By Kako vrijeme dalje odmiče, u Hrvatskoj sve veći cirkus – barem kad je u pitanju javna i politička scena. Medijsko napuhavanje praznog balona zvanog “Možemo!” prešlo je već odavno sve razumne granice i preraslo u degutantnu, nepodnošljivu propagandnu kampanju po staroj komunističkoj špranci iz razdoblja Tita i Rankovića. Od muhe se nastoji napraviti slon i to se čini od trenutka kad su se Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Ivana Kekin i ostala aktivistička zagrebačka škvadra koja se do osvajanja lokalne vlasti u našem glavnom gradu bavila isključivo uličarenjem – tj. praćenjem dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića i “miniranjem” njegovih projekata – odlučila “ozbiljnije” pozabaviti politikom.
Na netom okončanim izborima za EU parlament, lista “Možemo!” osvojila je 5, 92% glasova (od ukupnog broja birača koji su pristupili glasovanju: 741. 641) ili u apsolutnom broju 43. 905, dok je sam Andrej Plenković na listi HDZ-a dobio gotovo 250% preferencijalnih glasova, odnosno, 101. 721.
Treba biti gluh i slijep pa ne vidjeti kako naši mainstream mediji koji su u većini skloni lijevo-liberalnoj opciji, svim silama forsiraju “možemovce”. Oni bi trebali postati supstitut za SDP koji je (boksačkim rječnikom rečeno) u dubokom nokdaunu. I stoga takva dreka, histerija, namjenski producirana “euforija” za koju nema ni jednog jedinog racionalnog razloga.
Lista “Možemo!” jedva je prešla izborni prag, a u Zagrebu je po rezultatima bila tek treća (iza SDP-a i HDZ-a). No, uspjeli su progurati u EU parlament svoga (“kompetentnog” – kako reče Ivana Kekin koja se odrekla prvog mjesta na listi u njegovu korist) Gordana Bosanca čija su specijalnost “javne politike” i “ljudska prava” – a sve to upakirano u “zeleno” (jer proteklih godina je “ekološki pristup” bio hit-tema u Europi, a zeleno jedna od popularnih boja). I dok u Europi šarena laža (zvana “Zelena politika”) postaje polako stvar prošlosti – jer ne služi ničemu drugom osim promoviranju interesnih skupina i pojedinaca – u Hrvatskoj (koja kao i obično ima “kasno paljenje”), “možemovci” su na ostacima ostataka tog “zelenila” uspjeli ušićariti taj jedan mandat – i tako urednike i novinare vodećih hrvatskih medija još jednom baciti u trans.
Što su tih 6 mandata HDZ-a i 4 mandata SDP-a spram jednog jedinog, ali “kolosalnog” mandata Sandre, Ivane, Gordana i škavdre; da ne spominjemo ona “jadni” i “bijedni” mandatić Domovinskog pokreta, te “crne” desnice, “ekstremista” koji nisu vrijedni spomena!?
Od kad su se “možemovci” pojavili na hrvatskoj političkoj sceni, ni jedna politička emisija u medijima s nacionalnom frekvencijom nije prošla bez njihovih predstavnika (uglavnom je gost Sandra Benčić, a tek ponekad uskoče Ivana Kekin, Damir Bakić ili Danijela Dolenec) i oni se prezentiraju tako kao da su neka vodeća snaga u državi, a ne marginalna politička stranka koja je svoj imidž izgradila na tobožnjoj “borbi za ljudska prava i prava LGBTIQ+ zajednice”, “Zelenoj politici” i vođenju harange protiv aktualne vlasti. Svoje radikalne, ekstremne lijevo-liberalne ideje usmjerene na razbijanje obitelji i dosljedno zastupanje i njegovanje kulture smrti (zagovaranjem neograničenog prava na pobačaj) ne spominju u vrijeme izbornih kampanja, a prešućuju i svoju opčinjenost duginim bojama; mora se reći da to skrivanje pravog lica pred biračima kod “možemovaca” u jednom dijelu donosi ploda, jer mnogi neobaviješteni i apolitični građani uhvate se na lijepak slatkorječivosti i praznih obećanja o “poštenoj Hrvatskoj bez korupcije i nepotizma u kojoj će svi građani živjeti dostojanstveno od svoga rada i biti jednaki pred zakonom” – baš kao da raspolažu čarobnim štapićem kojim su u stanju u trenu promijeniti sve na bolje. Dakako, riječ je o bezočnoj i smišljenoj manipulaciji emocijama ljudi, sirovom populizmu jedne posve neozbiljne i nesposobne ekipe koja nije u stanju napraviti ništa pametno – u čemu je, istini za volju, jednako tako poduzetan i MOST, s tom razlikom što ipak nije toliki miljenik medija kao “Možemo!” Naime, interes naših vodećih medija za MOST splasnulo je onog trenutka kad su (nakon punih 12 godina postojanja!) obnarodovali urbi et orbi ono što su do tada više-manje pomno krili: da su opredijeljeni za kršćanske vrijednosti i zaštitu ljudskog života od začeća do naravne smrti.
Promatrajući medijsku sliku Hrvatske, bez ikakve bojazni da ćemo pogriješiti, možemo zaključiti kako smo doista daleko od bilo kakve stvarne demokracije, a o političkoj kulturi, pluralizmu i građanskoj svijesti da i ne govorimo. Jer, ako su glavni kreatori javnog mnijenja (a najutjecajniji mediji to svakako jesu) na toj razini ne-svijesti i toliko zatrovani senzacionalizmom i pristranošću da im je objektivnost zadnja briga, ne trebamo se čuditi kaosu i neredu koji nas okružuje.
Ponekad ovaj privid stvarnosti koji nam se posredstvom najutjecajnijih elektronskih medija nudi u zamjenu za onu stvarnu, objektivnu istinu gotovo podsjeća na onu orwellovsku vizuru društva u kojem konce vuče nevidljivi “Veliki Brat”, a auditorij se sastoji od jedinki ispranih mozgova koje su lišene slobodne volje i sposobnosti samostalnog promišljanja.
U svemu, tješi činjenica da su birači ipak (čini se) “pročitali” najveće blefere naše političke scene (Mislava Kolakušića i Ivana Vilibora Sinčića) koji nisu prošli u utrci za EU parlament. Neki su konačno progledali – barem na jedno oko.
Zlatko Pinter
