By Domovinski rat bio je tragična, krvava epopeja hrvatskog naroda. Hrvatska je doživjela razaranja, poginule i ranjene branitelje i građane, zarobljene, nestale i do danas nikada pronađene vojnike i civile, opljačkana i do danas nikada vraćena kulturna dobra, umjetnička djela i drugo blago u kategoriji nacionalne baštine.
Poznato je gdje je bio mozak agresije na Hrvatsku, odakle je logistički opremana ratna mašinerija za uništenje Hrvatske i gdje je kreirana velikosrpska ideologija, koja je na razvalinama bivše države, kreiranjem kaosa i uzdanjem u snagu tzv. JNA zamislila izgraditi novu veliku Srbiju na krvi i suzama ostalih nesrpskih naroda bivše države, a najviše na nesreći hrvatskog naroda.
U posljeratnom periodu, pokušavajući svesti račune u ukazati na stvarnog krivca koji je izazvao rat, razaranja i krvoproliće, a to je velikosrpska politika, Srbija, s centrom u Beogradu, u poznatoj mantri cincarske politike beogradske čaršije, prozvani Beograd je odgovarao kako to nije bio njihov rat nego unutarnja stvar Hrvatske i njenih građana srpske nacionalnosti, koji su se morali pobuniti jer ih je Hrvatska planirala uništiti, nastavljajući politiku NDH, odnosno ustaške Pavelićeve države.
Nekoliko bitnih neoborivih činjenica demantira ovu srpsku laž o njihovoj neumješanosti, a sastoje se u sljedećem:
- činjenica je da su velike kolone tenkova JNA krenuli iz Beograda prema Vukovaru i Hrvatskoj, a dio građana Beograda ih je ispratio ovacijama i posipao ‘cvećem’
- avioni JNA su polijetali s aerodroma van Hrvatske (Bihać, Mostar itd.), pod kontrolom JNA i razarali gradove, civilnu i privrednu infrastrukturu širom Hrvatske
- zarobljeni vukovarski branitelji odvedeni su u logore širom Vojvodine i Srbije, gdje su ubijani i mučeni, a službena Srbija negira njihovo postojanje i pravi se da ne zna gdje su sahranjeni nestali, zato jer znaju da bi ih pronalazak mrtvih predstavljao direktnu optužnicu za ratni zločin
- kulturna dobra, arhivska građa, umjetnine itd., koji su opljačkani, završili su u Beogradu. Namjerno izbjegavanja povrata otetog na tragu je startegija prikazivanja hrvatske baštine srpskom baštinom, hrvatskih književnika srpskim književnicima i starih hrvatskih gradova srpskim gradovima
Dakle, očigledno je da imamo posla s pokvarenom, pljačkaškom državom, koja uporno pokušava steći legitimaciju civilizirane države, pripadnice zajednice uljuđenih europskih država, a ne poštuje nikakve međunarodne pravne standarde.
Imajući naprijed navedeno u vidu, postavlja se pitanje zašto Hrvatska u punoj mjeri ne iskoristi svoju poziciju punopravne članice EU, naspram činjenice da je Srbija u otvorenom predpristupnom procesu, kako bi jasno i decidirano Srbiji preddočila zahtjev za plaćanjem ratne štete, razjašnjenjem sudbine nestalih, povratkom djela koja pripadaju kulturnoj baštini hrvatskog naroda, nadoknade štete počinjene razaranjem energetskih i drugih industrijskih postrojenja. Koga se to Hrvatska boji i ustručava? Zašto ne zaprijetimo blokiranjem pristupnih pregovora dok Srbija konstruktivno ne pristupi rješavanju navedene problematike? Da li baš toliko moramo saginjati glavu pred strategijom EU po kojoj, unatoč nepoštivanja svih krterija, Srbiji moramo gledati kroz prste i približiti je EU, samo da ne bi potpuno otišla u zagrljaj Rusije, iz kojeg nikada nije izišla niti će izići?
Poseban osvrt zaslužuje tema energetika ili elektroprivreda i to ne samo zbog događaja za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991-95, kada su mnoga strateška postrojenja razorena, nego i zbog neraščišćenih odnosa iz doba socijalističke Jugoslavije. Naime, u doba socijalističke Jugoslavije, ugovorom iz 1973, Elektroprivreda SRH je sudjelovala, paritetno s Združenim elektroprivrednim poduzećem Beograd, u izgradnji bloka VI u TE Obrenovac, u iznosu od 50,59% u tadašnjim jugoslavenskim dinarima (cca 2 milijarde dinara), što preračunato u današnje eure iznosi cca 120.207.000 €. Temeljem tog ulaganja ugovorena je isporuka električne energije Hrvatskoj u količini 1.460 do 1960 GWh/god, prosječne snage 280 MW, s početkom isporuke od 01.01.1979., na predajnom mjestu u TS 400/110 kV Ernestinovo kod Osijeka. Isporuke električne energije prekinute su u rujnu 1991., nakon čega je TS Ernestinovo do temelja porušena i opljačkana. Neiskorištenih prava na isporuku električne energije, na koja po ugovoru Hrvatska ima pravo, preostalo je još 12,5 godina, što u ukupnoj energiji odgovara oko 21 TWh (Hrvatska ukupno godišnje potroši 17 TWh!!!), odnosno zbog lakšeg razumijevanja 21 milijun MWh, jer je cijena €/ MWh uobičajena kategorija i orjentir na burzama el.energije. Zbog korona krize, rata u Ukrajini i time izazvanih globalnih poremećaja, u posljednje 3 godine cijena 1 MWh je dosta varirala i u nekim periodima dosezala je 400-450 €/MWh, da bi se u posljednje vrijeme stabilizirala na nekih 60 €/MWh. No, ako računamo po cijenama prije krize, koje su se kretale oko 45 €/MWh i s tom cijenom pomnožimo količinu energije od 21 milijun MWh dobit ćemo cifru od 945 milijuna eura, koje nam Srbija duguje. Tko ima pravo, u ime Hrvatske, tako se benovelentno odnositi prema dugu od 1 milijarde eura. Tko je taj resorni minister, tko je taj predsjednik Vlade RH koji na ovu činjenicu gleda kao na nešto što će se rješavati onako usput, uz kavu s Vučićem kada dođe u Zagreb i ako ga bude uopće volja razgovarati na tu temu. Koliko je poznato, HEP je u nekoliko navrata samoinicijativno pokušao inicirati pregovore s predsatvnicima srpske elektroprivrede (EPS), ali bez ikakvih uspjeha. Na kraju, HEP je 2018.god. pokrenuo spor koji se vodi pred nadležnim Privrednim sudom u Beogradu.
Upitajmo se svi skupa da li je normalno da se država Hrvatska ovako sramotno, u ovom slučaju, a mogli bi reći i inače, ponaša u jednom važnom pitanju, poglavito što se radi o energetici koja predstavlja krucijalno područje za svaku ozbiljnu državu koja drži do sebe. To pogotovo čudi zato što kao ravnopravna članica EU, Hrvatska ima sve instrumente za blokirati pregovarčko područje energetika u pristupnim pregovorima Srbije i EU. Zašto to ne koristimo prvenstveno zbog činjenice što je srpska armada, tijekom agresije na Hrvatsku razarala ključne elektro-energetske objekte i postrojenja HEP-a. Pored spomenutog Ernestinova, veliko razaranje napravili su i u ključnom energetskom čvoru Dalmacije, u TS Konjsko, koju su bombardirali avionima s mostarskog aerodroma, kao i mnoga druga postrojenja diljem Hrvatske.
Priča o izgradnji TE Obrenovac samo je jedna od tužnih priča o HEP-ovim ulaganjima u postrojenja van tadašnje SR Hrvatske. Poseban osvrt u nekom novom članku zaslužuje priča o ulaganjima u BiH, u objekte TE Tuzla, TE Kakanj, TE Gacko i hidroelektrane na slivu Trebišnjice, u koji spada i HE Dubrovnik kako najveća hidroelektrana, gdje tek treba urediti odnose i dugove. Znakovito je da HEP, odnosno Hrvatska, problem imaju samo s objektima koji su se poslije Daytona našli pod administartivnom vlašću srpskog entiteta. Tako primjerice, sva ulaganja u TE Tuzla i TE Kakanj (Federacija BiH) su sporazumno riješena i izmirena sporazumom iz 2003.god., u vidu isporuke električne energije iz BiH u Hrvatsku. S druge strane, Vlada Republike Srpske je nacionalizirala HEP-ova ulaganja u TE Gacko, u kojoj je HEP temeljem ulaganja, imao vlasnički odnos 1/3. Isporuka električne energije iz ove termoelektrane prekinuta je 1992.god., a Hrvatska je imala pravo na isporuku el.energije do kraja životnog vijeka elektrane. Dug u energiji iznosi 10,2 TWh ili 459 milijuna eura. Po pitanju ovog duga jedini koji je poduzeo neku inicijativu (gdje je RH) je HEP, koji je Vijeću ministara BiH uputio prijedlog prije arbitražne nagodbe, što je preduvjet za pokretanje arbitražnog spora pred međunarodnom arbitražom. Da li je došlo do ikakvog odgovora od strane Vijeća ministara nije poznato.
Zaključno, Hrvatskoj je nužno potrebna Vlada koja će beskompromisno nastupati u ime Hrvatske kao jedne suverene države, u cilju obrane njenog dostojanstva i dostojanstva njenog naroda koji ju je tako ponosno i krvavo branio, u odsudnom momentu povijesti kada je tu državu trebalo stvoriti i obraniti. Vlada Andreja Plenkovića nije ta Vlada, niti je to ijedna druga Vlada kojoj je preči interes ne uvrijediti Vučića ili Pupovca nego braniti nacionalne interese hrvatske države i naroda koji u njoj živi.
Anđelko Jeličić
