By Podjeli
Priča o krumpirima još je uvijek aktualna.
Ima svakakvih reakcija, vrlo grubih prema “krumpirašima”, do vrlo argumentiranih od strane samih izvođača.
Sama Nina odmara u svojoj otočkoj destinaciji i uživa u odmoru.
Krumpir je kod nas jedna od najtraženijih namirnica, većina umirovljenika živi od krumpira, jer si ne mogu priuštiti skuplje namirnice.
Krumpir ima i svoju povijest u emigraciji Iraca u Ameriku. Irska je u povijesti bila siromašna zemlja, uzgajao se krumpir i to je bila namirnica koja je prehranjivala siromašne stanovnike Irske.
Krumpir je zbog jedne, jako kišne godine podbacio urodom, napala ga peronospora i u Irskoj je zavladala glad.
Loše godine su se zaredale i počelo je masovno iseljavanje Iraca u Ameriku.
Odlazilo se brodovima, putovanje je bilo dugotrajno i na tim putovanjima umrlo je 16 000 Iraca.
No bilo je i puno onih koji su sretno stigli i danas njihovi potomci žive u Americi.
Na našim otocima dogodio se sličan egzodus, a radi vinove loze. Peronospora vinove loze, raselila je stanovnike naših otoka, širom svijeta.
U svijetu je mnogo gladnih ljudi, mnogo je ratova pokrenuto upravo zbog nedostatka hrane, još uvijek djeca umiru od gladi.
Ova kriza donijeti će mnogo novih gladnih usta, rugati se proizvođačima krumpira, nazivati ih “klošarčićima”, što smo imali prilike čuti ovih dana, od istaknute sportašice Ivane Brkljačić, pokazuje nam, da ju kriza nije ni dotakla, ni osvijestila, ni prizemljila, još uvijek visoko para nosom nebo, drži se zvjezdanih visina, kao da drži Boga za bradu, zato što ima moćne prijatelje.
Vrlo ružno, primitivno i nekulturno. Odlika velikih ljudi je da ne ponizuje ničiji rad, da u svakom trenutku u životu mora imati na umu, da se kolo sreće neprestano okreće, tko bi gore začas može biti dole.
Apsolutno ničeg sramnog nema u uzgoju krumpira, ako to osigura egzistenciju porodice, a ako još mogu zaposliti i platiti druge ljude za taj posao.
Oko 600 000 umirovljenika danas u Hrvatskoj živi od mirovine od 1600 kuna a radili su svaki dan, oko 30 godina.
Naše velike “zvijezde” živjele su od par koncerata godišnje, život i prilike zahtijevaju da se prilagode da pjevaju više, zarade manje, da pjevaju pred manje ljudi.
Ništa nije sporno da žele raditi svoj posao, ali nitko neće umrijeti, ako oni neće pjevati.
Ako “krumpiraši” prestanu proizvoditi krumpir jer ih nazivaju “klošarčići”, ako se to dogodi globalno, moglo bi od gladi poumirati više stanovnika nego od svih pandemija zajedno.
Istovremeno vlada još jedna velika zabluda, mnogi su ustvrdili da pjevači mogu brati krumpir, ali “krumpiraši” ne znaju pjevati.
Pjesma je nastala kada su ljudi slavili žetvene svečanosti, mnogi rođeni na selu, još se sjećaju pjesama koje su se orile po zagorskim i drugim, bregima, ljudi su brali grožđe i pjevali. Imali su žuljevite ruke, bili su bosi i često gladni, ali su pjevali. Pjesma se orila iz srca i duše i bila je prelijepa.
Danas je drugačije, djeca” krumpiraša” i vinogradara idu na satove klavira, solfeđa, uče pjevati kod profesora pjevanja i znaju pjevati s puno strasti i za malo novaca, baš kao što rade njihovi roditelji s krumpirom.
I trude se, uče i neće pristati da ih itko više nazove “klošarčićima”.
Cijeniti rad drugog čovjeka stvar je kulture i dobrog odgoja, poslije svega, kada pandemija prođe, velike dvorane mogle bi ostati prazne, iskazani prezir prema ljudima koji su plaćali skupe ulaznice, za malo pjesme, mogao bi promijeniti trajno život ljudi koji sebe smatraju “zvijezdama.”
Izrečene riječi se pamte, baš kao i lijepe pjesme.
Život ide dalje i puno je ljepši uz pjesmu.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
