By Na vodama babilonskim sjedili smo i plakali
spominjući se Siona. (Psalam 137,1)
- DIO
Desetljećima je tijekom 20. stoljeća hrvatsko iseljeništvo bilo na margini političkog i društvenog interesa, ali i interesa znanosti. Činilo se da se nema tu što posebno istraživati. Povijesne i sociološke studije uglavnom su pokrivale teme migracija stanovništva na lokalnoj i globalnoj skali te aktivnosti političke emigracije u vrijeme 2. Jugoslavije. Povjesničari su se bavili poviješću iseljavanja s jugoslavenskih i hrvatskih povijesnih prostora, a sociolozi uzrocima i posljedicama koje su valovi odselidbi imali na lokalnoj i nacionalnoj razini. Malo ili gotovo ništa nije se posvećivalo emotivnim procesima, traumama i psihičkim posljedicama čitavih generacija iseljenika. Osim gospodarskog učinka od financijskih sredstava koja su pristizala u državnu kasu bivše države Jugoslavije koja je pozorno pratila unos stranih valuta na račune građana, o tome kako ti ljudi vani žive, što proživljavanju, s kakvim se situacijama susreću, kakve to posljedice ima na njih i njihove obitelji, u što ulažu u domovini bez vjerojatnosti da će se ikada vratiti i uloženo uživati ‒ o tome se gotovo ništa nije znalo niti je to ikoga osobito zanimalo.
U pojedinim segmentima iseljeničke priče takvo se stanje nebrige održalo do danas. Tko zna koliko mrtvih kapitala, napola izgrađenih ili čak gotovih obiteljskih kuća i zapuštenih imanja diljem Hrvatske zjapi prazno i propada godinama pa i desetljećima? Tko zna koliko je do danas hrvatska država izgubila školovanih ljudi koji su nakon besplatnog obrazovanja jednostavno napustili domovinu bez ikakvih obveza spram nje? Koga je bilo briga koliko je ljudi iselilo, ili ostalo nakon privremenog rada u europskim zemljama i koliko se djece tamo rodilo? Još manje su vlast zanimali izbjeglice u prekomorske zemlje. Oni su bili izgubljeni za domovinu. Jedino čime se država bavila bilo je kontroliranje, ocrnjivanje, uhođenje, teroriziranje sve do likvidacija odmetnutih i potencijalnih političkih protivnika jugoslavenskog režima među emigrantima. Što se tiče tzv. gastarbajterske populacije, Jugoslavija ju je nastojala zadržati kao integralni dio populacijskog korpusa privremeno izmještenog izvan državnih granica. Ulagala je veliku energiju u njihovu indoktrinaciju forsiranjem komunističke ideološke matrice zahvaljujući pratećim ustanovama i regulativama namijenjenima toj grupaciji „privremeno“ odsutnih da bi je držala pod svojom paskom, u čemu ipak nije bila osobito uspješna. S druge strane, hrvatska Katolička Crkva je činila što je mogla šaljući svećenike i vjeroučitelje za svojim sunarodnjacima da im budu duhovna potpora u krizama identiteta.
Potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća u hrvatskom iseljeništvu vladalo je opće oduševljenje mogućnošću uspostave hrvatske države pa su se i iseljeničke zajednice maksimalno otvorile spram Hrvatske. Stupanjem na političku scenu Hrvatske demokratske zajednice bilo je uobičajeno da iseljenik, član neke od stranačkih grupacija kao i same političke organizacije u dijaspori pristupe HDZ-u kao svehrvatskom pokretu za nacionalnu državu. O tome koliko je hrvatska dijaspora financijski pomagala, lobirala, koliko se angažirala tijekom Domovinskog rata i u godinama nakon rata puno toga se još ne zna. Nakon gromoglasnog oduševljenja u dijaspori proglašenjem hrvatske neovisnosti i međunarodnim priznanjem Hrvatske s vremenom su splasnule pozitivne emocije. Neznatan broj od onih koji su se zaklinjali da će se vratiti doista su i doselili u domovinu. Istovremeno se i proces nove odselidbe nastavlja tijekom proteklih trideset godina, a gubitak fertilnog i obrazovanog stanovništva postaje sve veća opasnost za opstanak države.
Trebao se dogoditi val doselidbe stranaca, zahvaljujući čemu Hrvatska iz zemlje iseljenja postaje zemlja useljavanja, da bi odgovorni čimbenici na vlasti prepoznali veličinu štete koja je nastala zbog sustavnog ignoriranja jednog od najvećih problema s kojima se konačno suočila – s golemim gubitkom stanovništva i devastirajućom depopulacijom zemlje. S jedne strane suočeni sa starenjem domicilnog stanovništva i ispražnjenim područjima zemlje, a s druge strane porastom broja stranaca, pred državom i društvom otvaraju se nova pitanja. Hrvatska postaje zemlja poželjna za život nekim drugim ljudima, ali nisam sigurna da oni kojima je vlast povjerena od naroda razumiju procese kroz koje prolaze društva uselidbe kakvo je preko noći postala Hrvatska, kao niti procese kroz koje prolaze useljenici iz zemalja čija kultura i običaji, jezik i etičke vrijednosti nisu ni izdaleka slični našima.
Od patrijarhalnog i zatvorenog društva u razdoblju od samo pola desetljeća Hrvatska poprima obrise multikulturnoga svijeta, a globalističke agende promoviraju liberalizam i sekularne vrijednosti. Taj veliki obrat izazvat će mnogo glavobolje, kako useljenicima u Hrvatsku tako i domicilnom stanovništvu. Društvena stratifikacija na bogate, srednju klasu i siromašne neće više biti jedini čimbenik koji ukazuje na socijalne razlike i nejednaki standard. Pred nama je razdoblje stvaranja geta i to treba jasno reći ‒ geta kakva poznaju suvremena razvijena europska društva ‒ njemačko, belgijsko, nizozemsko, francusko. U tim društvima postoje useljeničke formacija pripadnika različitih etnija iz afričkih i azijskih zemalja koje žive prema svojim pravilima i čvrsto se drže svojih tradicija nastojeći se sačuvati od integracije u mainstream domaćina. Slična iskustva su imali i naši iseljenici diljem svijeta u državama kamo su useljavali. Nastojali su sačuvati karakteristike vlastite kulture i po mogućnosti materinski jezik koliko je to bilo moguće u novim okolnostima, a posljedice takvoga života u većinskim društvima bolne su i nepredvidive. Potrebno je vrijeme od dvije do tri generacije da bi se novi stanovnici integrirali u društvenu sredinu nove domovine, no ponekad zbog političkih ili religijskih razloga i otpora unutar etičke formacije takva integracija produžuje, a ponekad i odgađa tijekom više desetljeća.
Sve više i hrvatski znanstvenici koji proučavaju migracije shvaćaju s kojim problemima se susretao i još uvijek se susreće hrvatskih čovjek u stranome svijetu pa je i sve više radova objavljenih na tu temu posljednjih godina. Sve češće se rade studije pojedinih segmenata iseljeničkog života (emancipacija hrvatskih žena, pozicija materinskog jezika, emotivni horizont iseljenika, posljedice traume, odnos dijaspore spram domovine i države useljenja i sl.), i društvene dinamike unutar dijasporske zajednice. Hrvatski znanstvenici odlaze u iseljeničke sredine i na licu mjesta istražuju procese i dinamiku ovih društvenih formacija.
Baveći se posljednjih trideset godina iseljeničkim temama prepoznala sam potrebu za sveobuhvatnijim, interdisciplinarnim pristupom izučavanja hrvatske dijaspore. Sve te silnice promatrala sam iz pozicije osobnog iseljeničkog iskustva, ali i kao diplomat surađujući s našim ljudima u državama na tri kontinenta. Osobno me je najviše zaokupio problem gubitka ljudskog potencijala. To zvuči hladno, a zapravo se radi o neprocjenjivom bogatstvu koje neka zemlja ima u ljudima, u njihovim talentima, kreativnosti, inspiraciji, volji, ljubavi i stvaranju novih duhovnih i materijalnih vrijednosti. Živeći u dijasporskoj zajednici australskih Hrvata imala sam priliku da iz blizine promatram njihovu svakodnevicu, da slušam njihove priče u vrijeme kad je u punom zamahu bilo pulsiranje društvene jezgre oko koje su se okupljali novi pridošlice, u dijaspori staroj gotovo pola stoljeća, kad se činilo da će se snovi o nezavisnoj i slobodnoj Hrvatskoj konačno ostvariti. Istovremeno sam imala priliku svjedočiti njihovom velikom doprinosu novoj domovini Australiji.
Zato sam svoj doktorski rad posvetila emocionalnom i duhovnom obzoru dijasporske zajednice, pitanjima prevladavanja traumi nastalih odselidbom i privikavanja na novi društveni okoliš, osjećajima otuđenosti i ʼdrugostiʼ koje im je donekle bilo moguće prevladati druženjem sa sebi sličnim akterima iseljeničke priče. To su ona skrivena mjesta u duši iseljenika gdje se pronalaze mnoge sastavnice koje utječu na život u dijaspori. To su iskustva i emocije, problemi i traume s kojima se susreću i današnji doseljenici u Hrvatsku.
Dijasporska formacija je poseban društveni fenomen koji nastaje uvezivanjem individualnih dijasporskih subjekata, onih koji su na vjetrometini s obzirom na njihove osobne potrebe za prevladavanjem dubokih traumi s kojima se suočavaju u procesu iskorjenjivanja iz poznate životne sredine iz koje su odselili. S obzirom na to da dijasporu treba promatrati kao proces, a ne kao petrificiranu i nepromjenjivu društvenu formaciju trebalo je pristupiti analizi začetka, razvoja, umrežavanja i održavanja dijasporske svijesti kao nosivog sadržaja dijasporske zajednice. U središtu moga zanimanja bili su, dakle, oni koji su manifestirali karakteristike dijasporske svijesti, stvarali institucije dijaspore te živjeli u intenzivnim vezama s dijasporskom zajednicom.
Svoje istraživanje usredotočila sam na Hrvatsku dijasporu u Australiji koja je po svojoj društvenoj strukturi etno nacionalnog karaktera, a počela se razvijati neposredno nakon 2. svjetskog rata s obzirom na val izbjeglica iz Titove komunističke Jugoslavije. Zahvaljujući tome bilo je moguće pratiti procese na modelu ove dijaspore koja se u rasponu od četiri desetljeća razvijala i djelovala kao organizirana društvena formacija te istražiti odnos ove etno nacionalne grupacije, kako spram domovine porijekla tako i spram mainstreama Australije. Zanimalo me zašto takva jedna društvena formacija stvara simulakrum nepostojeće ili nepriznate države, koje ideje nadahnjuju pripadnike zajednice za volonterski rad u svim segmentima života zajednice i kako je moguće da se tako dugo održala kao autentičan kolektiv bez da se potpuno integrirala u mainstream Australije. (slijedi nastavak)
dr.sc. Tuga Tarle
