By Snimke brutalnih premlaćivanja i pljački iz Rijeke i Osijeka lede krv u žilama. Kada vidite da takvo nasilje čine tinejdžeri od jedva 17 ili 18 godina, shvatite da to više nisu samo usputne vijesti iz crne kronike. To je jeziv alarm i ogledalo našeg društva. Moramo se otvoreno zapitati – otkud tolika agresija, tko je zakazao i zašto hitno ne alarmiramo dječje psihologe i stručnjake koji nam mogu pomoći?
Nasilje među mladima danas je postalo bolesna predstava. Sukobi su postojali oduvijek, ali ovo što gledamo danas – javna ponižavanja, snimanje mobitelima i grupno navijanje – duboko je poremećeno. Vršnjaci koji stoje u krugu zapravo hrane tu agresiju. Ta publika koja pasivno promatra, snima i šuti (bilo iz straha ili zbog laika) jednako je opasna kao i sami napadači. Zahvaljujući društvenim mrežama, sukob više ne završava na ulici. On dobiva opasnu viralnost, a brutalnost postaje uvrnuti alat za podizanje statusa u ekipi.
Jasno je da problem duboko leži i u odgoju. Često se hvatamo u zamku modernog roditeljstva gdje se iz straha od gubitka bliskosti s djetetom izbjegava svaka strogoća. Granice postaju mutne i promjenjive, a postavljaju se tek kad problem potpuno eskalira. Tu je veliku krivnju odigrao i nametnuti sustav nekih „novih vrijednosti”. Djeci ne treba grubost, ali im očajnički treba dosljednost, stabilan roditelj i jasna pravila. Danas odrasli prečesto popuštaju i pravdaju agresiju kao obično „dječje dokazivanje“. Time djeci šaljemo poruku da će netko drugi uvijek čistiti njihove nerede. Umjesto toga, moramo ih učiti samokontroli i tome kako prepoznati i kanalizirati vlastitu ljutnju.
Najlakše je nakon svake tragedije uprijeti prstom u jednog krivca, ali to je pogrešan put. Ozbiljno nasilje znak je da je zakazao cijeli lanac odraslih. Agresija se ne rađa preko noći; ona je rezultat obiteljskih problema, pritiska okoline i izostanka rane reakcije. Sustav konačno mora početi djelovati povezano. Obitelj je prva koja mora biti emocionalno prisutna i postaviti granice. Škola, usprkos teškim uvjetima u kojima radi, mora biti nastavak tog kućnog odgoja i učiti djecu empatiji. Na kraju, socijalne i zdravstvene službe moraju postati brže i dostupnije prije nego što se uopće stigne do točke bez povratka.
Ovo što proživljavamo nije prolazna tinejdžerska faza niti izoliran problem tamo neke obitelji. Ovo je jasan znak da kao društvo moramo reagirati ranije, mirnije, ali i daleko odlučnije. Našoj djeci trebaju ljubav i razumijevanje, ali jednako tako im trebaju čvrsti okviri i odrasli koji neće okretati glavu. Država i njezine institucije moraju stvoriti te uvjete, jer je trenutni sustav zakazao do krajnjih granica – i to je prva stvar koju moramo mijenjati.
Branko Knežević
