By Poštovani predsjedniče, poštovane kolegice i kolege,
Danas ću govoriti o temi koja za mene nije samo političko pitanje, nego prije svega osobno. Govorit ću o sportu, našoj djeci, uvjetima u kojima u Zagrebu treniraju, ali i o njihovom zdravlju i sigurnosti.
Kao majka sretna sam što su moja djeca u sportu. Gotovo svakodnevno odlaze na treninge, vikendom na utakmice i turnire. Znam koliko je tu truda, odricanja, veselja zbog pobjeda, ali i suza nakon poraza.
Znam i koliko dječji sport traži angažmana roditelja – koliko je tu organizacije, vožnji, troškova članarina, opreme i putovanja.
I zato danas želim govoriti o onome što se često izgubi iza velikih brojki kojima se gradska vlast hvali.
Jer sport nisu samo veliki stadioni i milijunski projekti. Sport su prije svega naša djeca, njihovi treneri i mali kvartovski klubovi.
Gradonačelnik se hvali nikad većim izdvajanjima za sport. I u apsolutnim iznosima to jest točno kada se uključe veliki infrastrukturni projekti poput stadiona u Kranjčevićevoj i bazena u Španskom.
I odmah želim reći – pozdravljam takve projekte. Zagrebu trebaju veliki stadioni i moderna sportska infrastruktura.
Ali što je s malim klubovima, amaterskim sportom i djecom koja danas nemaju gdje trenirati?
Brojni zagrebački klubovi bore se za svaki slobodan termin u dvorani. Djeca treniraju u neprimjerenim uvjetima, često kasno navečer, a roditelji ih voze s jednog kraja grada na drugi.
Dom sportova, jedan od najvažnijih sportskih objekata u Zagrebu je već godinama zbog obnove izvan funkcije.
Kakva je korist od rekordnih ulaganja u sport ako dijete u vlastitom kvartu nema gdje trenirati?
A kada pogledamo proračun, udio izdvajanja za javne potrebe u sportu – za klubove, saveze, trenere, natjecanja i programe za djecu – iznosi svega 1,22 posto, dok je u posljednjoj godini prethodne gradske vlasti iznosio 2,02 posto.
Veliki infrastrukturni projekti važni su, ali ne smiju biti zamjena za sustavno ulaganje u sportsku bazu.
A što je s našim trenerima?
Je li primjereno da ljudi koji svakodnevno rade s našom djecom, odgajaju ih, motiviraju i razvijaju njihove talente, primaju plaću na razini minimalca?
Od njih očekujemo da stvaraju buduće Modriće, Ivaniševiće, Sandre i braću Sinković, a ne osiguravamo im primjerene uvjete rada.
Svi volimo slaviti pobjede naših sportaša, pa i vi gradonačelniče, ponosni smo kada osvajaju medalje, s rukom na srcu pjevaju hrvatsku himnu i kada se zaogrnu hrvatskom zastavom.
Ali često zaboravljamo da veliki sportaši ne nastaju na velikim stadionima. Oni tamo dolaze nakon godina rada u malim dvoranama i na kvartovskim igralištima.
A možda upravo sada u nekoj maloj zagrebačkoj dvorani trenira budući hrvatski olimpijac.
Zato tražim da Grad Zagreb više ulaže u amaterske klubove, trenere i dostupnost sportskih prostora.
Jer sport mora biti dostupan svakom djetetu, u svakom zagrebačkom kvartu.
Ali uz pitanje gdje naša djeca treniraju, postoji još jedno
Koliko su naša djeca sigurna baveći se sportom?
Svjedočili smo tragedijama mladih sportaša na sportskim terenima. I vjerujem da nema roditelja koji se nije zapitao: što da je to bilo moje dijete?
Upravo zato pozdravljam zdravstvene preglede sportaša, gdje se sad detaljnijim pregledima nastoje pravodobno otkriti zdravstveni rizici.
Ne tvrdim da svaki pregled može spriječiti svaku tragediju. Ali ako možemo spriječiti makar jednu, naša je dužnost učiniti sve da pregledi budu dostupni i financijski prihvatljiviji roditeljima.
Međutim, u Zagrebu se subvencionirani pregledi djece i mladih, po cijeni od šest eura, obavljaju na svega dvije lokacije. A krajem rujna na pregled se čekalo i više od 90 dana!
Devedeset dana! Kao majka ne želim birati između toga da moje dijete čeka tri mjeseca na pregled ili da ga platim privatno kako bi moglo nastaviti trenirati.
Zato pozivam Grad Zagreb da proširi mrežu lokacija i medicinskih timova, a ako to nije moguće dovoljno brzo, da uključi i privatne poliklinike kroz sustav subvencioniranja pregleda.
Prema procjeni, za financiranje sportskih pregleda sve zagrebačke djece trebalo bi najviše tri milijuna eura godišnje.
U proračunu Grada Zagreba od 3,35 milijardi eura to je manje od 0,1 posto!
I zato pitam gradonačelnika: zar je manje od 0,1 posto gradskog proračuna previše za zdravlje naše djece?
Danas ne tražim ništa nemoguće. Tražim više ulaganja u male klubove, dostupne dvorane, primjerene plaće trenera i pravovremene, po mogućnosti besplatne sportske preglede.
Jer kada gledam svoju djecu kako odlaze na trening, ponosna sam na njihov trud i uspjehe ipak najvažnije mi je da se s tog treninga vrate kući zdravi, sretni i nasmijani.
Jer prije nego što postanu prvaci, prije nego što osvoje medalje i postanu ponos Hrvatske – oni su naša djeca.
A njihovo zdravlje i njihovi životi nemaju cijenu.
Marija Vrhovski
