By U visokim političkim i upravljačkim krugovima vrte se milijuni, otvaraju šampanjci i kroje planovi o „gospodarskom rastu“. Jedna je društvena skupina u Hrvatskoj ponovno gurnuta na rub, ponižena i ismijana. To su naši umirovljeni radnici. Ljudi koji su ostavili svoje zdravlje, mladost i čitav životni vijek gradeći tvornice i poduzeća, danas proživljavaju treću životnu dob u bijedi i neizvjesnosti. Najnoviji „dar“ s političkog vrha, najava takozvane trinaeste mirovine koja bi se obračunavala po sramotnom modelu od svega 6 eura po godini staža, nije ništa drugo nego teška uvreda za sve one koji su desetljećima odvajali od svojih usta.
Zamislite generaciju koja je radila u jednoj, dvije ili tri tvrtke, trpjela smjene, odricala se svega i jedva čekala zasluženu mirovinu. Maštali su o tome kako će konačno odmoriti, provoditi vrijeme s unucima, otići na more ili barem bez grča u želucu kupiti namirnice za nedjeljni ručak. Umjesto zasluženog mira, ljetovanja i zimovanja, dočekala ih je stvarnost u kojoj je mirovina sinonim za preživljavanje. A tko je preuzeo plodove njihovog rada? Oni su se odricali „sad ovog, sad onog“, a njihove su tvornice u mutnim vremenima preuzeli takozvani „iskusni menageri“ i podobni bogataši. Preko noći, stvarni stvaratelji vrijednosti postali su nevidljivi, zaboravljeni i otpisani kao višak povijesti. Sustav ih se sjeti samo pred izbore, ili kada im treba udijeliti milostinju koja ne može pokriti ni polovicu mjesečnih režija.
U cijeloj toj priči posebno bode u oči sudbina onih koji su odmah nakon rata, bez ijedne ogrebotine ili traženja povlastica, pošteno skinuli odoru i vratili se na svoja radna mjesta. Ti ljudi nisu tražili ništa osim prava na rad i dostojanstvenu starost. Međutim, prisiljeni su gledati kako se kapital stvoren njihovim rukama odlijeva u privatne džepove, a država nudi mrvice. Veliki gospodarski divovi, poput koprivničke Podravke i sličnih tvrtki koje su izrasle na leđima generacija lokalnih radnika, imaju moralnu i društvenu obvezu prema svojim živim umirovljenicima. Sramotno je da se tvrtke hvale rekordnim zaradama i velikim nagradama za uprave, a ljudi koji su te marke stvorili doslovno jedva spajaju kraj s krajem. Svaka velika tvrtka trebala bi svake godine izdvojiti ozbiljan dio kolača i izravno pomoći svojim bivšim radnicima. To nije milostinja – to je povrat duga.
Poruka vladajućih od 6 eura po godini staža predstavlja vrhunac drskosti. Što bi čovjek koji je radio 35 ili 40 godina trebao učiniti s tim „bogatstvom“? Kupiti dostojanstvo? Platiti lijekove koje zdravstveni sustav ne pokriva? Ovakav tretman umirovljenika nije samo gospodarski problem, to je potpuni moralni slom jednog društva. Država i tvrtke koje zaboravljaju one koji su ih izgradili nemaju pravo govoriti o uspjehu. Vrijeme je da se prestane s prividnim mjerama i socijalnom milostinjom. Hrvatski umirovljenici nisu tražili milost, zaradili su svoje mirovine, a dobili su jad, užas i zaborav.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
