By Slušajući ono što pojedini apologeti propale komunističke jugo-tvorevine govore veličajući tadašnji režim i SFRJ uz tvrdnje kako je tada “sve bilo bolje” a u njoj “svi građani i narodi bili ravnopravni” – proglašavajući je čak i temeljem današnje suvremene Hrvatske – čovjek se mora upitati:
Je li moguće da i danas, 30 godina nakon urušavanja ove ideologije na globalnoj razini, pa i pored svega što o zločinačkoj naravi jugoslavenskog komunizma i tom razdoblju znamo, doista postoje takvi čudaci i opsjenari koji se ne vode razumom, činjenicama, pa ni pijetetom prema nedužnim žrtvama nego i dalje uporno brane zločin i nastoje izgraditi novi mit o propalom “socijalističkom raju” i to na starim propagandnim matricama Agitpropa, baš kao da se nalazimo u razdoblju prije pada Aleksandra Rankovića, a ne na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća?
Ne samo da je moguće, nego tomu svjedočimo iz dana u dan. I ne treba se zavaravati – nisu ovdje posrijedi nikakvi idealistički porivi obrane marksističke ili socijalističke ideologije i prakse iz uvjerenja i humanističkih pobuda, jer ta ideologija i taj sustav se braniti ne mogu, nego očita nakana da se veličanjem propale “Juge” i njezinim mitskim idealiziranjem sačuvaju povlastice naslijeđene iz prošlosti i dokaže kako je sve što imamo danas toliko loše da i nije bilo vrijedno nikakve borbe za samostalnost.
Na ovom mjestu nećemo spominjati lažnu sliku “socijalističkog raja” koji je već u trećem desetljeću po svršetku Drugoga svjetskog rata sebe doveo ne samo u ekonomski nego i politički ćorsokak i kolaps (uz enormnu zaduženost prema inozemstvu – za nekoliko naraštaja unaprijed, drastičan pad ionako niskog standarda građana, urušavanje gospodarstva i sve masovnije i učestalije štrajkove radnika, sve veći odljev stanovništva koje je tražilo kruh izvan granica zemlje, grubo gaženje ljudskih, građanskih i nacionalnih sloboda i odsustvo bilo kakvih demokratskih mehanizama, ekspanziju “crvene buržoazije” koja je sa svojim golemim birokratskim aparatom parazitirala na tijelu naroda za račun vrhuške čije je interese zastupala, čitav niz otvorenih i neriješenih pitanja na relaciji republike – Federacija pa i između pojedinih republika i pokrajina itd., itd.).
O tomu govore egzaktni podaci sadržani u brojnim znanstvenim radovima na tu temu (kako u domaćoj tako i stranoj literaturi), pa i samoj statistici bivše SFRJ koja iako manjkava i u dobroj mjeri prilagođena ideološkim potrebama tadašnjeg sustava rječito govori o trendovima posvemašnjeg urušavanja i rasapa države – i to već krajem 70-ih i početkom 80-ih godina – koja je sebe sve do samoga raspada nastojala prikazati “uspješnom” i “prosperitetnom”.
Treba li čuvare i promicatelje jugoslavenskog mita podsjećati kakvoj su brutalnoj agresiji bili izloženi hrvatski i muslimanski narod od strane Srbije, Crne Gore i “JNA” 90-ih godina XX. stoljeća i s koliko su krvi i žrtava Hrvati (kako u Hrvatskoj tako i u BiH) platili svoje legitimno pravo na slobodu i opstojnost?
Neriješeno nacionalno pitanje u SFRJ čiji je sustav bio nespojiv s demokracijom, predstavljalo je gorući problem koji je teško opterećivao društvenu stvarnost ali i odnose između republika i središnje vlasti od 1945. godine nadalje. Pri tomu je upravo pitanje hrvatskog jezika i identiteta bilo jedno od ključnih – jednako kao i u vrijeme Prve Jugoslavije (pogotovu imaju li se u vidu hrvatsko-srpski odnosi kao temeljni preduvjet mogućnosti uspostave i jedne i druge “južnoslavenske” državne tvorbe).
U komunističkoj topionici naroda u kojoj je umjesto pretapanja u “jugoslavensku naciju” tekao proces srbizacije, Hrvati kao stari narod s dubokim povijesnim korijenima i izraženom državotvornom sviješću nikako nisu htjeli niti mogli prihvatiti brisanje vlastitog identiteta čija je jedna od bitnih sastavnica bio jezik: hrvatski jezik kojeg se svim sredstvima nastojalo potisnuti i “utopiti” u srpski.
“Novosadski dogovor” iz 1954. godine
Unitarističke težnje Srbije koja je na svim poljima (pa i polju jezika i kulture) nastojala uspostaviti svoju hegemoniju, našle su svoga izraza i u smišljenom potiskivanju hrvatskog jezika kojeg se nastojalo “utopiti” u srpski nizom makinacija i manipulacija, uz tvrdnje kako su “Srbi i Hrvati jedan narod – pa stoga moraju imati i zajednički jezik”).
Na temeljima starih velikosrpskih teza Jovana Cvijića i Vuka Stefanovića Karadžića o “srpskom poreklu Južnih Slovena” (posebice onih koji žive na širem području Balkana) i prisvajanjem štokavskog dijalekta kao isključivo “srpskog” a kojim se služe svi pripadnici “troimenog srpskog plemena pravoslavnog, muhamedanskog i latinskog zakona”, već su u godinama prije “ujedinjenja” u Kraljevinu SHS provođene brojne aktivnosti na unifikaciji srpskog i hrvatskog jezika u ime “jezičnog jedinstva”. Već 1913. godine, srpski književnik i političar Jovan Skerlić osmislio je i proveo “anketu” po kojoj su se srpski i hrvatski književnici i filolozi trebali izjasniti o tomu da Hrvati “žrtvuju” svoji ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobila pojednostavljena inačica “zajedničkog” jezika.
Kopija ove “ankete” (čiji sadržaj je bio i ostao do danas nepoznat javnosti) poslužila je kao temelj “Novosadskom dogovoru” (održan od 8. do 10. prosinca 1954. godine u Novom Sadu) o “jedinstvu srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika” i njihovoj pravopisnoj “ujednačenosti”.
Dokument je sadržavao 10 zaključaka u kojima je osim “jedinstva” jezika Srba, Hrvata i Crnogoraca bila definirana “ravnopravnost” ijekavskog i ekavskog govora, te pisama – ćirilice i latinice, s tim da će se terminologija i pravopis tog novog “srpsko-hrvatskog odnosno hrvatsko-srpskog jezika” naknadno urediti sporazumno putem “komisija” u kojima će sudjelovati hrvatski i srpski stručnjaci za jezik i pravopis.
No, kakve su stvarne nakane i ciljevi Srba bili, jasno je već iz same organizacije “Novosadskog dogovora” na koji je Matica srpska po vlastitom izboru (!?) pozvala predstavnike Matice hrvatske. Dakle, Matici hrvatskoj nije omogućen legitiman izbor članova koji će zastupati hrvatski interes na ovom važnom sastanku gdje se rješavala sudbina jezika i pravopisa kao jedne od najvažnijih značajki nacionalnog identiteta, nego je to umjesto nje učinila Matica srpska – po svome nahođenju i sukladno svojim interesima.
Potpisnici dokumenta bili su
iz Beograda: Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Miloš Đurić, Krešimir Georgijević, Marijan Jurković, Radovan Lalić, Miloš Moskovljević, Veljko Petrović, Đuza Radović, Mihailo Stevanović;
iz Novog Sada: Živojin Boškov, Miloš Hadžić, Mladen Leskovac, Svetislav Marić, Živan Milisavac i Boško Petrović;
iz Zagreba: Mirko Božić, Marin Franičević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan;
iz Sarajeva: Marko Marković i Jovan Vuković.
(Vidi: http://ihjj.hr/iz-povijesti/novosadski-dogovor/70/; stranica posjećena 18. 1. 2021.)
Iako se dokument odnosio i na Crnogorce (konstitutivni narod), bosansko-hercegovačke muslimane (koji su doduše tek 1971. godine dobili status konstitutivnog naroda kao “Muslimani” – “posebna etnička skupina bez nacionalnog obilježja” – ali se zacijelo nisu mogli uključiti ni u jedan od tri spomenuta naroda) i Hrvate u Bosni i Hercegovini (kao dijela konstitutivnog hrvatskog naroda), njihovih predstavnika nije bilo.
Tako je praktično 18 njih zastupalo interese Srba i Srbije (od toga 16 iz Beograda i Novog Sada – Vojvodina je od 1945. godine bila u sastavu Srbije – i 2 iz Sarajeva), a samo 6 sudionika interese Hrvatske. Dakle, čak i da su svi predstavnici tadašnje SR Hrvatske imali najbolju volju bez ostatka zastupati hrvatske interese (iako se u to s pravom može sumnjati budući da su odabrani i pozvani od Matice srpske), oni su predstavljali tek jednu trećinu ukupnog broja predstavnika, pa ishod ovog “dogovora” koji se odvijao po diktatu srpske većine nije bilo teško predvidjeti.
U praksi nije bilo niti govora o ravnopravnoj uporabi oba pisma te ijekavice i ekavice (iako je to bilo jasno definirano i “Novosadskim dogovorom”), pa su Hrvati izvan SR Hrvatske kad je jezik u pitanju imali manja prava nego bilo koja nacionalna manjina u SFRJ (iako su spadali u “konstitutivne” narode) i na njih se primjenjivala varijanta “srpsko-hrvatskog” (ustvari srpskog) jezika.
Sve što je ostalo od hrvatskog jezika bila je latinica, dok je agresivno i svim sredstvima protežirana ekavica i skupa s njome čisti srpski jezik (što jedino u SR Hrvatskoj nije bilo moguće), uz nametanje srpskih nacionalnih mitova i srpske kulture i književnosti kao “superiornije”, “starije” i “značajnije”. Pogotovu su Hrvati izvan matične republike bili izloženi jezičnoj “srbizaciji” – i jedino njihovo pravo svodilo se na povremenu uporabu latinice u školama. Hrvatski su izrazi potiskivani čak i u samo SR Hrvatskoj, pa je svatko bio “nacionalist” ili “ustaša” ako bi upotrijebio kakvu od tih riječi (“tisuća”, “glazba”, “puk – pučanstvo”, “blagdan”, “kolodvor”, “uvjet”, “kralježnica”, “časnik” itd.), pogotovu kad se radilo o prosvjetarima ili državnim službenicima. Čak su i liječnici bili šikanirani ako bi do ušiju čuvara poretka stigla informacija da su u otpusnim pismima iz bolnica ili u kartone bolesnika upisali kakav “ustaški” izraz. Diskriminacija je bila vrlo izražena i to na institucionalnoj razini.
Tako su, primjerice, u tadašnjoj “JNA” svi službenici, časnici i dočasnici – ali i vojnici na redovitom odsluženju vojnog roka – morali govoriti i pisati isključivo srpski. Odnosilo se to čak i na Slovence i Makedonce (kao konstitutivne narode u SFRJ), te Albance i pripadnike svih manjina. Mnogi nisu govorili srpski prije nego su se našli u vojsci na odsluženju zakonom propisanog redovitog vojnog roka u tadašnjoj “JNA” i oni su pod prisilom morali ulagati dodatni napor i učiti srpski, budući da se cjelokupna komunikacija (usmena i pismena – uključujući i zapovijedi, obuku, predavanja) odvijala isključivo na srpskom jeziku. Ova je okolnost utoliko zanimljivija jer je “Titova armija” slovila kao kamen-temeljac države i njezine opstojnosti, “narodna” oružana sila i paradigma “jugoslavenskog jedinstva”. Zna li se kako je uživala status “sedme republike” (a objektivno, u praksi imala i veću moć nego većina članica Federacije) i glorificirana kao najjači integrativni čimbenik i jamac mira i stabilnosti države i poretka, upravo ova činjenica najbolje govori o potpunom raskoraku između teorije i prakse i grubom izigravanju temeljnih načela u korist Srba, a na štetu svih drugih naroda.
“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz ožujka 1967. godine – obrana nacionalnog ponosa i identiteta
Brojni hrvatski intelektualci (lingvisti, političari, književnici, znanstvenici) nisu se nikako mirili s “Novosadskim dogovorom” i taj je otpor rastao usporedo sa sve agresivnijim poništavanjem hrvatskog jezika i pravopisa koje je bilo na djelu.
Nakon brojnih sastanaka u tajnosti i rasprava o ovom problemu (budući da je jugoslavenska UDBA posredstvom svoje mreže sastavljene od tisuća agenata i doušnika pratila sve viđenije hrvatske intelektualce koji nisu bili na liniji Partije), 17. ožujka 1967. godine u tjedniku Telegram objavljen je tekst “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iza koje je stalo 18 najvažnijih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova:
- Matica hrvatska
- Društvo književnika Hrvatske
- PEN–klub, Hrvatski centar
- Hrvatsko filološko društvo
- Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
- Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
- Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
- Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
- Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
- Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
- Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Staroslavenski institut u Zagrebu
- Društvo književnih prevodilaca Hrvatske
(Vidi: https://www.matica.hr/kolo/314/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-20681/; stranica posjećena 18. 1. 2021.)
Kako se kasnije doznalo, tekst Deklaracije sročili su tjedan dana prije u prostorijama Matice hrvatske: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić. Dana 13. ožujka Upravni odbor Matice hrvatske prihvatio je dokument i razaslao ga na potpisivanje. Dva dana poslije potpisalo ga je Društvo hrvatskih književnika a potom i sve druge spomenute ustanove.
Deklaraciju su njezini autori pisali obzirno i mudro, pozivajući se na tadašnji Ustav i pozitivne zakone, pa u jednom dijelu i na “Novosadski dogovor” ali i na načela što ih je formalno zastupala i promovirala i sama partijska vrhuška u odlukama svojih političkih tijela. U tekstu su, međutim, režimu jasno dali do znanja da se s unifikacijom i nametanjem srpskog jezika Hrvatska ne će pomiriti.
Zbog važnosti dokumenta koji je ne samo odredio daljnju sudbinu brojnih idealista i boraca za hrvatske nacionalne interese, nego uvelike i cijeloga jednog naraštaja ali i nagovijestio razdoblje ogorčene borbe za hrvatski nacionalni identitet, evo integralnog teksta “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” od 17. ožujka 1967. godine:
Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.
Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.
Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno–historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.
Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog ‘državnog jezika’, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje ‘državnog jezika’, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.
Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.
Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:
1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:
‘Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.’ Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.
Dosadašnja ustavna odredba o ‘srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku’ svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.
Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.
2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.
(Vidi: https://www.matica.hr/kolo/314/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-20681/; stranica posjećena 18. 1. 2021.)
Odgovor komunističkog aparata bio je žestok. Uslijedili su progoni i javna difamacija najistaknutijih intelektualaca koji su sudjelovali u ovoj “nacionalističkoj diverziji” i to po starom i okušanom staljinističkom obrascu kakav je inače primjenjivan uvijek kad su u pitanju “državni neprijatelji”, iako se radilo o sasvim prirodnim zahtjevima najvećim dijelom utemeljenim na načelima što ih je zagovarao sam režim i formalno sadržanim u dotadašnjim zakonskim rješenjima i Ustavu.
Režim koji ubija zbog napisane i izgovorene riječi nije samo totalitaran, nego i zločinački
Prvi dani i tjedni po svršetku Drugoga svjetskog rata bili su obilježeni krvavim masovnim likvidacijama u kojima su Titovi partizani predvođeni komunistima bez suđenja pobili stotine tisuća zarobljenih vojnika ali i žena, djece i staraca (u većini Hrvata) – od Kosova i Makedonije do Bleiburga.
Nakon toga u DFJ/FNRJ uspostavljen je jedan apsolutistički sustav u kojem su KPJ i državno-partijska vrhuška bili gospodari života i smrti. Pri tomu su zgazili i vlastita (formalno zagovarana i isticana) načela slobode, demokracije i nacionalnog oslobođenja (sve ono na temelju čega su pozvali narode u borbu protiv okupatora i što je uostalom bilo sadržano u vidu temeljnih odrednica u njihovim dokumentima – manifestima, odlukama, deklaracijama) i velikosrpsku diktaturu Karađorđevića zamijenili svojom.
U tadašnjem “komunističkom raju” bilo je zabranjeno ne samo slobodno politički djelovati, nego i pisati, govoriti i slobodno razmišljati. Svaki odmak od nametnute ideološke matrice oštro je kažnjavan, a deseci tisuća državnih birokrata, agenata i doušnika brinuli su o “moralnoj čistoći i pravovjernosti” . “U ime naroda” se sudilo, zatvaralo, batinalo, ubijalo. Oni koji su pokušavali pružiti otpor te govoriti i pisati po svojoj savjesti i izvan propisanih normi, dolazili su pod udar zakona – suđeno im je, progonjeni su, šikanirani, mnogi su završavali u duševnim bolnicama, a neki i gubili glave.
Hrvatski je narod kolektivno stigmatiziran kao “zločinački” i “genocidan” i njegov je identitet zatiran svim sredstvima: grubim gaženjem nacionalnih i vjerskih prava i sloboda, pa i potiskivanjem hrvatskog jezika, dok o bilo kakvoj slobodi mišljenja i izražavanja nije bilo ni govora. Brojni hrvatski emigranti ubijeni su od jugoslavenskih agenata u inozemstvu (dakle, na teritorijima drugih zemalja) upravo zato: što su se usudili javno, putem tiska, radija ili televizije izreći istinu o velikosrpskoj diktaturi u komunističkoj Jugoslaviji.
U isto vrijeme, na djelu su nesmiljeni napadi na Katoličku crkvu i svećenstvo. Kad se jednom narodu oduzmu jezik i duhovni oslonac – vjera, on se vrlo lako pretvara u amorfnu, bezličnu masu kojom se vrlo lako može manipulirati. Ne samo da su to komunistički vlastodršci dobro znali, nego su metodologiju odnarođivanja, ispiranja mozga i pretvaranja ljudi u poslušne podanike koji slijepo vjeruju Vođi i Partiji imali pomno razrađenu – kako na teorijskoj, tako i na praktičnoj razini. I što je najvažnije, tu su staljinističku doktrinu koja svoj oslonac nalazi u propagandnim lažima i manipulacijama, konzekventno i sustavno provodili.
No, hrvatski intelektualci, kako oni u dijaspori tako i brojni drugi koji su ostajali u Domovini, pokazali su veliku otpornost i ustrajnost kroz sve godine komunističke diktature pružajući otpor sustavu – koliko je to i kako u tadašnjim uvjetima bilo moguće.
Jedan od tih rječitih dokaza pobune i nemirenja sa zatiranjem hrvatskog jezika kao temeljne značajke nacionalnog identiteta, jest i “Deklaracija i nazivu i položaju hrvatskog jezika”.
Bio je to prvi i do tada usamljeni primjer pokušaja otpora jednog naroda jugoslavenskom totalitarizmu i velikosrpskoj hegemoniji u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i to na širokoj intelektualnoj i institucionalnoj razini, iza kojeg su slijedili studentski nemiri (1968.), Hrvatsko proljeće (1971.) i konačno slom zločinačkog sustava i stvaranje slobodne, samostalne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske (1991-1995.).
Upravo je 1990. godina zorno pokazala kako ni prva (Karađorđevićevska) ni druga (Titova) velikosrpska državna tvorevina nisu uspjele u jednom od svojih temeljnih nauma: brisanju hrvatskog identiteta – kako na području matične Domovine, tako i u Bosni i Hercegovini gdje naš narod još uvijek vodi tešku bitku za svoja temeljna prava.
Zlatko Pinter
