By …Dinamu je danas potrebno Božje čudo i alarmantna mobilizacija i motivacija, da bi još jednom pokazali kako se brane klupske i nacionalne boje, kako bi pokazali da pripadamo nogometnoj eliti čak i s ovom…
Moj nedavni posjet Dinamu, u svojstvu novinara istraživača, otvorio mi je oči, jer samo letimičan pogled na maksimirsku podrtinu bio je dovoljan za alarmantna retorička pitanja. Kako je moguće da Hrvatska i Zagreb ni nakon 30 godina samostalnosti i slobode još uvijek nemaju reprezentativni nogometni stadion? Kako je moguće u recentnim nemogućim infrastrukturnim uvijetima, kakvi vladaju u Maksimiru, u sportskom duhu odgajati tisuće mladih osoba i onda tu zagrebačku i hrvatsku mladost pretvarati u najuspješniji hrvatski brend koji nas je kroz nogomet proslavio i učinio prepoznatljivom državom u svijetu? Tko koči sportske projekte od izuzetne nacionalne vrijednosti i radi li se to namjerno, ili slučajno? Radi li se to iz pukog neznanja, nedostatka novca, vizija i inspiracije, ili je to sve namjera u kontekstu „isušivanja nogometne močvare“ koju je najavio Željko Jovanović s krajnjim ciljem uništavanja Dinama i hrvatskog nogometa općenito.
Danas nacija od Dinama s pravom očekuje ogroman napor ulaska u Ligu prvaka, u tu elitnu skupinu koja u svakom brendovskom i marketinškom smislu plijeni pozornost čitavog nogometnog i inog svijeta. Kako se u psihološkom smislu može osjećati uprava Dinama i igrači kada moraju biti dobri domaćini bogatim svjetskim klubovima ugošćavajući ih na maksimirskoj podrtini, kao da smo najveći siromasi i bijednici. Što o Hrvatskoj misle nogometaši koji su uvijek najveći ambasadori svojih zemalja u svijetu kada vide u kakvim uvijetima živi i radi hrvatski najtrofejniji nogometni klub? Maksimirska vizura, 1967., kada je Dinamo osvojio Ligu prvaka, odnosno Kup velesajamskih gradova, u usporedbi s današnjom bila je ekskluzivna, veličanstvena, a danas strepimo da se tribine maksimirskog stadiona ne sruše pred hukom Dinamovih vjernih navijača??
U tim i takvim okolnostima Dinamo bi večeras još jednom trebao napraviti čudo, kao 1967. protiv Eintrachta kada su lovili i ulovili 3 gola zaostatka nakon čega su u finalu osvojili Kup velesajamskih gradova- ekvivalent današnjoj Ligi prvaka. Možda baš ta povijesna utakmica mentalno motivira i potakne današnju Dinamovu mladost koja u svojim redovima ima igrače Lamzinog potencijala i možda se danas rodi neka nova europska zvijezda koja će nakon Šukera i Modrića pronositi svijetom slavu o hrvatskoj državi i nogometu. Odgovornost na državi i gradu Zagrebu je omogućiti Dinamu izgradnju vlastitog stadiona na ponos nogometu i naciji, jer to nogomet i nacija zaslužuju. To je minimalan dug države i Zagreba prema jednom uzornom i uspješnom klubu i poduzeću kakav je Dinamo i jedino tako, empatijom i s poštovanjem prema onima koji su postizali i postižu mjerljive rezultate može se vratiti dug prema nogometu .
Podsjetimo se tog lipnja 1997. godine kratkom crticom.
„Teško je reći što je toga ljetnog maksimirskog dana najviše razveselilo Dinamove kibice: povijesni rezultatski preokret protiv drugoplasirane momčadi Bundeslige, sunčano vrijeme uz „pljusak, munje i gromove“ u kaznenom prostoru Eintrachta, taktika neponovljivog trenera Branka Zebeca, huk s tribina i furiozni naleti kojima su plavi pogocima Slavena Zambate i Marijana Novaka nakon centaršuteva Krasnodara Rore već nakon 15-ak minuta igre vodili 2:0, slalomi Stjepana Lamze i vrtuljak u kojeg je uhvatio zbunjene njemačke braniče pa potom na ramenima iznesen s travnjaka, gol Josipa Gutzmirtla u završnici za erupciju oduševljenja i ulazak u produžetak, pogodak Rudija Belina iz jedanaesterca za 4:0 i potpuni preokret, velika obrana Zlatka Škorića kojom je na samome izmaku utakmice uz nagli muk publike ipak zaustavio snažan udarac Fahrudina Jusufija… Sve je to tek djelić „spielbergovskoga“ sadržaja, utakmice pune velikih obrata, uzbuđenja, neizvjesnosti, napetosti do samoga kraja. Ovoga je četvrtka, 14. lipnja, prošlo točno pola stoljeća od povijesnoga preokreta, veličanstvene Dinamove pobjede protiv Eintrachta sa 4:0 u Maksimiru u uzvratu polufinala Kupa velesajamskih gradova“!
U prvom su dvoboju Nijemci pobijedili s uvjerljivih 3:0 iako su im Zagrepčani i ondje znali zaljuljati obranu, uzdrmati i vratnicu… No, smiješak kojim su neki njemački igrači, po dolasku na uzvrat u Zagreb, reagirali na pitanje novinara o mogućem preokretu, dodatno je rasplamsao ionako snažan motiv plavih virtuoza. No, i u njemačkom je sastavu bilo onih staloženih, opreznih, onih koji znaju koliko je nogomet varljiv i kako se visoka prednost u hipu može istopiti. Tadašnji jugoslavenski reprezentativac, nekad sjajni Partizanov bek Jusufi, bio je vrlo oprezan u prognozama, upozoravajući na Dinamovu kvalitetu!
Nova zagrebačka administracija, čini se nema sluha za vapaje iz Dinama, nema sluha za nacionalno, nema sluha za nogometno brendiranje Hrvatske i vjerojatno to smatraju besmislicom? Gotovo sam uvjeren, da Dinamo od grada neće dobiti pravo na gradnju svog stadiona u Maksimiru bez dodatnih, nemogućih uvjeta, i da stadiona neće biti dok se tom problematikom ozbiljno ne pozabavi državna administracija u kontekstu svekolike obnove Zagreba nakon potresa? Činjenica je da gradonačelnik Tomašević na tom planu obnove ne može biti uspješan u obnovi Zagreba bez velike pomoći države i možda je to područje kompromisnog dogovora oko izgradnje novog stadiona u Maksimiru, koji bi bez ikakve sumnje postao simbol nove vizure naše metropole.
Dinamu je danas potrebno Božje čudo i alarmantna mobilizacija i motivacija, da bi još jednom pokazali kako se brane klupske i nacionalne boje, kako bi pokazali da pripadamo nogometnoj eliti čak i s ovom podrtinom od Maksimira na kojoj Dinamo igra i na kojoj, skrivajući crvenilo na licu otvorenog srca dočekuje svjetske nogometne klase. Uz slogan „Budi svoj Dinamo-ti si sve što imamo“, večeras navijajmo za Dinamo i novi Dinamov stadion!
Kazimir Mikašek-Kazo
