By Dva su široj javnosti prepoznatljiva nacionalna – hrvatska – državna simbola: razlika je što prvi počinje sa srebrenim (bijelim) pravokutnim poljem a drugi crvenim. Bijelo polje predstavlja ideju slobode a crveno simbolizira ljudske žrtve koje su date za stoljetnu obranu hrvatskih povijesnih zemalja.
Ono po čemu se Hrvati kao nacija i država krupno razlikuje od susjednikh i drugih je u tome što su sklopili savez sa Bogom preko Rimskog pape da nikada ne će voditi napadačke – osvajačke – ratove već jedino voditi samo-obrambene: kako u razdoblju 1941-1945. tako u razdoblju 1991-1995. Hrvati su vodili isključivo domovinsko-obrambeni rat. Odista, dokumentirano i historiografski, čizma hrvatskog vojnika nikada nije prešla rijeku Drinu koja razdvaja dvije civilizacije, svijeta, religije i kulture: sve istočno od ove rijeke pripada širem Balkanskom prostoru a zapadno od Drine sve do Julijskih alpa pripada širem Dinarskom prostoru. Sveukupna hrvatska nacionalna, crkvena, državna i politička, povijest se odigravala i još uvijek odvija na širem Dinarskom prostoru izuzev kratkih razdoblja postojanja dvije Jugoslavije. Zbog toga što su Hrvati od samih početaka jedino branili oružanim sredstvima svoje povijesne zamlje one su nazivaju plemenitim.
Prva nepotpuno obnovljena hrvatska država – NDH – službeno je rabila hrvatski simbol koji je počinjao sa prvom bijelom (srebrenom) kockicom. Ona je bila priznata od tri velike sile: Njemačka, Italija i Japan a prema nekim izvorima priznata je od 86 država – ovime bi se trebali baviti mladi historiografi – premda se ne dovodi u pitanje da je de jure bila priznata od 27 država.
Druga nepotpuno obnovljena hrvatska država – Republika Hrvatska – u prvoj fazi je uporabljala hrvatski barjak koji je takodjer počinjao prvim srebrenim (bijelim) poljem: 25. srpnja 1990. godine ispred hrvatskog Državnog Sabora u prisustvu predsjednika dr. Franje Tudjamana, zastupnika Državnog Sabora i hrvatskih redarstvenika koji su na kapama nosili hrvatski grb koji je počinjao prvim bijelim poljem, podignut je hrvatski barjak koji je počinjao prvim srebrenim (bijelim) poljem. Ovo je najkrupnija politička (revolucionarna) promjena unutar suvremene hrvatske političke povijesti nakon 1941., kada je skinuta jugoslavenska zastava sa zvijezdom petokrakom koju su Hrvati doživljavali kao simbol okupacije, neravnopravnosti i državno-političkog nasilja. Docnije se uvodi drugačije uredjen hrvatski barjak koji počinje sa prvim crvenim poljem kao službeni hrvatski barjak.
Dakle, oba hrvatska grba i barjaka su službeno i pravno ravnopravna.
Starost:
Hrvatski grb i barjak koji počinje prvim srebrenim odnosno bijelim poljem je historiografski promatrano stariji. Prema nekim pragmatičkim gledištima, uporaba prvog polja zavisi od pozadine pa prema takvim stajalištima tehnički je opravdano na tamnijoj pozadini počinjati sa prvim bijelim (srebrenim) poljem a u slučaju kada je pozadina svjetlija, opravdano je početi sa prvim crvenim poljem. Tehničko tumačenje koje izvan historiografskih okolnosti nema pravno značenje.
Ideološki sukob:
Koplja se lome oko pitanja da je u vremenu postojanja NDH hrvatski grb i barjak počinjao prvim srebrenim (bijelim) poljem te budući službena projugoslavenska historiografija sa kojom je hrvatska vezana pupčanom vrpcom, negira legitimitet postojanja prve nepotpuno obnovljene hrvatske (starije) države, svi koji zastupaju gledišta ovih historiografija iz ideoloških pobuda zastupaju motrište da se radi o zabranjenom grbu i barjaku. Pače za predstavnike izvorne hrvatske historiografije, oba grba i barjaka imaju opravdanje u posebnim povijesnim okolnostima. Pripadnici HOS-a u Domovinsko-obrambenom ratu su na svojim odorama nosili hrvatski grb koji počinje prvim bijelim poljem, te se on smatra legitimnim i ne smije biti predmetom zabrana. Dakle, premda je ovo pitanje historiografski pozitivno riješeno i prema kojemu su oba grba, simbola i barjaka ravnopravna jer su proizvodi posebnih povijesnih okolnosti budući su historiografski dokumentirani, obrazloženi, time legitimni i na koncu ravnopravni, ono predstavlja trajan izvor ideoloških i politički nepomirljivih protuslovnosti.
Modernost:
Od siječnja 1992. godine službeni hrvatski grb i barjak počinje sa prvim crvenim poljem. Ovo je nedvojbeno jedna od posljedica okolnosti uvjeta medjunarodnog priznanja RH i nastojanja da se nove hrvatske vlasti odreknu NDH. Druga krupna posljedica je članstvo u EU budući se tim postupkom moderna hrvatska država odrekla samostalne unutarnje i nezavisne vanjske politike, pristupanjem ovom vještačkim i interesnom političkom savezu koji dijeli srodnosti sa propalom Austro-Uragskom Monarhijom i dvije Jugoslavije.
Prosudba:
Oba grba i barjaka koji počinju prvim srebrenim ili crvenim poljem su historiografski dokumentirana, njihova starost, neprekinutost, pripadaju u predmet hrvatskog državnog grba i barjaka sa jednakom pravnom važnosti i smještaju u povijesnim okolnostima, te su otuda ravnopravna i jednaka u uporabi. Treba uvažavati činjenicu da moderni službeni grb i barjak počinje prvim crvenim poljem ali takodjer da HOS-ova obilježja imaju pravnu valjanost i ravnopravnost uporabe. Zabrane su ideološke a ne pravne prirode: budući su Hrvati u razdoblju postojanja NDH govorili i pisali hrvatskim jezikom i pismom, to ne znači da se moderni hrvatski jezik i pismo trebaju zabraniti jer se njima koristio u govornoj i pisanoj riječi Ante Pavelić mladji i pripadnici ustaškog pokreta.
Ustaški kao najprepoznatljiviji čimbenik hrvatskog nacionalnog pokreta koji je predvodio prvu obnovu starije hrvatske države temeljem dokumentirane historiografije po svemu sudeći se rukovodio grbom na crkvi Sv. Marka u središtu Zagreba koji počinje prvim bijelim poljem te ga opravdano prihvatio kao službeni grb i hrvatski barjak. Tu nema patvorenosti, proizvoljnosti niti krivotvorine već se radi o povijesnim okolnostima. Velika je šteta što takav grb i barjak koji je rabljem u prvim etapama, nije postao službenim grbom moderne RH jer bi se time ustanovila povijesna i dokumentirana neprekinutost hrvatskog državnog grba i barjaka. Umjesto toga se stvorio ideološki razdor koji nema historiografsku utemeljenost.
Sve ostalo pripada politikanstvu, populizmu otudjenih vrhuški, ideološkom diskursu, ideološkim – rovovskim – prijeporima koji enegriju i snagu odvlače od bitnih pitanja: modernizacije hrvatske države i vraćanje izvornom modelu nezavisne unutarnje i samostalne vanjske politike. Ovi ideološki nepomirljivi prijepori jedino idu u prilog otudjenih velikodržavnih interesa koji dugoročno rade na planu formiranja nove, drugačije po nazivu južnoslavenske državne tvorevine pod nazivom „Zapadni Balkan“. To bi medjutim bila nova ljudska katastrofa zahvaljujući politici prvorazredno Europske Unije kojoj je osnovni cilj teritorijalno proširenje na Istok, ovladavanje teritorijama, sirovinama i geopolitičkim prostorom te se u ovom sklopu treba tumačiti nastojanje otudjenih vrhuški EU produženja i proširenja ratnog sukoba izmedju Rusije i Ukrajine kao uvjetu vlastitog opstanka.
Dr.sc. Ivica Ivo Josipović
Nezavisni politolog i istraživač
