Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Vijest da stranci već godinama na veliko kupuju nekretine u Hrvatskoj potaklo je pitanje i budućnosti Hrvatske kao zemlje autohtonih Hrvata ili zemlje multietničkog sadržaja.

Autohtoni, starosjedilački  ili izvorni je ustvari kontradikcija jer je povezano sa vremenom kad su se pojedini narodi naselili na razne prostore, bilo to mirnim ili osvajačkim putem.

Na nekim kontinentima ta je povijest novijeg vijeka dok na pr. u Europi zalazi u dublju prošlost tog kontinenta, isplepetenu sa selidbom raznovrsnih plemena i naroda tokom stoljeća. Tako isto i hrvatskog, koji se u sadašnju zemlju naselio ‘od stoljeća sedmog’!

 

Tu nije naišao na praznu zemlju, terra nulus, nego već naseljenu pa možemo slobodno reći da je već u svojim početcima, a sigurno u slijedećim stoljećima, ona bila multietnička.

Uza sve to sam pojam multi-etnički ili više narodni u nama stvara zabrinutost, uz dozu znatiželja.

Tako se vrši usporedba sa već postojećim multietničkim zajednicama u svijetu, na pr. tipa Australije. Iako je Australia novija zemlja, nacija, i ona je već u samom početku bila multietnička jer su tu već živjeli starosjedioci, australski aboriđeni, s kojima su novo doseljeni anglo-saksonci započeli vrst suživota.

Danas je taj suživot u nekoj vrsti prelazne faze jer se preispituje, sa modernih pogleda i pristupa, cijelokupna povijest Australije, dali se u njenom slučaju, kao i u slučaju drugih slično ‘otkrivenih’ i koloniziranih zemalja (kontinenata) sprovela neka vrst osvajanja pa čak i genocida nad postojećim stanovništvom. U tom slučaju i cijela priča tako zvanog multikulturalizma poprima jednu  ozbilniju, čak tragičnu sliku.

Naime, sva raseljavanja i naseljavanja su tragična jer uvijek na kraju jedan od postoječih naroda ili izgubi svoj identitet, asimilira se u novu, jaču, sredinu ili ostane na marginali normalnog  društvenog i ekonomskog razvitka jedne zemlje.

A sve ove promjene su manje više neizbježive jer u prirodi, pa tako i u ljudskim zajednicama, vlada zakon jačeg koji se nameće slabijem. To se zove put civilizacije, jer se dotično nametanje odvija uvijek u jednom ‘pozitivnom’ smjeru, pa čak i onda kad izgleda da su, kako se ono kaže, ‘barbari zavladali svijetom’.  Drugim riječima ne mora uvijek novodošli narod nadvladati već postojeći, ako je ovaj kulturno napredniji. Jedno se utapa u drugo.

Tako isto i multikulturalizam, jedan novi pojam koji se pojavio 1970s da bi zamjenio dosadašnju asimilaciju masovne emigracije iz Europe nakon Drugog svjetskog rata u zemlje novih kontinenata kao što je Amerika i Australija. Jasno, ta se asimilacija i dalje nastavila samo što su etničke grupe dobile veču važnost u zajednici.

Tako je i hrvatska zajednica u Australiji imala od toga ogromne koristi.

Jedna manje istražena strana povijesti hrvatske zajednice u Australiji je baš ta, koliko je multikulturalizam pomogao Hrvatima da se afirmiraju na ovim prostorima.

Nezaboravimo da do 1949 -50 kad su stigli prvi izbjeglice rata u Europi  malo se znalo za Hrvate u Australiji, iako su tu počeli stizati otkrićem zlata polovicom 19. stoljeća.

Novodošlice su bili ti koji su stavili hrvatsko ime na mapu Australije osnivanjem prvih hrvatskih klubova koji su nosili hrvatsko ime i obilježja, 1950. u Adelaideu, 1951. u Sydneyu i Melbourneu i 1952. u Perthu (Frematleu).

Svojim radom i javnim nastupima tražili su od australskih vlasti da se prizna hrvatski identitet, jezik i kultura, nasuprot  težnjama Jugoslavije da ona, to jest jugoslavenska udruženja na ovim prostorima, zastupaju hrvatske interese zastupajući u isto vrijeme i interese drugih tadašnjih jugoslavenskih naroda. Stav hrvatske zajednice je bio specifičan, Jugoslavija može zastupati interese naroda koji su se našli unutar njenih granica u Jugoslaviji ali to nemože raditi u Australiji. Baš taj stav i javni nastupi hrvatske zajednice da budu priznati kao posebna zajednica bili su nešto novo za australsko podneblje, mogli bi reći, i preteča kasnijeg australskog multikulturalizma. A taj je stav bio suprotan stavu jugoslavenskih zajednica koji su vjerno slijedili direktive tadašnjih australskih vlasti da se novodošli doseljenici, ko mala djeca, ‘mogu vidjet ali ne čuti’, drugim rijećima put asimilizacije!

Nije ni čudo da su zvanični australski Hrvati bili smatrani od strane australskih vlasti kao trouble makers, to jest problematični, oni koji stvaraju probleme. To je brzo iskoristila Jugoslavija da bi preko svojih tajnih službi ocrnila Hrvate kao ekstremiste, fašiste i teroriste.

Sva ta protu-hrvatska radnja nije uspjela zaustaviti hrvatske težnje za ravnopravnost i priznanje svog specifičnog identiteta, što je indirektno bio i korak u priznanju hrvatske državnosti 1990s godina, čemu su ta hrvatska udruženja težila od samog početka.

Vračajući se na prostor Lijepe naše, ako se nastavi sve to veći prilijev stranih narodnosti na tlo Hrvatske brzo će doći do pitanja dali se Hrvatska pretvara u jednu multietničku zemlju.

Dali je to neizbježno, u vidu stalnog pada stanovništva, dali je štetno ili treba prihvatit kao novi trend iseljavanja i preseljavanja stanovništva u svijetu.

Ono što je važno imati u vidu kad je pitanje multietničnost je kako ono funkcionira.

Jedan moj dobar prijatelj, povratnik, mi je nedavno poslao slijedeću poruku:

Na jednom skupu koji je organizirala australska veleposlanica u Hrvatskoj, postavio sam pitanje: Što drži Australiju skupa?. Odgovorila je: engleski jezik i westminsterski sustav.

Ja bi još nadodao i anglo-saksonsko kulturno nasljeđe.

Drugim rijećima, da bi multikulturalizam funkcionirao treba imati jednu jaku središnjicu, jezik koji će biti službeni jezik cijele zajednice; jedan politički sustav koji će biti prihvatljiv većini stanovništva; jednu jaku kulturnu baštinu koja će odoljeti prodoru drugih, ustvari biti u stanju od njih poprimiti sve ono pozitivno i na tome i dalje gradi svoju vlastitu baštinu.

Što je ustvari i bio slučaj, povijest i razvoj  hrvatskog kulturnog identiteta kroz stoljeća.

Ovak pomak u poimanju jedne države, njenih državljana, može koristiti ne samo što se tiće demografskog oporavka nego i riješenju nekih još neriješenih pitanja tako zvanih hrvatskih manjina. Dali je održiva teza da narodi koji već stotine godina žive na prostorima Lijepe naše mogu i dalje imati specifične političke privilegije, ili su to ostaci već zastarijelog modela autohtonosti i nacionalnosti. Jer ako je multikulturalizm, multietničnost, baš ta podjela, grupiranje prema povijesnim narodima onda nam takvo nešto ne treba.

U Australiji multikulturalizam ne stvara neke nove narode, baš obratno, sve narodnosti u Australiji imaju pravo na svoj jezik, identitet ali kad je pitanje državnosti, pripadnosti, onda ima samo jedna, australska. Nema šanse da bi netko, recimo djeca Hrvata rođena u Australiji, bili nešto drugo osim Australac. Oni će jasno i glasno navijat ko pravi navijači za ‘vatrene’ ali isto tako i za green and gold, maslinasto-zeleno- zlatna, športske boje Australije.

Možda je vrijeme da se i kod nas, u Hrvatskoj, pristupi takvom jednom modelu gdje neće biti podjele na večinske i manjinske narode, nego samo jedan, hrvatski narod, u jednoj multikulturnoj i multietničkoj Hrvatskoj!

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.