By Podjeli
Ponovo urnebesna svađa znanstvenika. Nadmudrivanja traju a ljudi umiru.
Da smo stekli kolektivni imunitet svi bi voljeli vjerovati, no ljudima iz Stožera malo tko vjeruje.
Šefu Stožera vjeruje 2% građana, nema čovjeka koji bi popio čašu vode, a da samo 2% vjeruje da je voda zdrava,
a mi smo prisiljeni slušati ministra zdravstva kojemu vjeruje 4% ljudi, niti nokat na nozi ne čupa čovjek od tako malog povjerenja, dok čovjek odlučuje sam za sebe.
No o nama odlučuju ljudi kojima vjeruje Andrej Plenković a ne mi.
On je dirigent raštimanog orkestra, a građani su krivi što ne razumiju tu vrstu umjetnosti.
U Zadru u “Domu” za starije osobe oko 187 pozitivnih na Coronu, 25 ih je već preminulo,o korisnicima nema tko brinuti ,jer i 30 zaposlenika je pozitivno.
Traže pomoć, ali ona ne dolazi.
Situacija je grozno teška, o tim svim pacijentima brine, navodno,samo jedan liječnik.
Starci su prepušteni na milost i nemilost virusu u ionako teškoj starosti.
Više katastrofalne slike pogubne Corone ne gledamo na primjerima iz Italije i Kine.
Loši primjeri dolaze iz naše zemlje.
Vlada se time ne bavi, oni imaju svoju matricu po kojoj nabrajaju uspjehe, no ako će po ičemu biti zapamćeni, bit će to totalna nebriga za starije osobe.
Pučke kuhinje u Zagrebu dijele preko 5000 obroka na dan, a mnogo je i onih koji ne mogu doći, mnogo je onih koji si mi ne znaju isposlovati potrebna odobrenja.
Ništa, baš ništa ne čini se kako bi ljudi preživjeli ovu nevolju da im se olakša, da im se pokaže da se misli na njih.
Ništa za umirovljenike nije učinila ova Vlada ,nisu izgradili potrebne smještajne kapacitete, nisu napravili reviziju mirovina, svako usklađivanje mirovina novo je veliko razočarenje većine umirovljenike.
Ministar bira pregovarače iz umirovljeničkih udruga koje pričaju priče, a nema nikakvih konkretnih rezultata.
Razne dodvorice namještaju sebi honorirana mjesta u odborima, godinama sjede u tim odborima, a umirovljenici od toga nemaju ništa, a oni dobro žive od naše nevolje.
Godine prolaze,mirovine realno sve manje, umirovljenici sve siromašniji i nema rješenja na vidiku.
Ništa bez glasne i masovne pobune, previše je vremena proteklo u čekanju da vrijeme popravi situaciju.
Poslije pandemije bit će još gore, vremena za čekanja više nema, priče o udruživanju s onima koji su predugo tamo gdje se kuhala ova neslana kaša, promašena je priča, a naslušali smo se priča, previše je ljudi umrlo a možda su mogli još malo poživjeti.
Previše je svega što boli, a malo toga što daje nadu da su siti gladnima povjerovali, nama ne trebaju dobre namjere, već pravedna zaslužena i odrađena mirovina, i svaki je dan dobar da se udružimo i to počnemo tražiti.
Sve drugo možemo poslije i slaviti i pjevati i plesati, ići na izlete, vježbati, družiti se .
Ne propustimo još jednu godinu da uzaludno prođe, a da prođe, dok smo mi čekali da se netko drugi pobrine za nas.
Neće to nitko ,moramo sami!
Dragica Trumbetaš
Podjeli
