By U jednom intervalu svoga života, da budem precizan, do početka Domovinskog rata bio sam, što amaterski, što profesionalno vezan za estradu i sve ono što ide uz glazbu i oko nje. Bilo to u instrumentalnom izvođenju, organizaciji, a pomalo pokušajima kompozicije za što mi je ipak nedostajalo više formalne glazbene naobrazbe, ali si ipak mogu uzeti za pravo da sada i ovdje progovorim nešto o hrvatskoj estradnoj sceni.
Večernje sate zadnjeg vikenda veljače i drugog dana Ožujka 2025. posvetio sam svoje vrijeme, organizatoru, izvođačima, žiriju i publici koji su trebali u jednom zdravom natjecanju ponuditi pjesmu koju će Hrvatsku dostojno predstavljati na „Eurosong“ natjecanju u Švicarskoj!
Prema izjavama glavnog ravnatelja HRT-a, Šveba, na ovom spektaklu znakovita naziva „DORA – HRVATSKA PJESMA ZA PJESMU EUROVIZIJE“ desetak dana radilo je preko 250 zaposlenika HRT-a, sve redom profesionalci u proizvodnji programa zabavno glazbene produkcije. Ako gledamo financijski trošak ove priredbe on se penje u nebeske visine, a mi kao tv pretplatnici, nismo dobili baš neki spektakl kako je to najavio Šveb. Organizacijski i produkcijski dobili smo brdo kiča, pa povremeno čak i neukusa koji smo da budem malo zajedljiv i u konačnici sami platili.
O vrijednosti glazbenih uradaka izuzev ponekih bespotrebno je trošiti riječi ili vrijeme provedeno za računalom, ako sam ga već bio utrošio gledanjem ponuđenoga. Po mom skromnom sudu i izjavama etabliranih hrvatskih kompozitora i osoba koje imaju status umjetnika iz tog područja, to tamo u Opatiji nije bila glazba, već promenada šljokica i fitnes drmanja na sceni, a o pjevanju da se ne govori. Ova nakarada je išla tako daleko da su neki unaprijed tražili opravdanje u iznenadnim bolestima, virozama, temperaturama ili pak lomljenjima udova. Sam je organizator očito bio svjestan što mu je njegov stručni sud servirao na pladnju, ali ga je publika glasanjem ipak spasila od totalnog debakla, te kroz dvije polufinalne večeri iz hrpe ponuđenog odabrala 16 pjesama od kojih je velika većina ipak bila pogodnija za natjecanje nekog „anglo-saksonskog“ recitala, a ne hrvatske pjesme za Europu.
Vrijedni pažnji bio je nastup Magazina, Tolje, Nižetića, te još po koga, a sve ih je nadmašila mlada Koprivničko – Čehovska, (Čofska) skupina „OGENJ“, svojim energičnim nastupom i tekstom pjesme na hrvatskom kajkavskim jeziku, koju je domaće gledateljstvo i domaći žiri proglasio pobjednikom. Očito organizatori nisu bili toga stava pa su se posramili kajkavskog teksta pjesme „Daj, Daj“, te se unaprijed osigurali sa par ocjenjivačkih sudova, kojima su dali primat nad domaćim (Estonija, Finska Azerbajdžan, Španjolska, Slovenija) koji je pobjedu osigurao unaprijed željenom favoriziranom „mladiću – ili?“, porijeklom iz Prozora, BIH. Naslov same pjesme u ovom tekstu je nebitan, pošto je ista Hrvatska pjesma za Europu, pjevana na stranom jeziku, a sam izvođač „mladi Marko – ili“?, iako je pjevanje počeo učiti u crkvi i kod časnih sestara, koje su prepoznale njegov talent, te je uz odricanje njegove obitelji postao vokalno to što danas je. Stjecajem okolnosti pratio sam kroz godine razvoj i rad pobjednika ovogodišnje DORE od samih njegovih početaka, te njegove nastupe u raznim talent šouima u kojima je u pravilu pobjeđivao ili bio pri vrhu. Iz meni neobjašnjivih razloga ovo je dobro i talentirano dijete bilo nestalo iz javnosti, mislim u njegovoj osamnaestoj godini, te kad sam već mislio da su ga hijene koje vrebaju u toj branši uništile, pojavio se opet na javnoj sceni ali sada kao sasvim „druga ili drugo“ osoba, a da baš nije nešto vokalno ili izvođački napredovao. Sama pojava prošli vikend tog mladca na pozornici „Opatije bajne“ kao vražićka, te jezik na kojem je izvodio pjesmu očito je zadivila tzv. međunarodni „stručni“ sud koji je krajnje drsko „podučio“ Hrvate u kojem smjeru treba ići njihova zabavna glazba i scenski nastupi za Europu – ma što god to značilo!….…
Antun Berljak
