Podjeli

Gusta jesenja magla zarobila je pola zemlje. Vrijeme je kad se putuje radi uspomena na one koji više nisu s nama.
Bez obzira kako smo živjeli, kako živimo danas, ovih dana misli bježe u djetinjstvo, lica dragih ljudi od kojih smo se zauvijek rastali pojavljuju se pred nama onako po čemu ih pamtimo.
Skriveni osmjeh u kutu oka majke koja se veseli djetetu bez obzira koliko je staro ili veliko.
Naš je otac skrivao veselje zbog ponovnog susreta sakrio bi oči u kojima su se zrcalile suze.
Otac je umro u 78 godini. Mi smo otišli , živio je s majkom na brdu, izvor za vodu bio je ispod brda.
Umro je iznenada, gadno se posjekao u šumi dok je spremao drva za zimu. Zemlju koju su imali nije bilo moguće zbog kosine nikako drugačije obraditi nego rukama. Ostavio je obrađene, povezane sve trsove koje je sam posadio, oni su kao vojnici na počasnoj straži ostali iza njega.
Svaki dio našeg voćnjaka bio je obrezan, a stabla obojena vapnom, trava uredno pokošena.
Bio je to težak život, motika, kosa, srp , sjekira,jedina oprema,sve se donosilo na leđima, no moj otac nije prodao niti pedalj zemlje da si novcima olakša život.
Imali smo dosta šume, no šumu je sjekao samo da bi izgradio kuću. Sjekli su se samo hrastovi kojima je bilo vrijeme, svaki je panj iskopan i tu rupu posađeno novo drvo.
Za ogrjev smo koristili samo grane koje je polomio vjetar ili suvarke koje su sami otpali.
Danas kad gledamo kako se uništava priroda, ne poštuje iskustvo naših predaka, ne poštuje racionalno iskorištavanje zemlje uz svu nauku i tiskane brošure, visoke škole, moramo se zapitati kuda sve to vodi.
Zemlja se prodaje za bagatelu, sela su pusta, stoke više ni nema, a u narodu ide priča da se ništa ne isplati saditi, ali se bjesomučno sijeku šume i ostavljaju prazni proplanci.
U Davosu naš je premijer obećao posaditi milijun stabala, bit će da ih je milijun posječeno od tada. Država je dopustila sječu, a sadnju prepustila volonterima i aktivistima, profit prije svega, drvo se izvozi uzemlje koje čuvaju svoje šume kao temelj opstanka života na zemlji.
 Zaokret u gospodarenju onim što nam je priroda dala, a naši preci sačuvali, mora se dogoditi, bar daok živimo mi koji se sjećamo  sklada prirode i ljudi, uz sve hirove prirode i devijaciju ljudi.
Kultura se stječe kada poštujeješ život oko sebe, kada zadržiš nogu u zraku kada prinmjetiš mrava kako s teškim teretom stoji na tvom putu, kada vratiš jaje koje je ispalo ptičici iz gnijezda, kada ideš osloboditi ledom i snijegom zarobljenu granu jele koja ti drži brdo da ne otklizi kuća.
Kultura je suživot na zemlji, poštivanje tradicije i različitih običaja.,prije svega poštivanje zemlje bez čijih plodova ne bi bilo niti života.
Ti naši dragi veselje su pronalazili u dugim zimskim noćima u druženjima oko toplih peći, s uvijek zaposlenim rukama, čistili su se orasi, čohalo se perje djeca su se učila radu od malena.
Krpena lopta ljeti  sklopila je tisuće neraskidivih prijateljstva, dok danas slušamo kako se stadioni pale, navijači tuku, policija hapsi i odvodi u zatvore dečke na pragu života.
Ljudi koji ne poštuju zemlju zvali su se Barbari, svjedoci smo okrutnosti prema starim ljudima, prema njihovoj imovini, osamljeni starci dođu po pomoć izađu bez imovine.
Najnoviji slučaj gosp.iz Osijeka koji je za skrb od 177 dana ostavio milijunsku vrijednost , a za to se pobrinula doktorica kojoj je došao na liječenje, uputila ga na svog muža državnog odvjetnika koji je jednim posjetom uzeo sve što je čovjek u životu stekao.
Čovjek je preostale dane života proveo na liječenju ili u Domu. Slučaj je otkriven kad su “uvaženi” članovi našega društva saznali da je gospodin ostavio i znatnu ušteđevinu na računu koju nisu unijeli u ugovor., a “uvaženima” je i to baš trebalo. “Uvaženi” su fina obitelj s vezama i rodbinom u svim vladama do sada, a jedina im je osobina ogromna pohlepa.
Pohlepa je ušla u ljude i ona danas gospodari svijetom, ali i našom malom državom, ne poštuje se tuđe pravo na život, ne poštuju se prirodni zakoni, a poštenje je potpuno degradirano.
Povratak poštenja vratit će sklad u prirodu, naše će uspomene oživjeti u nama, borba za pravdu je uvijek teška no sjetimo se kako je bilo našima, a nisu odustali, nego su poslije svakog pada još jači ustali.
Dok junačko srce bije, dok nam uspomene žive,mi smo dužni njima, da ustanemo u ime poštenja i pravde !
Dragica Trumbetaš


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo