By Jučer u sedamnaestici doživio sam nešto što ćete mi teško povjerovati, a dogodilo se tako mi svega na svijetu. Ušao sam na glavnom gradskom trgu i sjeo na zadnju sjedalo. S moje desne i lijeve strane sjele su dvije dame. U Frankopanskoj ušao je bradonja s gitarom i počeo potiho svirukati Tamo daleko i potom počeo pjevati čistom ekavicom jednu četničku pjesmu. Kad je otpjevao prve stihove, žene koje su sjedile s moje desne i lijeve strane dali su mu po 10 kuna.Oni što su stajali oko njega dok je svirao davali su mu kune. Kad je počeo treću „pesmu“ povikao sam da zaveže gubicu, a neki čovjek sa sredine tramvaja vikao je da mu četničku majku gdje je došao arlaukat četničke pjesme i pošao prema njemu.Tramvaj je stao naspram kazališta, bradonja je iskočioo iz tramvaja, za njim je iskočio i onaj čovjek što je vikao na njega. Što je dalje bilo ne znam jer je tramvaj krenuo dalje. One žene što su sjedile s moje desne i lijeve strane, zgledale su se nijemu, a ja im velim, da su silno milostive, prave purgerke. Ona s moje desne strane, kaže kako momak tak“ lepo“ pjeva,a ona s lijeve strane kaže memni kaj se srdim, pato je samo pjesma. Ostao sam bez riječi i na sljedećoj stanici izišao. Nisam se htio voziti s te dvije koze! Zaboravio sam reći, da sam prije izlaska pitao jesu li Hrvatice,a one su rekle da jesu. E pa jesu, neka su! Milostive purgerke. Isuse dragi i blagi, pa gdje ja to živim i s kim ja to živim u istom gradu,pod istim nebom!
Piše: Ante Matić
