By Hrvatski parlament danas bi trebao izglasati nove izmjene i dopune nekoliko puta redizajniranog Zakona o najmu stanova, ne bi li ispravio neke povijesne nepravde iz bivšeg sustava. I prema vlasnicima stanova koji su im u socijalističkom sustavu oduzeti, ali i prema stanarima kojima ih je taj isti sustav svojedobno dodijelio kao trajno stambeno rješenje. S posebnom pozornošću, ali i skepsom, zakonske izmjene dočekuje umirovljena sveučilišna profesorica iz Splita dr. Marija Rožman Kandido. Jer, odlučuje se o njezinom pravu na dom koje je već desetljećima ugroženo. I kao vlasnice stana i kao “zaštićenog najmoprimca”…
Gđa Kandido Rožman je prvoborac zaštite prava stanara u nacionaliziranim, konfisciranim i stanovima u privatnom vlasništvu, tzv. zaštićenih najmoprimaca, neumorna aktivistkinja posvećena ljudskim pravima, borbi protiv kriminala i korupcije na svim razinama, za pošteno, neovisno i nepristrano pravosuđe. Ukratko, njezin je životni cilj uređena pravna država koja će sa svim svojim institucijama jamčiti pravedna i pravična rješenja za sve svoje građane. No, njezin mukotrpan put ka tome cilju ponajviše je nalik borbi s vjetrenjačama, donkihotovski i često frustrirajuće uzaludan…
S doktoratom sa Sorbonne na – ulicu!
Ima neiscrpnu energiju i takav itinerar aktivnosti kao da je sve vrijeme ovog svijeta pred njom. A u završnoj je dionici svoga životnog puta…U svome društvenom angažmanu ne posustaje, još vjeruje da snaga dobro organizirane skupine građana može sva vrata otvoriti i sve nepravde svijeta ispraviti. Trenutno vodi dvije bitke paralelno: za prava tzv. zaštićenih najmoprimaca kojima i najnovije izmjene Zakona o najmu stanova ne idu u prilog, i za etičko tužiteljstvo koje bi trebalo dugoročno stati na kraj korumpiranom društvu. I sama je “zaštićeni najmoprimac”, a po svemu što je tijekom zadnjih 15-ak godina doživjela, osjeća se prije kao nezaštićena divljač. Nikada, tvrdi prof. Rožman, nitko od stanara u privatnim stanovima nije osporavao pravo vlasnika na povrat njihove imovine, ali uz primjereno obeštećenje zamjenskim ili drugim odgovarajućim stanovima za zaštićene najmoprimce, što je dug i obveza države prema njima. Jer oni jesu državni problem…
Diplomirala je francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a od 1963. – 1965. radila je kao nastavnica francuskog jezika u osnovnoj školi u Prologu kod Livna. Potom odlazi u Pariz gdje je boravila do 1977. i jedno je vrijeme predavala materinji, hrvatski jezik djeci naših iseljenika u Parizu, a bavila se i njihovim obrazovanjem u francuskim školama. Na Sorbonne je obranila doktorsku disertaciju pod nazivom “Dalmacija u francuskoj književnosti”. Od 1991. je u zvanju docenta predavača francuskog jezika na fakultetu Građevinskih znanosti, FESB-u i Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu, a bila je i pročelnica na katedri za strani jezik. Objavila je brojne stručne i znanstvene radove, bavila se prevođenjem, sudjelovala na više znanstvenih i stručnih skupova, organizirala izložbe, predavanja , tribine, kazališne predstave iz područja francuske književnosti i umjetnosti za čiju je promociju iznimno zaslužna. Osnovala je 2000. prvu privatnu školu francuskog i talijanskog jezika “Mali princ”, a godinama je intenzivno radila na izradi Elaborata za realizaciju privatnog veleučilišta u Splitu, Visoke škole komunikacija, te i na vlastitoj koži osjetila kako funkcionira sprega politike i tzv. biznisa.
Stanarsko pravo pretvoreno u najamni odnos
Kad je riječ o njezinom društvenom angažmanu, treba reći da je već početkom 1991. osnovala prvu nevladinu organizaciju za zaštitu ljudskih prava- Udruženje stanara u nacionaliziranim, konfisciranim i privatnim stanovima, a od 1996. do 2007. bila je i predsjednica Saveza stanara Hrvatske u stanovima privatnog vlasništva. Godinama se bespoštedno borila za prava zaštićenih najmoprimaca, u ime Udruge upućivala prijedloge Vladi za izmjenu Zakona o najmu stanova, podnijela tužbu Europskom sudu u Strasbourgu, organizirala prosvjede, performance i izložbe koje su ilustrirale tešku sudbinu i kalvariju deložiranih stanara u Splitu. Ali, sve ove godine njezine borbe, čine se kao tapkanje u mjestu onih čiji se glas nerado čuje a problemi uporno ne rješavaju kao da za njih nitko nije odgovoran. No, država je stvorila kategoriju zaštićenih najmoprimaca pa je država dužna danas i njihov stambeni problem pravično riješiti. Štiteći i čuvajući dostojanstvo svake osobe i njihovo pravo na dom kao osnovno ljudsko pravo. A ovdje se mahom radi o starijim ljudima, umirovljenicima sa skromnim primanjima, koje je bivša država “stambeno riješila” u privatnim stanovima bez prava otkupa, i već im godinama prijeti nehumanim izbacivanjem na ulicu kao da su u te stanove ušli silom, provaljujući u privatnu imovinu.
Država je problem, kaže Marija Kandido Rožman, prebacila na vlasnike i stanare, što je rezultiralo njihovim međusobnim konfliktima, sudskim postupcima i policijskim intervencijama. Strah i nesigurnost od gubitka vlastitog doma, kao ključnog egzistencijalnog pitanja, destabilizirala je i uništila psihičko i fizičko zdravlje i integritet brojnih obitelji. Stanarsko pravo je bilo nasljedno i Ustavom zajamčeno pravo na nepovredivost doma, bilo je to pravo posjeda, jednako za sve stanare, nezavisno od toga jesu li zbrinuti u stanu koji je društveno ili privatno vlasništvo.
Zakonom iz 1996. stanari u društvenim stanovima ( nacionaliziranom vlasništvu ) dobili su pravo otkupa, dok je stanarima u privatnom vlasništvu oduzeto stanarsko pravo, čime su dovedeni u ponižavajući najamni odnos.
Hipokrizija i dvoličnost države
-Prodajom nacionaliziranih stanova, naša je demokratska vlast primjenom dvostrukih kriterija pokazala svu dvoličnost i hipokriziju. Kada prodaje nacionalizirane stanove, priznaje nacionalizaciju i stanovima raspolaže kao legalno stečenom društvenom imovinom u socijalizmu, i stanari postaju vlasnici u tim stanovima. Istovremeno- kaže Marija- stanarima u privatnom vlasništvu ne priznaju se legalno stečena stanarska prava, nego ih se pretvara u zaštićene najmoprimce. A to je i nepravedno i diskriminirajuće, jer su i jedni i drugi stanari voljom iste države zbrinuti u tim stanovima, čime se smatralo da su trajno stambeno riješeni.
Djeca rođena u tim stanovima nisu u njima imala pravo zasnovati svoje obitelji, a unuci rođeni u tim stanovima nakon 1994. nisu mogli biti uključeni u Ugovor o najmu. Oni koji su bili na egzistencijalnom rubu, bez posla i prihoda, nisu u tim stanovima mogli davati ni repeticije, niti se baviti prevođenjem i izradom suvenira ili bilo kojom djelatnošću koja bi im olakšala egzistenciju. Bez dozvole i suglasnosti vlasnika stanari u privatnim stanovima nisu mogli primiti ni članove svoje obitelji ni prijatelje na duže od mjesec dana… Deložacije, psihička oboljenja, dugotrajna materijalna i fizička iscrpljivanja, ponižavanja istraumatiziranih i diskriminiranih ljudi izloženih strahu i nesigurnosti rezultirali su preranom i tragičnom smrću mnogih od njih- kazuje nam splitska umirovljena sveučilišna profesorica.
-Nikad nisam tvrdila da je stanarsko pravo-vlasničko pravo- ističe dr. Rožman Kandido- premda je ono godinama bilo istovjetno vlasničkom pravu- stečeno legalno, sadržavalo je pravo posjeda, pravo nasljeđivanja i jednom zauvijek rješavalo je stambeni problem jedne obitelji.
Godinama je apelirala na vlasnike stanova da zajedno sa stanarima traže izmjene Zakona o najmu, da nastupaju zajedno i da se zajedno bore svatko za svoje pravo, ali odaziva uglavnom nije bilo. – A dok su oni međusobno suprotstavljeni, niti vlasnicima para, niti stanarima stana- zaključuje dr. Marija Kandido Rožman.
Opara ne odgovara na pozive umirovljene profesorice
S Gradom Splitom, u mandatu gradonačelnika Željka Keruma, Marija je u travnju 2012. sklopila Ugovor o korištenju stana u ulici Iza lože 4., površine oko 50 kvadrata, na rok od pet godina, odnosno do konačnog reguliranja njezinog statusa. Pravo na korištenje stana dobilo je obiteljsko domaćinstvo od tri člana- Marija, njezin sin Marin Rožman i nevjesta Esma Barjaktarević Rožman.
Marija je živjela u porodičnom domaćinstvu s pok. ocem Marinom Rožmanom u Sinjskoj 7. u Splitu, u stanu koji je bio privatno vlasništvo, odakle je u srpnju 2007. deložirana temeljem pravomoćne presude splitskog Općinskog suda. Dvije godine nakon deložacije živjela je u nekom gradskom skladištu i nijedan gradonačelnik nije ju htio primiti niti na kurtoazan razgovor. U vrijeme Ive Sanadera kao premijera dobila je od Logosa u Staroj palači napušteni, devastirani prostor u staroj gradskoj jezgri, prepun smeća, urušen. To je bio poslovni prostor i trebalo ga je preimenovati u stambeni. To do danas nije učinjeno, iako Marija ima Ugovor o korištenju, ali mu je valjanost istekla potkraj prošle godine. Već je nekoliko pisama uputila gradonačelniku Opari i molila da je primi kako bi dogovorili da joj ugovor produže na neodređeno. Ali, gradonačelnik za njezine probleme nema ni sluha ni vremena.
M.Rožman Kandido: Baba u 80-im, otegnut će…
– Niti me primaju, niti mi šalju uplatnice za najamninu. Računaju, baba u 80-im , otegnut će- revoltirano će svučilišna profesorica čiji radni, profesionalni i stručni doprinos zajednici Grad ni država ni najmanje ne respektiraju.
Marija traži od grada preimenovanje poslovnog prostora kojeg koristi, u stambeni, i produženje Ugovora o korištenju stana na neodređeno vrijeme. A iz grada joj, umjesto odgovora na njezine zahtjeve, uredno šalju uplatnice na oko 600 kuna komunalne naknade za poslovni ( a ne stambeni) prostor, rješenja i opomene za neplaćenu naknadu za uređenje voda itd.
Marija je, da paradoks bude veći, i vlasnica stana u Splitu, u Ulici slobode 15/I, ali u taj stan ne može jer u njemu živi zaštićeni najmoprimac! A Grad ga se ne usudi osloboditi jer bi to bilo otvaranje Pandorine kutije…
Eto, to što ti život smjesti to ni najciničniji um ne može…stanova
Davorka Blažević
