By Život i djelo Brune Bušića (Donji Vinjani kod Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.) ostalo je zlatnim slovima upisano na stranicama hrvatske povijesti. Njegov pogreb u Parizu podsjećao je na oproštaj od državnika, a na ispraćaj mu je došlo na tisuće Hrvata iz cijelog svijeta. Njegova smrt, koliko god teško pala svakom hrvatskom domoljubu, bila je veliki poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje.
Mnoge ulice i trgovi diljem Hrvatske danas s ponosom nose ime ovog velikana. Povodom proslave pete obljetnice uspostave slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, 30. svibnja 1995., prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je dodijelio tri odličja: odličje Reda kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru, odličje Reda Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene države Hrvatske i odličje Reda Stjepana Radića za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.
Bušić je bio i ostat će hrvatski ponos, naše nadahnuće, poglavito mladim hrvatskim generacijama!
Moja je malenkost, na poticaj o. dr. Vjekoslava Lasića, prva u hrvatskoj državi (sic!), 1995., u nakladi Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata, na čijem je čelu bio legendarni zapovjednik obrane Grada Vukovara Branko Borković-Mladi Jastreb, objavila i knjigu – Ante Bruno Bušić – „Svjedok pomirbe“., tim prije jer su se i neke vojne postrojbe u Domovinskome ratu nazivale njegovim imenom.
Bušić je rođen od oca Josipa i majke Ane (rođene Petrić), koju je rano izgubio. Otac mu je bio odvjetnik i umro je 1954. Gimnaziju je pohađao u Imotskom i završio 1960. u Splitu. Već 1964. diplomirao je gospodarske znanosti na agrebačkom Sveučilištu, a slijedeće godine radi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu. Bio je jedan od istaknutijih djelatnika Hrvatskog proljeća. Pisao je u brojnim listovima i časopisima: Hrvatski književni list, Vidik, Studentski list, Kritika, Hrvatski tjednik, Svačić, Književni zbornik Zajednice samostalnih pisaca TIN… U emigraciju je otišao 1975. , gdje je također nastavio s pisanjem i objavljivanjem svojim tekstova i komentara.
Ubijen je iz zasjede po agentima beogradskog imperijalizma 16. listopada 1978. u ulici Belleville 57 na prolazu kroz Pariz.
Gdje je god boravio nikada nije imao mira, od agenata Udbe, koji su uspjeli čak i neke njegove „prijatelje“ i poznanike ubaciti oko njega, tako da su manje-više uvijek znali što radi i gdje se kreće.
Stoga, kad govorimo i prisjećamo se Bušića, koji nije krio svoju nesreću, što nije mogao govoriti, ali je zato sjajno pisao, razmišljao i poticao druge, nezaobilazno je sjećanje i na zločinačku jugoslavensku komunističku tajnu službu, koja se sastojala od četiri glavna sektora, odnosno uprave: „unutarnji neprijatelj“, neprijateljska emigracija“, „strane obavještajne službe“ te „praćenje i prisluškivanje“.
U UDBA-i je bilo zaposleno stotine, pa i tisuće agenata, analitičara, suradnika i iznimno veliki broj informatora. Bila je to gusta zavjerenička mreža, koja je uz blagoslov Josipa Broza Tita, djelovala u različitim regionalnim centrima u bivšoj Jugoslaviji, bila je aktivna u svim gradovima i selima, u svakoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika.
U inozemstvu, agenti UDBA-e, uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje emigrante. Osim što su im na svakom koraku sputavali normalni rad i život, ubijali su, otimali, teško ozljeđivali…Nisu prezali od ničega, tim prije jer su uživali i visoki stupanj autonomije.
Početkom devedeseti prošlog stoljeća, jedan veći dio tih zlotvora bez ikakvih sankcija, prešao je nažalost na hrvatsku stranu. Uspjeli su se zaposliti i u najvišim državnim institucijama, a oni su to iskoristili (svaka čast iznimkama) i sa sobom dovukli svoju djecu, članove obitelji ili prijatelje. Stoga danas nitko ne zna, tko su sve zapravo bili agenti UDBA-e, a osobito brojni informatori, koji su prema svemu sudeći, jednim dijelom, nastavili tamo gdje su stali, ali i ovoga puta najviše proganjajući hrvatske domoljube, a među njima i ne mali broj dragovoljaca hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Mnogi se danas pitaju: zbog čega se brojni Hrvati koji su zbog „neprijateljskog djelovanja“ morali napustiti svoje domove, ne vraćaju. Pa, jedan od razloga je i taj što kod nas nije provedena lustracija, tako da ćete relativno često čuti kad se neki od njih, uglavnom nakratko, vrate u Domovinu da su na ulici, državnim institucijama ili kulturnim događanjima opet sreli svoje progonitelje, ali sada kao – „velike“ Hrvate!
Dakle, Bušić je samo jedan od onih kojeg su ubili ni krivog ni dužnog. Danas je on mit. Borio se cijeli svoj život za Hrvatsku, bio je pametan, uporan i hrabar. Možda ga je najbolje opisao Zlatko Tomičić (1930.-2008.) kad je uz ostalo rekao: „Bruno je bio pjesnik i atentator u istoj osobi, atentator stoga jer je pucao i on, iako ne samokresom i bombom nego perom. No, ja ga ipak ne tražim u samokresu i praski, nego u njegovim stihovima i proznim umjetničkim recima!“
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
