By Kako Dino Dvornik pjeva u pjesmi, „neću da čujem ništa, ništa kontra Splita“, asociralo me za naslov ove kolumne i analize našeg poratnog hrvatskog zdravstva. Ipak, kao i sve, tako i naše zdravstvo, ima dva pa i više lica ili aspekata koja je potrebno transparentno obrazložiti. Jedan aspekt je sustav hrvatskog zdravstva, a drugi su operativa, dakle bolnice i zdravstvene ustanove kao i osoblje koje u njima radi. Moglo bi se ovo proširiti, ali ostanimo kod ova dva aspekta. Stoga ćemo u ovom prvom tekstu analizirati sustav hrvatskog zdravstva, a u drugom tekstu analizirati ćemo bolnice i zdravstveno osoblje.
Promatram sebe pa zaključujem kako nekad zdravstveno kao čelik, a nakon učešća na prvoj crti u Domovinskom ratu, ali i pod pritiskom godina, postajem kao stari Mercedes. Dobar auto, dobro radi kad je nov, siguran je, pouzdan, ali nakon 20-30 godina polako mu otkazuju dijelovi pa idemo sa njim svako malo na servis, i eto, dok dok dur dur, kako bi kazao naš narod. Slično kao i auto tako sam i ja upao u zdravstvene neprilike koje su mi dale priliku iz prve ruke malo bolje upoznati sustav našeg poratnog hrvatskog zdravstva, ali i razne bolnice i zdravstveno osoblje pa ću u ovom prvom tekstu analizirati naš samo zdravstveni sustav.
Dakle, kao i mnogo toga, tako je i hrvatski zdravstveni sustav naslijeđen od hvala Bogu pokojne Juge. Svakako, on se razvijao, država je ulagala koliko je mogla i htjela, ali pritom imamo dva lica našeg zdravstva. Prvo je činjenica da je ulagano dosta u medicinski tehnologiju te su danas pregledi pacijenata slični auto-servisu. Pacijent dođe i odmah u stroj. Sve je podložno novoj tehnologiji, strojevima i slično, što je znatno pridonijelo rješenju mnogih zdravstvenih problema pacijenata koji se ranije nisu mogli riješiti. S druge strane, liste čekanja su velike, što izaziva nezadovoljstvo pacijenata. Razlike u listama su značajne, a najveći je pritisak na zagrebačke klinike te su u Zagrebu liste čekanja zaista velike. U manjim mjestima, kao što su Dubrovnik, Šibenik, Zadar i slični, čekanje je znatno kraće. Relativno visok stupanj nezadovoljstva pacijenata, koji se odnosi na liste čekanja, opravdan je iz razloga potrebe, posebno u Zagrebu, pa se postavlja pitanje zdravstvenog sustava koji je odgovoran za to.
Pa objasnimo o čemu se radi.
U nastavku ću spominjati neka imena, iako u pravilu to izbjegavam, ali u ovom slučaju smatram da je primjereno pa se nadam da se neće ljutiti. Također ću zanemariti njihove titule kako bi olakšao pisanje ove kolumne.
Dakle, sustav hrvatskog zdravstva predstavlja podsustav makronacionalnog sustava koji gotovo ne postoji. Činjenica nepostojanja ili pak kvazi postojanja hrvatskog makronacionalnog sustava znanstveno je obrađena i dokazana pa neću sada o tome. Dakle, u takvim nepovoljnim uvjetima djeluju važni nacionalni podsustavi, kao primjerice sustav hrvatskog zdravstva. Njega sačinjava veliki broj subjekata, od administracije HZZO, klinika, bolnica, zavoda i instituta, lokalnih ambulanti, ljekarni pa sve do poduzetničkih projekata raznih poliklinika. Tome treba pridružiti i druge institucije kao i obrazovanje, osiguravajuće kuće te preventivne akcije i drugo. Kao što se može zaključiti radi se o možda najvećem, a ujedno i najosjetljivijem makronacionalnom podsustavu. Sukladno brojkama, u državnom proračunu, u prikazu raspodjele proračuna „po organizacijskoj klasifikaciji“ u 2023. proračun je bio težak oko 33 milijardi eura u čemu je HZZO participirao sa nešto više od 5 milijardi eura, što je oko 16%. Upravo toliko je i izdvajanje iz bruto plaće hrvatskih građana. Pritom, Ministarstvo zdravstva raspolaže budžetom od nešto više od 3 milijarde eura, a HZZO sa oko 5 milijardi. Samo je mirovinski sustav sa oko 9 milijardi eura snažniji od zdravstva. Pritom samo za mirovine iz budžeta odlazi oko 7,5 milijardi eura, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja raspolaže sa oko 3,5 milijardi eura. Uvidom u raspored raspodjele sredstava proračuna teško je raspravljati može li raspodjela biti drugačija, ali sigurno je da su neke preinake moguće, iako treba znati da „ako iz jedne kese nekome daš onda nekom drugom moraš oduzeti“. Kako god bilo, zdravstvo je po financijama u samom vrhu nacionalnog interesa, a s obzirom na osjetljivost neusporedivo je socijalno najosjetljivije. Dakle, sustav zdravstva temelji se na financijama, odnosno na proračunu Republike Hrvatske, a on je takav kakav jest.
Postavimo li navedenoj financijskoj strani hrvatskog zdravstva (ne)zadovoljstvo građana, potrebno je upitati se gdje su „rupe“ u sustavu koje bi se mogle pokrpati bez preinake proračuna, a time zadovoljstvo građana podignuti na viši nivo. Razne su mogućnosti za to pa primjerice fondovi EU dobar su izvor za podizanje bolje spreme hrvatskog zdravstva. Vrlo su rijetki natpisi u bolnicama „Ovaj je odjel financiran sredstvima fondova EU“. Zašto je to tako, mnogi su razlozi, a prije svega pomanjkanje menadžerskih sposobnosti u najvišim tijelima zdravstvenih ustanova. Tehnokratski pristup menadžmentu zdravstvenih ustanova razlog je niskog stupnja korištenja mogućnosti financiranja iz sredstava EU. Već na internetu vide se brojni pozivi za pokretanje zahtjeva prema sredstvima fondova EU, ali rezultati pokretanja i realizacije sredstava su više nego skromni. Činjenica, da na čelu zdravstvene ustanove u Hrvatskoj mora biti medicinar rezultira neshvaćanjem ekonomskog aspekta i mogućnosti koje se pružaju na nadnacionalnom financijskom tržištu. Nažalost, ne samo u zdravstvu, nego i inače, ekonomija se smatra nečim što svatko zna pa se omalovažava u menadžmentu neprofitabilnih institucija, što je posve pogrešno. To je ujedno razlog da nam je zdravstvo prema vani prezaduženo, jer je veza između ekonomije i zdravstva vrlo ograničena. Iz prve ruke znam da je prilikom preuzimanja dužnosti današnji ministar Vili Beroš bio svjestan ekonomski lošeg stanja zdravstva što ga je uvelike brinulo prilikom preuzimanja dužnosti. Ministar je također bio upućen u mogućnosti koje pruža controlling, kao funkcija menadžmenta, ali je zaključeno da za to nema sposobnih eksperata koji bi se uhvatili u koštac sa tim problemom hrvatskog zdravstva. Teško mi je bilo razumjeti zašto se doktor Beroš primio uloge ministra, jer se radi o poštenom čovjeku, uglednom neurokirurgu i sveučilišnom profesoru. Sve to potvrđuje činjenica da se radi o rijetkom ministru koji nije izletio iz Vlade poradi korupcije i kriminala već stabilno opstoji i maksimalno dobro obavlja svoj posao. Eh, ne bi mu bio u koži!
Biti liječnik, a ujedno i obrazovani menadžer, za naše hrvatske prilike čista je utopija. Ali nije to samo u zdravstvu nego i u svim ostalim neprofitabilnim i profitabilnim subjektima u Hrvatskoj. Znanje o menadžmentu još je uvijek nisko. Tu su i još neki razlozi, ali nećemo sad o njima.
Problem učinkovitosti sustava hrvatskog zdravstva, osim navedenog, ima i jednu drugu stranu koja bitno utječe na (ne)zadovoljstvo građana i pacijenata, a to je odnos državnog i privatnog sektora. S jedne strane neprofitabilno hrvatsko zdravstvo i poduzetnički pothvati u djelatnosti zdravstva u sukobu su. Ne samo u zdravstvu, nego i u mnogim drugim djelatnostima, sukob državnog i privatnog sektora na visokom je stupnju. Primjerice, u visokom obrazovanju, na početku pojave privatnih veleučilišta u Hrvatskoj profesori zaposleni na državnim fakultetima, a koji su dodatno održavali nastavu na privatnim veleučilištima, dobivali su otkaz na fakultetima. Sve to bilo je zakonski potkrijepljeno pa je to bila prezentacija nakaradna „vladavina prava“ u državi bez makronacionalnog sustava. Danas je to nešto blaže, ali još uvijek sukob postoji na štetu studenata. Isto je i sa zdravstvom, pa nije uputno da liječnik zaposlen u državnoj instituciji dodatno radi i u privatnoj poliklinici. I opet je to „vladavina prava“, ali na štetu pacijenata. Ipak, razvoj poduzetništva koji je sine qua non građanskog društva, prisilio je hrvatsku državnu administraciju da prihvati razvoj privatnih klinika. Privatne klinike su se gotovo u svim segmentima zdravstva razvile pružajući pacijentima visoku kvalitetu usluga. Nasuprot privatnim klinikama, postavili su se redovi čekanja u državnim bolnicama. I što smo time u Hrvatskoj postigli, osim što je to opet nakaradna „vladavina prava“? Postiglo se raslojavanje hrvatskih građana na građane koji imaju novca pa sebi mogu priuštiti brzu i kvalitetnu zdravstvenu uslugu, i na građane koji sebi to ne mogu priuštiti te su osuđeni na višemjesečno čekanje, ali i vjersku usmjerenost uz sklopljene ruke i „Bože dragi pomozi mi dok čekam da dođem na red kod doktora da ne odapnem“. Dakle, radi se o još uvijek visokom stupnju naslijeđenog mentaliteta one pokojne Juge u kojoj je privatni sektor bio sotoniziran, nije ga ni bilo, a ono malo što je bilo bilo je minorno (postolari i jako male ambulantice sa jednim zaposlenim).
A treba li biti tako?
Svakako da ne treba! U razvijenim državama EU privatni i državni sektor čine jednu zajedničku cjelinu objedinjujući uslugu usmjerenu na pacijente. Privatne ambulante obavljaju ambulantno zahvate sve do nivoa potrebitih bolničkih kreveta, a u državnim bolnicama zakupljuju godišnje krevete sukladno planu svojih godišnjih potreba. Svjedoci smo iz tiska, kako su neki zahvati, radi neopremljenosti privatnih ambulanti, koji su obavljeni u privatnoj hrvatskoj ambulanti završili hitnim odlaskom pacijenta u bolnicu. To se ne bi dogodilo da je suradnja državnog i privatnog zdravstvenog sektora bolja, a time za pacijente učinkovitija. Teško je tu kriviti privatne ambulante i poliklinike, jer otpor zajedništvu prvenstveno dolazi od državnog sektora i vlasti. Stoga su privatne klinike prisiljene na nepotrebne višemilijunske investicije i kredite, što je s jedne strane dobro za postojanje bolje usluge, a s druge strane nije dobro zbog raslojavanja građana Hrvatske. Činjenica jest da se taj antagonizma društvenog i privatnog polako smanjuje, ali još je uvijek tu i snažno djeluje u hrvatskom zdravstvu, a i šire.
Ima tu još jedan aspekt hrvatskog zdravstva koji je potrebno rasvijetliti. Hrvatsko zdravstvo koje je ovdje promatrano kao nacionalni podsustav, promatrano je s funkcionalnog aspekta pa treba pojasniti i onaj drugi, njegov administrativni segment. Svakako, svaki sustav ima i svoju administraciju koja je neophodna da bi sustav djelovao, ali ona je u razvijenim državama minorna i ne utječe bitno na sustav zdravstva, a svoju operativu temelji na e-tehnologiji. U Hrvatskoj, HZZO preslika je istog iz bivše države pa predstavlja još uvijek moćnu silu koja bitno utječe na operativu te svojom sporošću i neučinkovitosti još više potiče lošu percepciju pacijenata i građana. Primjerice, invalidi često dugo čekaju svoja rješenja, a dolazak u urede HZZO nerijetko je nepristupačan zbog lošeg lociranja ureda. Jedan od primjera su rješenja o besplatnom dopunskom osiguranju invalida branitelja Domovinskog rata na što se čeka oko pola godine. Ovo me podsjeća na nedavnu izjavu jedne hrvatske političarke koja je na TV kritizirala postojanje FINE obrazlažući to nepotrebnim naslijeđem iz pokojne Juge. Potiho se sa time slaže i sam HZZO, koji u svom obrazloženju (www.hzzo.hr/pravni-akti/opis-zdravstvenog-sustava) navodi: „Nedavni ulazak Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. trebao bi rezultirati ubrzanim fiskalnim i strukturnim reformama.“ Kako se čini, tekst je novijeg datuma pa komentar navoda „trebalo bi“ nije potreban.
Dakle, loše aspektiranje podsustava hrvatskog zdravstva od strane građana i pacijenata ima realnog uporišta, ali tu su i brojni razlozi koje treba uzeti u obzir pro et contra. Naš zdravstveni sustav može biti bolji, ali za to su potrebni brojni preduvjeti koji su više izvan njega nego u njemu samom.
Postavlja se pitanje kako sve to izgleda u operativi hrvatskog zdravstva, ali to ću ostaviti za narednu kolumnu.
Tihomir Luković
