Podjeli
  • 6
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    6
    Shares

Pisao sam već na temu nas Hrvata, s ciljem da se malo bolje približimo sami sebe i suočimo sa našim brojnim kvalitetama, koje je potrebno koristiti i razvijati, kao i nedostacima, na kojima trebamo raditi i suzbijati ih. Malo sam obrazložio nas Hrvate u nekim današnjim prilikama i problemima u tekstu „Tko smo to mi?“, početkom studenog. Zatim sam obrazlagao o nama Hrvatima u tekstu „COVID19, Hrvati, tko smo to mi?“, ali i ranije u nekim tekstovima.

Ipak, slušajući današnju raspravu u Saboru, na temu Hrvata u BiH, imam osjećaj kao da sam ostao dužan neka obrazloženja. Eto paralelno sa Saborom odvija se TV serija „Naše Velo misto“ koja, ako gledate sa određenim prethodnim znanjem, savršeno ocrtava Hrvate i Hrvatsku početkom 20tog stoljeća. Odnos prema Habsburškoj monarhiji, zatim odnos naroda prema Beogradu i monarhiji Karađorđevića, a potom hrvatsko domoljublje zamotano u plašt nogometa, kao i razdor Hajduka i Građanskog (Dinama), sve to dobro ocrtava Hrvate tog doba. Uvijek nam je netko uspješno podmetao neke nove političke ideje, koje je onda hrvatski narod prigrlio, a kako su ideje bile iz raznih izvora tako se i hrvatski narod međusobno sukobljavao. Stara je to politika „Divide et impera“ ili „podijeli pa vladaj“,,, i vladali su mnogi Hrvatskom, ostvarujući svoje ciljeve, a Hrvati i Hrvatska samo su krvarili i bili služinčad u vlastitoj zemlji. Nemoć Hrvatske i hrvatskog naroda povijesna je istina. Ali to doba, kao i problemi, ostali su, samo su promijenili pojavne oblike, ali odnosi i razdor ostao je uglavnom isti. Eto, u „Velom mistu“ naš Duje, inženjer, golman Hajduka, morao je biti u zatvoru da bi završio studije, jer zabavljanje i bunt prema svemu bio je jači. To smo mi Hrvati. Dujina prirodna lucidnost njegova je hrvatska karakteristika, naša nacionalna karakteristika. Sve to poznato je i zapisano u brojnim romanima, kao primjerice Raosovi „Prosjaci i sinovi“, ali i snimljeno kako se rastakala Hrvatska i Hercegovina i stvarala Jugoslavija sa nekim novim jugoslavenskim narodom. „Vlak vez voznog reda“ gotovo da je sličio na one vlakove nacista koji je vodio zatočene u logore. Tako se gradila Jugoslavija, tako se uništavao Hrvat, ali se nije uništio,,,opstao je.

Volja hrvatskog naroda uspješno se lomila kroz stoljeća, ali se ipak nije slomila! Ali kako je sve počelo? Hajdemo malo u kratko povijesni „kursoljo“!

Poznat je period hrvatskih kraljeva koji su od stoljeća sedmog uspješno odolijevali svim ugrozama i održavali svoj široki teritorij sve do početka 16tog stoljeća. Tadašnja je Hrvatska imala i svoju moćnu mornaricu koja je bila strah i trepet svima koji su plovili Jadranom, a posebno venecijanskoj trgovačkoj floti. Tko god je htio proći Jadran morao je platiti danak da bi živ prošao Jadranom. Iako je Hrvatska imala veliko poštovanje od strane Vatikana i tadašnjih papa, sv. Otac Papa zamolio je hrvatskog kralja da malo popusti u „nadzoru“ nad Jadranom, a kad se ovaj oglušio slijedila je prijetnja. Tadašnje gusarstvo bio je legalan posao tog vremena. Hrvatska je bila veoma cijenjena, a hrvatski je jezik bio jedan od 4 crkveno priznata europska jezika. Ali održajući se kroz ratove, hrvatski kraljevi zanemarili su potrebu jačanja svoje države, te su braća ratovala međusobno rastakajući tadašnju Hrvatsku na dijelove koja je tako postajala ranjiva. Zbog neznanja, nesposobne uprave i samoljublja hrvatskih kraljeva, Hrvatska je postajala sve slabija. Tadašnji Sabor početkom 16. stoljeća pobojao se da će hrvatsko kraljevstvo naprosto biti izbrisano sa karte Europe, jer Osmanlije su sve snažnije ulazile u srednju Europu i rušile sve pred sobom. U tom strahu Hrvatski je Sabor, da bi ojačala svoje mjesto na ovom dijelu Europe, 1527. u Cetinu (današnji Cetingrad) izabrao za hrvatskog kralja Ferdinanda Habsburškog. Taj se savez održao stoljećima, sve do 19tog stoljeća. Da bude jasnije, u Europi, u 16tom stoljeću, u blizini Mađarske i današnje Hrvatske, razvijala se snažna, uređena i ugledna država Austrija, kojom je od 1273., pa oko petsto godina, dominirala obitelj Habsburgovaca. Na drugom kraju Europe dominirala je Osmanska država, a između tih dvaju država smjestile su se male i neorganizirane pokrajine i slabe kraljevine, pa tako i Hrvatska.

Tijekom 16tog stoljeća Hrvatska je vodila žestoke bitke sa Osmanlijama, te postupno vraćala svoje teritorije. Ipak, previranja unutar Hrvatske, kao i teški nameti koje su hrvatski feudalci nametnuli seljacima, 1573. doveli su do Seljačke bune, koja je u krvi ugušena. Dakle, nacionalni problemi stalno su tinjali u Hrvatskoj. Bitke sa Osmanlijama nastavljaju se, a tek u bitkama 1699. i 1718. Hrvatska vraća svoje prostore, te se nalazi u granicama koje su uglavnom ostale do današnjih dana. Svoje granice Hrvatska je morala bitkama braniti i od Ugarske. Paralelno s hrvatsko-mađarskim ratom, sredinom 19tog stoljeća, kao rezultat društvenih i političkih promjena u Europi, u Hrvatskoj se javlja „Hrvatski narodni preporod“ i proces formiranja moderne nacije. U Mađarskoj je 1848. započela revolucija, kao rezultat mađarskog nacionalnog pokreta, a bila je usmjerena prema feudalnoj vlasti i težnjama za formiranjem slobodne Mađarske države. Obzirom na interese Habsburške monarhije u Mađarskoj, revolucija je bila ugušena, a centralna ličnost tog procesa bio je hrvatski grof Josip Jelačić Bužimski. Paralelno sa revolucijom u Mađarskoj, u Hrvatskoj se javlja težnja za priznavanjem nacionalnih prava unutar monarhije, te se organiziralo zasjedanje „Velike narodne skupštine“. Na toj je skupštini pročitan politički dokument Zahtijevanje naroda, a kojim se između ostalog tražilo formiranje banovine. Tim se dokumentom za bana predlaže Josip Jelačić Bužimski.

Car Ferdinand V. 23. ožujka 1848. imenovao je Josipa Jelačića Bužimskog hrvatskim banom. Dva dana kasnije dokument Zahtijevanje naroda proslijeđen je Beču na odobrenje, na što se Beč oglušio. Unatoč hrvatskom doprinosu Habsburškoj monarhiji, 4. ožujka 1849. Hrvatskoj se nameće Ustav, koji se proglašava temeljnim državnim zakonom. Tim se zakonom ukida sloboda tiska, te se zabranjuje svaki politički život, a da bi to bilo provedeno organizira se policijski nadzor. Naporima bana Jelačića ipak se uspijeva očuvati hrvatski jezik, ali u prepisci sa središnjim organima vlasti, dakle s Bečom, službeni je jezik njemački. Za Hrvatsku je tada nastupilo teško desetogodišnje razdoblje, poznato kao Bachov apsolutizam, nazvano po austrijskom ministru Alexandru Bachu. Raspušta se Hrvatski Sabor, uvodi se samouprava županija, a njemački je jezik službeni jezik u Hrvatskoj. Bachov apsolutizam definitivno je srušen nakon teških poraza austrijske vojske na talijanskom bojištu kod Magente i Solferina (1859.). Car Franjo Josip I. 20. listopada 1860. donio je Listopadsku diplomu kojom je svojim narodima vratio Ustav, a o zajedničkim poslovima raspravljati će se u Carskom vijeću u Beču, koje će brojiti 100 članova, među kojima će biti predstavnici Ugarske i Hrvatske. To je caru Franji Josipu zagarantiralo povjerenje i čast sve do današnjih dana.

Hrvatska je slom feudalnoga poretka, u revoluciji 1848-1849., dočekala kao nejedinstven, rascjepkani skup teritorijalnih jedinica koje su imale status krunske zemlje unutar Habsburške kraljevine/monarhije. Po svom povijesnom razvoju, po unutrašnjoj socijalno-ekonomskoj strukturi, a posebno po upravno-političkoj podređenosti vladajućim uvjetima monarhije, krunske su zemlje imale mnoge različitosti. Banska Hrvatska, Istra, Dalmacija i Vojna krajina bile su ne samo upravno odvojene i geografski različite, već su imale i drugačiji društveni razvoj, gospodarske predispozicije, etničku strukturu, jezičnu strukturu, kulturu, pa i svakodnevni život, ali ipak istu vjeroispovijest. Upravo ta vjeroispovijest bila je temelj održanja kakvog takvog domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta.

Ali što je takva Hrvatska značila u globalnom europskom svijetu?

Dok se Hrvatska u 19. stoljeću borila za svoj nacionalni identitet, Europa se razvijala kao građansko društvo visoko industrijalizirano. Kao početak građanskog društva uzima se kraj 17tog i početak 18tog stoljeća, a u čemu je prednjačila Francuska. Slobodni građani, citoyens, kao subjekti građanskog društva, sudjeluju u procesu artikulacije različitih društvenih interesa, te postaju ujedno i politički subjekti. Pritom se ističu dvije temeljne karakteristike građanskog društva, a to su (1) organizirane nevladine organizacije i institucije putem kojih se manifestiraju interesi i volja građana, te (2) pojedinci i organizacije u društvu koji su neovisni o vlasti. Istodobno, u 17tom stoljeću, u Engleskoj se odvijala prva industrijska revolucija, a koja se javila kao rezultat novih znanstvenih otkrića. Krajem 17tog stoljeća i početkom 18tog, Engleska je imala najveću manufakturnu proizvodnju u Europi. Gradovi tih dvaju velesila tog vremena bili su po veličini milijunski što je pridonijelo brzom industrijskom razvitku tih država. U drugoj polovici 19. stoljeća ta „dvojna europska jezgra“, Francuska i Engleska, dobila je ozbiljnu konkurenciju u novim državama, Njemačkoj i Italiji.

Istodobno, Hrvatska je dočekala 20. stoljeće kao 90% poljoprivredna i 75% nepismena kraljevina, sa samo jednim gradom od preko 100.000 stanovnika, Zagrebom. Odnos prema obrazovanju koje je Habsburška monarhija još od 17tog stoljeća nastojala razviti u svojim kraljevinama, pa tako i Hrvatskoj, nailazilo je na otpor. Djeca su uglavnom ostajala doma pomažući svojim roditeljima u poljoprivredi. Pojava građanskog društva, koje se sa velikim zaostatkom prelijevalo u Hrvatsku iz Europe, bila je slaba i nedovoljno prihvaćena, jer je Hrvatska bila zaostala. Monarhija je početkom 20. stoljeća konačno shvatila da je njena snaga u jakosti i nacionalnoj snazi njenih malih kraljevina koje su se prostirale od Baltika do Jadrana. Tako velika i iznutra trula Habsburška država postala je trn u oku Francuskoj i Engleskoj, što je bio osnovni uzrok Prvog svjetskog rata. Sa slomom Habsburške monarhije slomila se i Hrvatska te je ubrzo postala plijen monarhije Karađorđevića. Pripala je toj srpskoj monarhiji unatoč snažnog odbijanja tom pridruživanju. Daljnju prići znamo, ubrzo Drugi rat, pa kratka nada samostalnosti kroz NDH koja se slomila u nacizmu, a onda novo zarobljavanje u komunizmu. I eto nas danas.

Ali zašto ja sve ovo govorim? Ovo je hrvatska povijest koju bi svaki osmoškolac morao znati. Ova je povijest važna da bi shvatili gdje smo mi danas i zašto nam se sve ovo dešava što nam se dešava. Dakle, analizirajmo malo kako je to danas u Lijepoj našoj Hrvatskoj?

Za obrazloženje hrvatske sadašnjice imamo brojne i svakodnevne primjere. Eto, nešto sam obrazlagao u prethodnim tekstovima, ali evo, danas 08. prosinca 2020. (4. program TV) imamo dobar primjer u raspravi na današnjem saboru na temu Hrvata u BiH. Pa kako je to izgledalo?

Sve skupa plitko i jadno. Umjesto da svi skupa u Saboru zajednički rade za boljitak Hrvatske, oni samo grade zidove i sukobe po starom komunističkom sistemu „mi i oni“. Oporba se ponaša po sistemu „uvijek kontra“, a vladajući ignoriraju oporbu, a hrvatski narod plaća njihove sukobe, neznanje i gluposti. I sad, kada se vratimo na prethodni mali „kursiljo“ hrvatske povijesti, onda je jasno gdje su korijeni današnjeg nazadovanja. Odnosno, dok je Europa razvijala građansko društvo, prolazila prvu pa drugu industrijsku revoluciju, razvijala milijunske gradove, Hrvatska je odbijala čak i ono najmanje, osnovno školovanje djece, održavajući Hrvatsku kao dominantno poljoprivredno gospodarstvo. Kao takvo, Hrvatsko kraljevstvo bilo je najnerazvijenije od svih kraljevstva Habsburške monarhije. Zatim, 200.000 poginulog radno aktivnog stanovništva u Prvom svjetskom ratu, onemogućilo je pokušaj razvoja početkom 20tog stoljeća. Stalni napadi srpske manjine na Hrvatsku, pa prodaja Dalmacije Italiji, kao i drugi problemi zadržali su Hrvatsku na veoma niskom stupnju razvijenosti. Između dva rata, pokušaji neke minimalne industrijalizacije, u okvirima mladog građanskog društva Hrvatske, ubrzo su se ugasili u Drugom ratu, da bi u komunističkoj Jugoslaviji građansko društvo i poduzetnički pothvati bili sotonizirani. I evo nas danas. I sad, kao da se čudimo svemu što nas sputava da se razvijemo u okrilju Europske unije po principima modernog europskog građanskog društva i tržišne ekonomije. Ajde razmislite o čemu se radi. Zaostali smo u svakom pogledu, posebno u ekonomiji, pravnim znanostima, a posebno u znanosti sustava i uspješnog državnog uređenja. Zato je naše začelje na listi razvijenosti ekonomija u tranziciji EUa sasvim logićno. Pitam se vidimo li mi istinu o nama? Pa pogledajmo kako se sav ovaj hrvatski jad ogleda u Saboru, a koji je slika hrvatskog društva.

Nisam pratio sva izlaganja u Saboru 08. 12. 2020., ali odmah kad sam otvorio naletio sam na Bauka (SDP) koji je komentirao izbore u BiH po sistemu da svaki entitet samostalno bira svog predstavnika. On to obrazlaže mišljenjem po kojem taj sistem nije moguć, jer pravo na izbore, odnosno, „biti biran“, imaju i manjine. Molim vas pročitajte ovu rečenicu još jedan put „pravo na „biti biran“ imaju manjine“. Pitam se dokle seže naše hrvatsko neznanje, glupost i ohola samodopadnost, u kojoj ne čitamo i ne učimo što kaže i kako radi i od nas traži Europska unija. Europska unija lijepo kaže da manjinama nije mjesto u Saboru, a Bauk to ignorira pa glupost koju radimo u Hrvatskoj želi prenijeti u ionako kaotičnu BiH. Pitam se dokle ću, i meni slični, upozoravati na bitne razlike, kao i prava, između manjina i konstitutivnog naroda. Manjine imaju pravo na svoju kulturu u svojoj manjinskoj zajednici, ali ne i pravo na upravljanje državom. Konstitutivan narod ima pravo na „biti biran“ jer on upravlja  svojom državom. BiH ima tri konstitutivna naroda, Hrvatski, Bošnjački i Srpski, i niz manjina. Hrvatska ima jedan konstitutivan narod, Hrvatski, i niz manjina. Zaboga, što se mora dogoditi da se to shvati i da se to konačno implementira u hrvatskom Saboru, kao i u složenom kaotičnom sustavu BiH. Da to bude jasnije, napominjem kako treba znati da Hrvati u BiH imaju pravo na kulturnu suradnju sa Hrvatima u Hrvatskoj, ali hrvatska politika, bez poziva BiH, ne može rješavati niti se miješati u politiku BiH, ma kako god ona kaotična bila. Te stvari trebaju biti jasne. Hajdemo natrag u Sabor 08. 12. 2020. pa ćemo tu vidjeti prvog čovjeka SDPa koji komentira sukob na relaciji Stručni stožer za COVID19 i hrvatska Vlada. Komentirao je taj Hrvat Peđa, veliki SDPovac (ma zaista je on veliki čovjek,,, ima preko 2 metra) taj problem po sistemu „uvijek kontra“ i „mi SDPovci znamo bolje“, pa kad sve to vidiš uhvati te muka. Problem jest tu, jer jedna grupa stručnjaka Stručnog stožera „dobila je nogu“, i to baš nogu po sistemu „hvala, marš“. Razna smo čuli tumačenja tog nemilog događaja, kao Beroševo, da nije uputno samostalno izlaziti u javnost sa izjavama suprotnim od Stožera, što ajde ruku na srce, zaista nije uputno. Ali nije, i ne može, to biti razlog za „stručnjaci vi ste neznalice i marš iz Stožera“. Zatim se u javnosti oglasio jedan član Stožera sa: „ma to ćemo riješiti,,, bio je to samo mali nesporazum“. Eh Hrvati moji, narode moj hrvatski, intelektualci hrvatski, akademici hrvatski,,, kad ćemo se svi skupa malo kultivirati. Kad ćemo cijeniti znanje? Kad ćemo shvatiti da izdvajanje u znanost nije trošak već najbolja investicija? Kad ćemo priznati da lažemo sami sebe, misleći kako smo najpametniji i najbolji? Kad ćemo shvatiti tko smo i da moramo puno učiti i ulagati u znanje i obrazovanje, posebno visoko obrazovanje, kako bi se izvukli sa dna liste ekonomija u tranziciji Europske unije. Zadnji smo bili od kraljevina Habsburške monarhije, zadnji smo i sada u Europskoj uniji. Čini mi se da je sad onima koji upravljaju svijetom žao da su srušili Habsburšku monarhiju, jer smo dobili brojne države i ekonomije u tranziciji koje same nisu u stanju izaći iz tranzicijske krize. To se vidjelo iz projekta „Tri mora“ koji su pokrenuli Kolinda i Duda, ali sve je sad opet stalo.

I da zaključim, nemojmo se čuditi nemoći koju vidimo u Hrvatskoj na svakom koraku. Ne znamo, nesposobni smo kao država, ali ne kao pojedinci u dobro organiziranom sustavu. Mi smo dobar i vrijedan narod, ali narod koji treba vođu, leadera, a leader ne može biti svatko. Pa da malo pojasnim taj pojam leadera. Pogledajte, Plenković je uspješan predsjednik HDZa i Vlade, ali nije leader. Zašto? Što znači leader? Leader, ili vođa jedne države, posebno u krizi, je osoba koja zrači, koja povezuje, koja nema protivnike, koja okuplja sve oko sebe. Pogledajmo, u Engleskoj u ratu, u najtežem trenutku pojavio se Cherchil. Da, bio je to leader koji okuplja oko sebe. Bio je to i u Hrvatskoj Tudžman, osoba koja je znala uz pomoć tajnih službi, odnosno Udbaša, Hrvata, pokrenuti osnivanje samostalne države Hrvatske. I nemojmo mu to spočitavati što se skompao sa Udbašima, jer ni Berlinski zid nije pao sam već je bio plod odluke nekih tajnih službi. Tako to ide i tako je bilo kod nas u Hrvatskoj. Nažalost, Tudžman je umro, a nitko ga kao leader nije naslijedio. Ima Hrvatska divnih ljudi. Primjerice, imalo smo uspješnog hrvatskog političara Stjepana Radića, ali ni on nije bio leader. Imali smo u našoj novijoj povijesti divnog čovjeka i govornika Vladu Gotovca, ali ni on nije bio leader. Hrvati moji dragi, dajmo shvatimo da ni sada nemamo leadera koji bi nas izvukao iz krize, a znanje nam je na dnu i ne cijenimo ga. S hrvatska politika? Pregršt nepovezanih zakona, nepostojanje sustava, neuki političari, korumpirana država, neučinkovito sudstvo, i drugo, neće nas izvući iz krize. Da bi se ostvarili uvjeti za početak rada na izlasku iz krize, uz znanje je POVJERENJE, a mi smo ga izgubili. Ne vjerujemo našim političarima, što je logično, ali ne vjerujemo ni znanstvenicima ni epidemiolozima sada kada je cijepljenje na vratima. Ne vjerujemo nikome i ničemu. Kako tražiti povjerenje građana kada, evo ovih dana imamo smiješno-tužnu situaciju. Izgubili smo na sjevernom Jadranu veliku naftnu platformu „Ivanu“. Nestala,,, ma zar je moguće da nestane, a da na kopnu nitko to ne zna????? Kao da je igla. Sramota!

I što sad? Kako povratiti povjerenje?

Povjerenje se teško stiče, a lako izgubi. Ne može se povjerenje stječi prisilom. Veći dio stanovništva, nas ovakvih neukih i nepovjerljivih Hrvata, ne možete prisiliti da vjerujemo ikome. Proces povrata povjerenja spor je i traži puno rada, poštenja, kvalitete i svega pozitivnog što treba usmjeriti narodu, a tu mediji imaju važnu ulogu. Zato mislim da je stanje teško, a neke bolje dane teško je vidjeti. Htio bi vidjeti neku nadu, neki boljitak, ali ne vidim. Nažalost to je tako. Pravi boljitak je u dugoročnosti i u bitno većem ulaganju u znanje i znanost, a kada će se to dogoditi teško je reći.

Bože pomozi nam…

Voli vas sve vaš

 

Prof. dr. sc. Tihomir Luković


Podjeli
  • 6
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    6
    Shares
  •  
    6
    Shares
  • 6
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo