By Osnovni uvid u stanje elektroenergetike u Hrvatskoj treba početi od osnovnih podataka o ukupnim potrebama Hrvatske i koliko od toga energije proizvodi HEP.
Dakle, Hrvatska godišnje za svoje potrebe treba otprilike 17 TWh (tera-wat sati) električne energije. Od toga HEP proizvodi između 60 i 70%, a razlika direktno ovisi o tome koliko je godina u hidrološkom smislu izdašna. Preostali dio potreba podmiruje se iz uvoza, a dijelom iz obnovljivih izvora (OI), u prvom redu vjetroelektrana od kojih su gotovo sve u privatnom (domaćem i stranom) vlasništvu, izuzev VE Korlat koja je u vlasništvu HEP-a. Udio u OI čini i (za sada) zanemarivo mali doprinos nekoliko solarnih elektrana (SE), od kojih su sve priključene na distribucijsku mrežu jer im je snaga ispod 10 MW.
Kratak pogled na strukturu godišnje proizvodnje HEP-a u Hrvatskoj izgleda ovako: hidroelektrane 6-8 TWh, hrvatski dio NE Krško 3 TWh (18% ukupne potrošnje), ostatak ostali termo izvori.
Zaključno, Hrvatska je osuđena svake godine na uvoz od najmanje 30% električne energije, što se smatra visokom ovisnošću o uvozu koja je tolika da ima reperkusije na nacionalnu sigurnost, neovisnost i suverenitet države. Za usporedbu, u cijeloj Europi jedina država koja uvozi više električne energije od Hrvatske, mjereno u postocima od ukupne potrošnje, je Luxemburg.
Očito je da Hrvatska, ako želi smanjiti svoju ovisnost o uvozu električne energije i osigurati samodostatnost, a s energetskom neovisnošću jača i nacionalna sigurnost i suverenost, mora hitno početi graditi svoje energetske izvore, a politika gradnje mora se temeljiti na promišljenoj energetskoj startegiji, koja će biti dugoročna i potpuno neovisna o tome koja je vladajuća nomenklatura trenutno na vlasti. Jedino izgradnjom svojih diversificiranih izvora može izbjeći burzovne potrese koje proživljavamo kroz posljednju godinu dana, kada po zlato plaćamo svaki uvezeni kilowatsat, s velikom izvjesnošću da će se velike cijene MWh na burzama održavati i u ubuduće, a normalizacija se niti ne nazire.
U skladu s modernim trendovima u svijetu, kojima dominira svijest o razvoju niskougljičnih tehnologija, odnosno izvora koji proizvode električnu energiju koji pri tome ne emitiraju CO₂, jasno je da će u idućem razdoblju dominirati interes za ulaganje u obnovljive izvore, prvenstveno u solarne elektrane, vjetroelektrane, nešto manje u geotermalne izvor itd.
U cijeloj priči treba imati na umu da stabilnost sustava znači spremnost sustava da baš u svakom trenutku u potpunosti potrebe potrošnje pokrije proizvodnjom, uz zadane parametre napona i frekvencije mreže. Znači, stabilnost elektroenergetskog sustava ne može počivati isključivo na alternativnim izvorima (vjetar, sunce) zbog stohastičnog karaktera njihovog rada, što se najbolje dokazuje u ekstremnim klimatskim periodima: za vrijeme velikih hladnoća minoran je doprinos vjetra i sunca, a u doba velikih vrućina vjetra gotovo i nema, dok su s druge strane u oba slučaja, konzumne potrebe najveće. Slijedom navedenog jasno je da stabilan elektroenergetski sustav počiva na čvrstim, pouzdanim i stabilnom izvorima, u kojima se proizvodnja može sa sigurnišću planirati: hidroelektranama (akumulacijskim, protočnim i crpnim) i termopostrojenjima (klasične termoelektrane na plin i nuklearne elektrane). Stoga, Hrvatska ne smije pokleknuti pod pritiscima ‘zelenih’ koji javnost dovode u zabludu tvrdnjama da su nam svi izvori na fosilna goriva, kao i nuklearna energija nepotrebni, jer imamo besplatnog sunca i vjetra u izobilju. Sličnu grešku napravila je njemačka vlada svojim odlukama o zatvaranju takvih postrojenja sukcesivno, s finalom zatvaranja svih nuklearki do 2025. pa sada u totalnoj ovisnosti o ruskom plinu, zajedno s Austrijom izvode vježbe kako se ponašati u totalnom black-outu.
Što nas čeka idućih 10 godina?
U skladu sa zahuktalim trendovima u Europi i kod nas doći će do ogromnih ulaganja u OI, vjetar i naročito solare, od strane privatnih ulagača, ali i HEP-a. Rezultat toga će biti ogromno povećanje instalirane snage u sustavu u odnosu na sadašnje stanje, što implicira stvaranje ogromnih viškova proizvedene električne energije u pojedinim dijelovima dana. S druge strane postojat će potreba za pokrivanjem potreba potrošača iz gotovo isključivo temeljnih izvora (u vlasništvu HEP-a), u onim periodima kada nema efekta niti od sunca niti od vjetra.
Slijedom navedenog naziru se dva problema:
- Kako će prijenosna mreža transportirati toliko proizvedene energije – jasno je da sadašnji prijenosni kapaciteti ne mogu bez izgradnje novih trafostanica i dalekovoda primiti na sebe novih 7-8 tisuća MW instalirane snage koji će se izgraditi do 2030.god. Dakle, treba graditi nove prijenosne kapacitete imajući na umu da za njihovu izgradnju treba vrijeme, novac, procedura. Dalekovodi i trafostanice su prostorna kategorija pa treba računati da ih treba uplaniti u prostorne planove. HOPS kao nositelj izgradnje elemenata prijenosne mreže ne može graditi mrežu unaprijed, na slijepo, niti na temelju mogućih pretpostavki. To znači da izgradnja svakog proizvodnog objekt mora biti dio čvrste strategije čija je realizacija u potpunosti izvjesna kako bi se po istoj strategiji moglo graditi mrežu, dalekovode i TS, pomoću kojih se novi proizvodni kapaciteti spajaju na prijenosnu mrežu. U tom smislu, s obzirom da su rokovi prekratki, iza svega mora stajati država i na sličan način kao što je bilo kod gradnje auto-cesta, donijeti regulativu koja omogućava opću mobilizaciju u svrhu brze izmjene prostornih planova, izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola, izvlaštenja zemljišta, pronalaženja namjenskih financijskih sredstava s malim kamatama, kako nas događaji ne bi zatekli. Za sada, to se ne vidi, ništa se ne događa u tom smislu. Postoji samo želja investitora za izgradnjom energetskih izvora, obavljaju se pripreme, vrši se pritisak na HOPS da izdaje suglasnosti za priključak na mrežu, a malo tko razmišlja kakve posljedice po stabilnost sustava može imati priključenej tolike snage na postojeću mrežu. U HOPS-u su svjesni svega i kod rasprava o optimalnom tehničkom rješenju priključka uvjetuje se stvaranje nužnih tehničkih uvjeta u mreži, što često puta investitori, a i država koja ne poznajući suštinu problema, kao mantru ponavlja i forsira gradnju OI, razumno rezoniranje HOPS-a doživljavaju kao kočenje projekte od strane HOPS-a.
Zbog osnovne orijentacije što bi to okvirno trebalo napraviti na prijenosnoj mreži je slijedeće: izgradnja novih 400 kV dalekovoda od juga zemlje prema sjeveru (Dalmacija – Lika – Zagreb, Rijeka, s vezom od Like prema Banja Luci), zato što će većina novih vjetro i solarnih elektrana biti locirana u priobalnom pojasu i viškove energije treba plasirati u sustav . Nadalje treba izgraditi zonske TS visokog napona u koje će se spojiti više OI značajne snage, a te zonske TS treba dalekovodima povezati s postojećim TS visokog napona. Na kraju, treba pojačati postojeće i izgraditi nove konekcijske veze prema susjednim državama (u pravilu transfer energije ide uvijek od Istoka prema Zapadu).
Dakle, čeka nas veliki posao kao dio velike strategije iza koje mora stajati država, a trenutna situacija govori da sada nije niti blizu tako. - Što mora napraviti HEP – Prvo, ne smije biti pasivan kao proteklih 20 godina po pitanju izgradnje OI nego se snažnim investicijskim zamahom mora uključiti u tu priču, pogotovo po pitanju solara, a i vjetra koliko je to još god moguće s obzirom na preostale slobodne geografske lokacije, vodeći računa i o dostupnoj ili potrebnoj prijenosnoj infrastrukturi.
Drugo, mora dovršiti program HE Kosinj-HE Senj II, realizirati projekt Zagreb na Savi koji je multifunkcionalan i značajan ne samo u energetskom smislu. Nadalje mora na lokaciji TE Rijeka izgraditi novo plinsko postrojenje tremoelektrane. S obzirom da će EE sustav raspolagati s velikim viškovima el.energije u određenim periodima dana, HEP mora izgraditi barem dvije crpne hidroelektrane snage 500 MW svaka, na način da ta postrojenja raspolažu s bazenima gornje i donje vode velikog kapaciteta, što omogućava veliku elatičnost pogona, raspoložive energije i mogućnosti spremanja viškova električne energije u vidu prepumpane vode na gornji horizont. Na kraju, za dosizanje karakteristika potpuno stabilnog sustava s mogućnošću regulacije i uravnoteženja sustava u svim okolnostima, potrebno je ozbiljno početi razmišljati o izgradnji 2-3 nuklearna bloka snage 350-400 MW svaki, na lokacijama po jedan u Slavoniji, okolica Zagreba i Dalmacija. Naime, to razmišljanje postaje dominantno u europskoj energetici zbog činjenice što se strateški razmišlja o potpunoj dekarbonizaciji energetike čijim ostvarenjem za proizvodnju el.energije ostaju hidroizvori, OI (vjetar, sunce, geotermalna) i nuklearna energija kao jedan od najsigurnijih po okolinu i najpouzdanijih za sustav, vidova el.energije koji uvijek stoji na raspolaganju. Da je to tako najbolje se vidi po NE Krško koja je nadomak Zagreba, radi besprijekorno godinama i proizvodi 18% hrvatskih potreba svake godine. O francuskoj elektroprivredi i njihovim NE ne trebe niti govoriti koliko ta činjenica čini Francusku potpuno energetski neovisnom, dovodi je u poziciju najvećeg izvoznika el.energije, a burzovni potresi uopće je se ne tiču niti imaju ikakvog utjecaja na njihovu energetiku, koja nema potrebe pored svojih viškova za uvozom el.energije.
Ugledajmo se u uspješnije od nas koji su svoju dugoročnu energetsku strategiju osmislili davno, dosljedno je provode desetljećima, stvorivši jednu od najboljih elektroprivreda svijeta doprinoseći time svojoj potpunoj energetskoj neovisnosti, u cilju blagostanja države i naroda, a ovih dana ispunjenih ponosom što njihova država, dok se cijela Europa trese u energetskoj ovisnosti, živi bez tih briga i blagosljiva svoje stratege koji su prije 60 godina duboko promislili svoj trenutak I što je potrebno napraviti u najvišem nacionalnom interesu. Naučimo nešto od njih!
Anđelko Jeličić
