By Dok umirovljenici jedva preživljavaju s mirovinama ispod granice dostojanstva, pojedinci s političkom i javnom moći kupuju građevinska zemljišta u turističkim zonama po cijenama koje običnom čovjeku zvuče kao znanstvena fantastika.
Kad građevinsko zemljište u srcu Istre možete kupiti za 9 eura po kvadratu, a država vam pritom plaća doprinose, teško je uvjeriti umirovljenike u „nikada im nije bilo bolje“. Još teže kada ti isti umirovljenici za tu cijenu ne mogu priuštiti ni osnovni lijek koji je povučen s liste HZZO-a.
Dok stotine tisuća hrvatskih umirovljenika svakodnevno broje cent po cent kako bi preživjeli mjesec, medijski prostor ovih dana pune vijesti o elitnim kupoprodajama zemljišta u atraktivnim turističkim zonama, po cijenama koje su daleko od tržišnih. Tako je otkriveno kako je zemljište u srcu Istre prodano za svega 9 eura po kvadratnom metru, i to u području koje se godinama profilira kao izuzetno atraktivno za turistički razvoj.
Za usporedbu, tržišna vrijednost sličnih parcela u tom području višestruko premašuje navedenu cijenu, a njihova preprodaja u svega nekoliko dana mogla bi generirati iznimnu dobit.
Istovremeno, umirovljenici koji su desetljećima radili, uplaćivali poreze i doprinose nemaju ni osnovne uvjete za dostojanstven život. Njihove mirovine jedva pokrivaju troškove režija i hrane, dok se lijekovi povlače s lista HZZO-a bez odgovarajućih zamjena. Putni troškovi do bolnica i toplica ukinuti su, zamijenjeni „besplatnim“ vlakovima koji u pravilu ne voze do krajnjih odredišta.
Posebno boli činjenica da se u ovakvim povlaštenim kupoprodajama pojavljuju i osobe s javnim ili političkim angažmanom. Neki od njih, poput poznatog glazbenika i politički aktivnog Mile Kekina, nisu samo obični građani već sudionici političke arene koji bi trebali biti uzor odgovornog i transparentnog djelovanja. Kada takva osoba kupuje zemljište po cijeni koja je nedostupna običnom građaninu, a istovremeno uživa državnu potporu kroz plaćene doprinose, ne možemo ne zapitati se gdje je granica između zakonski dozvoljenog i moralno upitnog?
Umirovljenici nemaju ništa protiv uspjeha. Naprotiv, raduje ih kad netko poštenim radom ostvari životni standard vrijedan divljenja. No boli kada se taj uspjeh temelji na privilegijama koje su njima, koji su izgradili ovu zemlju, nedostupne. Još više boli kada država koja nema novca za povećanje mirovina odobrava beneficije onima koji ih realno ne trebaju, niti zaslužuju.
Možda je sve kako kažu „po zakonu“, ali svakako nije po pravdi i moralu.
I zato danas, više nego ikad, mnogi umirovljenici u sebi misle i sve češće javno izgovaraju:
“I penzići bi, sine.”
U Zagrebu, 12.04.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
