By Govorio sam Matošu
Matoša nije zanimalo ono što je prošlo u prošlost i kolektivnu memoriju, već ono što je sadašnje u prošlosti i prošlo u sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo iz zaborava u javu, kao i ono što je od prošlosti minulo u sadašnjost i ostalo zauvijek zarobljeno i izgubljeno u budućnosti, kolektivnoj memoriji i nedokučivoj, tajnovitoj fantaziji. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili, bolje rečeno, ono nešto neumrlo, zbiljsko, ljudsko i sudbinsko postoji u vremenu u kojem je živio i pisao o hrvatskoj zbiljnosti i zloj sudbini hrvatskog čovjeka.
Nikakva se fantazija ni sanjarija ne može mjeriti s ljudskom i političkom zbiljom. Nikad se ništa nije dogodilo u mašti i u snu što se nije zbilo u zbilji i nestalo vremenom u ništavilo. Bila da je maleno ili veliko. Što je sada postat će prošlo u budućem.
Matoš je pisao o veličini malenih, zlosti velikih i silno se potrudio da nam ostavi u amanet zapis o ljudima i vrijemenu u kojem je živio. Neke ljude iz prošlosti i neke na vlasti, nije podnosio u jednoj malenoj zemlji, koju je beskrajno volio i opisivao s ljubavlju zaljubljenika u svoju Croatiju; temeljito, duhovito, otvoreno i muški!
Ima dirljivih mjesta u Matošovoj kronici hrvatske slave i jada i poltičke bijede, pa čovjeku zastaje dah čitajući genijalnog pjesnika iz Tovarnika. U pazinskoj gimnaziji isčitao sam gotove sve što je Matoš napisao i silno ga zavolio, pak sam i nadrljo zbog njega (i nije mi žao) kad sam napisao pjesmu Govorio sam Matošu. Čitajući njegove proze ili pjesme u meni se budili najdublji ljudski rodoljubni i nacionalni osjećaji. Kad sam iz Firence, gdje sam studirao prvi put u životu došao u Zagreb i ugledao glavni trg nešto se u meni mučno probudilo, nešto me spopalo, neka nelagoda i tuga, pa sam se uspeo na kat hotela Dubrovnik i, gledajući kroz prozor u pustoš glavnog i nevesela trg jednog naroda, sjetio se Matoša, njegove Gospe Marije i Croatie i spontano napisao ovu pjesmu.
GOVORIO SAM MATOŠU
Jesen je, Antune Gustave,
U grad se uvukla magla, u sobe težak zrak
Na trgove i ulice išetao partizanski mrak
Jesen je, Antune Gustave
ptice u gnijezdima budne šute
na ukleto mjesto doveo me put
Ja nad trgom bez znamena i spomena
silno ćutim kob zemlje u prsima
Marija je prozore strahom zatvorila
Nemam kome povjeriti hrvatsku priču
Na ovom banskom zatočenom Griču!
Kažem i ne lažem, pjesmu sam odnio u redakciju tjednika OKO i dao u ruke uredniku Goranu Babiću. Dao sam mu i poemu Canto dolente, koja je te godine nagrađena Danteovom nagradom i otputovao sam u Firencu. Zamolio sam urednika Babića da mi pošlje novine u kojima će biti moja poema i pjesma o Matošu. Prolazili su dani, tjedni, pa i mjeseci, a meni nije stizalo OKO. Drug goran je odradio prljav posao, koji ja, moram biti iskren ni u snu nisam očekivao. Umjesto da objavi moju poemu i pjesmu posvećenu Matošu,drug je Goran sve to dao drugovima na uvid i recenziju! Kad sam za Božić došao kući u rodno Duvno, dočekali su me drugovi, svezana odveli u stanicu milicije i dugo ispitivali i degenečili, a jedan je ponavlja:
Da, da, da… šta bi povjerio Matošu u partizanskom mraku, čiju priču, kakvu priču, pička ti materina.
Pukao mi je film, pa sam mu odbrusio – partizansku krvavu priču.
On me odalamio pendrekom, i dreknuo, da nisi Matošu htio ispričat ustašku priču, a ja sam rekao odrešito:
Partizanski mrak i ustašku krvavu priču.Neko je moro ispričat, pa je mene zapalo. Grdno ste se prevarali, kad ste mislili da će ostat neotkriveni zločini prtizana poslije rata.
Kad sam to rekao drugovi su se strkali i dobro me izdegenečili. Prebijen kao pas kraj plota, tražio sam komandira milicije. Kad je došao drug Đorđe i zarevo ko Buridanov magarac.
Šta je ustaša, šta hoćeš mamu ti ustašku.
Isprebijali ste hrvatskog pjesnika i talijanskog akademika. Ne može to ostat bez odjeka diljem starog kontinenta.
Kakvog akademika i šta ti je sad to?
Danteova nagrada. Ko je dobije, postaje njihov akademik, a ja sam je dobio ove godine za poemu Canto dolente.
Šta ti je taj kanto? Prevedi, druškane.
To na hrvatskom znači: Žalosni pjev, ili Tugovanka.
A o čemu si jadikovo i tugovo u partizanskom mraku?
O tragediji hrvatske zarobljen vojske tisuću devesto četerdeset pete godine; stradanje ustaša i domobrana poslije rata u marševima smti od Bleburga do Đevđelije…
Auuu, mamu ti ustašku, drekno je drug Đorđe i isukao pendrek. Što je dalje bilo, nije ni za pjesmu ni za priču!?
PS
Matoš je napisao i ovo: Hrvat Hrvcu pusti krvcu i Dva Hrvata, a tri stranke! Mene je od svega što je napisao najviše dirnula i oduševila novela Moć savjesti i pjesma Gospa Marija.
Piše: Ante Lib Matić
