja i ona ukrašavaju naš štand. Nakladnici su jasno pobrojani i istaknuti. Autori zainteresirani za predstavljanje u sklopu Frankfurtskog sajma knjige sada mogu to lakše ostvariti. Obično nas stave u subotu i mi se okupimo, te jedne druge svojim prisustvom na štandu podržavamo. Nareže se kulena, sira, ponude čvarci, kava se uvijek može dobiti. Dođu i predstavnici Konzulata Republike Hrvatske u Frankfurtu, razni drugi namjernici i Hrvati i ostali građani Lijepe naše nemaju se čega stidjeti. Hrvatska se sa svojim štandom i običajima na buchmesseu se diskretno dobro nosi i za razliku od brojnih drugih država uspjela se održati. Buchmesse je veliko ime, ali to je zapravo više nakladnički i epicentar drukeraja, tiskarske industrije, negoli književnosti. Javno ističu da je to sajam knjiga koje se prodaju ili bi to mogle postati. Ako je to beletristika dobro, ako nije nudi se more drugih knjiga. Štandovi uglednijih izdavača iz Njemačke, Francuske, Italije, Španjolske su višestruko veći od nacionalnog štanda Republike Hrvatske. Koliko sam uspio primijetiti u susjedstvu hrvatskog štanda uz brojne države sa španjolskog govornog područja, pojedinačno štand Ukrajine je kvadraturom bio najveći, a posebno agilna bila je Grčka. Od tamo s brojnih njihovih predstavljanja stalno je dopirao neki pljesak.
Kako iz perspektive autora izgleda ta golema kulturna košnica i koliko je teško piscu iz male jezične sredine poput Hrvatske privući pažnju inozemnih izdavača i publike?
– Dakle, kao što napomenuh već godinama obilazim Frankfurtski sajam knjige. Prije svega kao novinar, četiri puta sam nastupao kao autor i predstavljač. Imaju me odavno u arhivi i po podnesku akreditaciju mi izdaju isti dan. Mislim da sam prilično upoznat s pravilima igre. Poslovni sastanci se preko književnih agenata pripremaju prije sajma. Za bilo kakav ozbiljniji pokušaj objavljivanja u inozemstvu morate imati odličan prijevod barem na engleski jezik. U poseban prostor gdje su agenti teško je i ući. Moraju vas neki književni zastupnici pozvati ili trebate znati nekog našega čovjeka koji u tome prostoru dugo radi kao konobar, pa vas on dočeka na ulazu i uvede u tu za pisce željne međunarodne reputacije najvažniju lokaciju na najvećem sajmu knjiga. Sve ostalo što se govori i piše su vlastite mistifikacije nekih naših ne samo autora nego i nakladnika. Nekada su najpoznatiji domaći pisci u Frankfurtu bili gosti svojih nakladnika. Od toga se odavno odustalo, ako dođu onda je to u dogovoru i organizaciji njihovih stranih nakladnika. Kad budem imao prijevod na engleski ili njemački znat ću što na Sajmu knjige u Frankfurtu trebam napraviti.
Nedavno ste u Zadru primili prestižnu književnu nagradu „Zoranić” za roman godine. Koliko Vam ta potvrda struke u domovini daje vjetar u leđa upravo sada, uoči i nakon velikog inozemnog predstavljanja u Frankfurtu?
– Svakako je lijepo kad vas netko prepozna. To je jedina nagrada koju u Hrvatskoj ne dodjeljuju ljevičari. Postoji i nagrada nazvana po Benjaminu Toliću, ali nju dobivaju mahom istaknuti članovi DHK, preciznije oni jedni drugima dodjeljuju nagrade. Svaka nagrada dobro dođe, autoru i knjizi donese neku pozornost. Mislim da nagrada Zoranić ima lijepu perspektivu u budućnosti.
Što je bio glavni emotivni ili društveni impuls za pisanje romana „Biserna dagnja” i koje ste najveće autorske bitke vodili sami sa sobom tijekom sedam godina rada na tom opsežnom rukopisu? „Biserna dagnja” je u javnosti najavljena kao specifičan „neromantični roman za muškarce”. Kome je prvenstveno namijenjeno ovo djelo i kakav profil čitatelja imate na umu dok pišete?
– Dok sam pisao ovaj roman nisam razmišljao previše ni o sebi, a još manje o čitateljima. Pripadao sam samo literaturi i bio sam u njenoj službi. Tek na kraju zapitao sam se što ako ovo budu čitala moja djeca? U romanu sam se na razne načine toliko samorazorno razodjenuo. Srećom moja djeca zasada nisu pokazala neki interes da zavire u tu knjigu ili se takvima prave. Obzirom na tu intimnu situaciju nije lako biti Erica Jung ili Bukowski. Kod nas vole etikete, dok sam pisao ovaj roman nisam imao zadanu etiketu i to mi je kasnije u slanju rukopisa izdavačima bio najveći problem jer je roman po njima iščašen. Moji prvi čitatelji rukopisa su davali etikete, a ja sam gotovo svaku prihvatio jer može biti tako, a nije posve.
Kaže se da pisac u svakom svom djelu ostavi dio autobiografije; koliko u protagonistu romana „Biserna dagnja” ima Dražena Stjepandića, a gdje prestaje stvarni život i opens čista fikcija?
– Ludwig Bauer, autor predgovora i na prijedlog pokojnog Tonka Maroevića hrvatski kandidat za Nobelovu nagradu, jednom mi je rekao – nije književnost ako samo pišeš istinu, a kod tebe je sve istina. Drugi nakon što su pročitali roman komentirali su kako to ništa nije istina, da sam sve izmislio. Naravno da ima i jednoga i drugoga. Novinarski rečeno nisam se ustručavao dosoliti i mašti pustiti da se razmaše krilima i poleti. Taj postupak u beletristici se zove autofikcija. I o tome me poučio moj zemljak Bekim Sejranović. Uzgred, čak i kad se trudite biti što istinitiji, to je samo vaš subjektivni pogled i pisanje na tu temu. Moj život je samo okvir i pozornica na kojoj se događa roman, ako neki motivi ne pripadaju vlastitom iskustvu ne znači da to ne postoji.
Najviše primjedbi za izmišljanje, kao da to nije dio književne kreacije, dobio sam za poglavlje „I u Bruxellesu prodaju djecu“. Tu mi najmanje vjeruju i misle da su to moje izmišljotine. Nažalost, nije; surogat majke brojnim prije svega homoseksualnim parovima iznajmljuju za visoke svote svoje maternice i nakon poroda prepuštaju im ono što su rodile.
Dugi niz godina djelujete kao novinar i urednik, a izjavili ste da su i novinarstvo i književnost Vaš način života – kako te dvije profesije danas surađuju u Vašem kreativnom procesu i pomaže li novinarsko oko za detalje u gradnji književnih likova?
– Novinarstvo i književnost u mome slučaju pomažu jedno drugome. Zahvaljujući novinarstvu kažu da imam ispisanu rečenicu. Pomoću književnosti bolji sam u pisanom novinarstvu. Svojedobno kad me za stalno zapošljavao u novinarstvu pokojni Ivo Pukanić mi je rekao: „Dat ću ti veću plaću nego što si ikada imao imat ćeš i duple dnevnice za putovanja, ali imam jedan uvjet. Trebaš prestati snimati svoje glupe pjesme“. Pošto je skužio da sam spreman odbiti ponudu počeo mi je objašnjavati: „ozbiljni novinari to ne rade“. I to je bila možda jedina situacija kad mi je nešto govorio, a da nije bio u pravu. Upravo ti moji ulasci u studio pomogli su mi da sam daleko informiraniji u sektoru estrade, u početku nisam bio novinar svaštar kako danas za mene pišu, glazbenički krugovi su me bolje prihvatili. Ne mogu me porediti primjerice kao tipa koji zna sve o nogometu, a kad zaigramo na dva mala vidiš da ne zna ni šutnuti loptu, kamoli nešto više. Mislim da me novinarska praksa zanatski istesala, jako se držim davno utvrđenih novinarskih formi, ne glumim Tolstoja, za razliku od mnogih pisaca mogu napraviti dobar intervju, priču s citatima, napisati komentar, reportažu… Dok većina pisaca mahom piše o sebi u trećem licu. Mislim da je za novinare dobro ako su još nešto, uostalom povijest hrvatske književnosti se pokazala kao službenička, prosvjetarska, novinarska… U suprotnom čekala ih je glad.
U novinarstvu se traži brzina i izravnost, dok književnost zahtijeva strpljenje i kontemplaciju; kako uspijevate balansirati između ta dva potpuno različita modusa pisanja i prebacivati fokus iz jednog u drugi?
– Uvijek mogu napisati suvislu karticu teksta za pola sata, a da to nisu samo citati. Kažu da je to pristojna novinarska norma. Odavno me ne pritišću redakcijski rokovi, pa ni u novinarstvu ne žurim. Drugo, ako radite feljton ili neko publicističko djelo, bez obzira što je pisano reporterskim stilom, zbog fakata i ostalih podataka nužno je višestruko se vraćati na napisano štivo. Brzina može biti i izazov, upale se neka druga osjetila, a u mome slučaju ponekad po povratku s puta imao sam maksimalno do dva sata napisati šest kartica što je u starom Nacionalu i kad povećaju slike bio najkraći tekst. I zanimljivo, te članke su često jako hvalili. U šaltanju na književnost nikad nisam bio u Balzacovoj situaciji da unaprijed naplatim dva-tri romana godišnje; čak i ako me krene, uhvatim dobar tempo pisanja, obvezno povučem ručnu, pustim da tekst odleži i kao tijesto nadođe.
Mnogi danas govore o krizi čitanja i dominaciji ekrana, no osjećate li na ovom najvećem sajmu optimizam da će tiskana knjiga ipak preživjeti sve digitalne izazove i što nakon svega viđenog i doživljenog slijedi nakon Frankfurta?
– Nažalost, ne postoji samo kriza čitanja, čak audio-vizualni uradci ako žele širu publiku trude se biti kraći. Iskustvo Tik-toka pokazuje da mlađe generacije nemaju strpljenja pratiti klipiće dulje od petnaestak sekundi. Istodobno podcasti su sve dulji i dulji, odbacili su sve ranije televizijske normative, e sad pitanje je koliko se od toga stvarno pogleda i presluša, a koliko se ubrzava.
Moj roman „Biserna dagnja“ ima sitnija slova ne zato što smo štedjeli na papiru, nego zato što su ti moderni tiskarski strojevi proizvedeni da kroz njih ne može proći i izaći knjiga od skoro tisuću stranica. Dakle, još kod izrade aparata za umnožavanje, jer su to prije nego oni stari tiskarski strojevi, netko je već predvidio da knjigu od preko petsto stranica nitko neće čitati ili malo tko, pa će se nakladnici u tome smjeru ponašati. Moje mišljenje je potpuno suprotno, koliko stranica imaju Odiseja, Ilijada ili Rat i mir? Ne može something biti predugo nego samo nekome zanimljivo ili nezanimljivo. Tvrdim da mnogo više ljudi voli čitati nego što se pretpostavlja, ali pod uvjetom da im se ponudi ono što ih zanima.
Nakon Frankfurta slijedi moj povratak krimićima, pišem roman radnoga naslova „Frankfurtski gangster“. Nadam se da će izaći do sljedećeg Sajma knjige u Frankfurtu.
Razgovarao: Mladen Pavković
