By Nedavno smo pisali o stanju u hrvatskoj elektroenergetici u kontekstu velikog poremećaja na tržištu električne energije u vidu velikog skoka cijena po MWh i s tim u vezi reperkusija koje može imati Republika Hrvatska s obzirom da joj opskrba u znatnoj mjeri ovisi o uvozu.
Problem Hrvatske, za razliku od drugih uređenih država, leži u činjenici što mi od osamostaljenja nemamo konzistentnu razvojnu politiku energetike, nego je ona mijenjana ovisno o tome koja je nomenklatura na vlasti, a nerijetko vođena i populističkim rezonima pogodovanja glasačkoj masi, što je ponekad rezultiralo potpunim napuštanjem projekata definiranim kratkoročnom strategijom, bez obzira što su oni bili u fazi poodmakle pripreme. Uz to, pod pritiskom javnosti išlo se toliko daleko da su donošene zakonske zabrane gradnje nuklearnih elektrana, bez obzira što u neposrednom susjedstvu, u Sloveniji i Mađarskoj imamo nekoliko takvih elektrana. Za razliku od nas, npr. Francuska konzistentno provodi politiku strateškog razvoja energetskog sektora kreiranu u doba predsjednika Charlesa de Gaullea. To znači da posljednjih 60 godina oni točno znaju što hoće, zbog čega su uspjeli izgraditi najreprezentativniju elektroprivredu na svijetu, energetski su potpuno neovisni i u ovoj situaciji kada nas trese energetska kriza i kada se svi misle odakle će uvesti električnu energiju ili plin za njenu proizvodnju i po kojoj cijeni, oni su u poziciji da se mogu rugati i sprdati s cijelom Europom.
Zašto se Hrvatska našla u takvoj situaciji? Prvenstveno zato što najprije Hrvatska država cijelo vrijeme ne zna što hoće u energetici, a onda u skladu s time i energetska kompanija HEP koja je u stopostotnom vlasništvu te iste države, nije sposobna kreirati i osmisliti bilo kakav strateški razvoj zato što joj na ključne pozicije politika stalno instalira mediokritete, uz rijetke izuzetke. Najpropulzivniji razvoj proizvodnog portfelja HEP-a dogodio se u periodu od 1960-1988 kada su izgrađeni svi proizvodni kapaciteti koji čine temelj sadašnjeg sustava. Taj razvojni bum bio je plod rada razvojnih timova HEP-a, a timove koji su osmišljavali izgradnju proizvodnih objekata i prijenosne mreže činili su tadašnji eminentni stručnjaci HEP-a. Imali su odriješene ruke za slobodnu kreaciju, a njihove dobro obrazložene i argumentirane ideje su se uvažavale i provodile u djelo. Posljednjih 30 godina od HEP-ovog establishementa puno više se tražilo uredno usmjeravanje godišnje dobiti poduzeća u državni proračun (legalno) i donacija svojim partijama koje su ih promovirale u nazovi menadžerske pozicije (ilegalno: Fimi medija i sl.), nego osmišljavanje razvojne politike. Posljedica svega je da razvojni timovi gotovo ne postoje ili ih, u odnosu na one koji su prije njih gradili HEP, čine no name osobe koje nisu u stanju osmisliti ništa. Rezultat: u posljednjih 30 godina uspjeli smo izgraditi jednu elektranu HE Lešće od 62 MW i jednu vjetroelektranu od 56 MW (Korlat), realizacijom kupnje gotovog projekta kojeg je razvio netko drugi. Ako se uz to ne zaboravi i činjenica da je jedno vrijeme na najvišim razinama HEP-a i države Hrvatska egzistirala teza da nam i ne treba ništa investirati i graditi kada struje na burzama ima u izobilju po vrlo povoljnim cijenama, onda se ne treba čuditi što smo tu gdje jesmo kada na relevantnoj razini mogu egzistirati mozgovi koji su mislili da će vječno negdje drugdje biti dimnjaci ispod kojih će se proizvoditi čista energija koju ćemo mi jeftino nabavljati.
No, da se vratimo zajedničkom nazivniku izraženom u naslovu ovog teksta, promotrimo ukratko što bi se u hrvatskom elektroenergetskom sustavu trebalo dogoditi da dođemo u energetski status temeljem kojeg ne bi gotovo nimalo trebali ovisiti o uvozu. Dakle, prvo HEP mora završiti sustav HE Kosinj, u sklopu kojeg i izgradnju II faze HE Senj, čime se snaga sadašnje HE Senj udvostručuje. Isto tako, treba sa susjednom državom nastojati postići dogovor oko izgradnje II faze HE Dubrovnik i dobiti još 250 MW nove snage. U dogovoru s Gradom Zagrebom treba realizirati multifunkcionalni projekt Zagreb na Savi, za koji idejni projekti postoje i koji ima ogroman značaj ne samo u energetskom smislu nego i Zagrebu daje jednu sasvim drugu urbanu dimenziju. Slijedeće, treba se obavezno sa Slovenijom partnerski uključiti u izgradnju NE Krško 2, po istom ključu kao što smo radili i Krško 1. Nadalje, s obzirom na blizinu LNG terminala na Krku i magistralne plinske infrastrukture, treba na lokaciji nekadašnje TE Rijeka na Urinju izgraditi novu plinsku termoelektranu snage 300-400 MW i priključiti je na postojeću mrežnu infrastrukturu. Zbog očekivanog sigurnog velikog ulaganja u obnovljive izvore, naročito solare, od strane HEP-a i svih mogućih drugih igrača na tržištu,u idućih 10 godina jasno je da će sustav u značajnom dijelu dana, mjeseca i godine, raspolagati s velikim viškovima električne energije koju treba uskladištiti i sačuvati za period kada to sustavu najviše treba i kada su cijene MWh najviše. Najbolji način skladištenja je kroz sustav crpnih hidroelektrana, koje u periodima obilja proizvedene energije rade u režimu pumpe i spremaju vodu u gornje spremnike, a kada zatreba pretvaraju se u generatore pomoću te iste vode koja iz gornjeg spremnika, s visinske razlike 500-600 m okreću turbine generatora. Hrvatskoj trebaju barem dvije takve elektrane, snage 500-600 MW, locirane u dinarskom dijelu, s mogućnošću formiranja velikih spremnika gornje i donje vode, za što lokacije postoje. Na kraju, poučeni svim recentnim događanjima i krizom energenata, i zornim stanjem u Francuskoj elektroprivredi (EDF) koje ne osjeća nikakve burzovne potrese pa nema nikakvih razloga niti za poskupljenja el.energije, naročito ne za kućanstva, sazrijeva mišljenje u skladu s kojim i EU na najvišoj razini planira donijeti odluku po kojoj će se nuklearna energija tretirati kao zelena energija. U vezi s tim, Hrvatska mora ozbiljno početi razmišljati o gradnji barem tri ‘mala’ (30-350 MW) nuklearna bloka na tri različite lokacije (istok, središnja regija, jug) koji bi sa svim naprijed pobrojanim, potpuno riješila sve sadašnje hrvatske energetske probleme i učinile naš sustav potpuno stabilnim u svim okolnostima.
U kontekstu svega naprijed navedenog Hrvatskoj sada najveći problem predstavlja faktor vrijeme. Zašto? Zato što uz sve zadovoljene početne uvjete politička odluka, projekt, građevinske dozvole, novac itd., za izgradnju jedne hidroelektrane treba 5 godina, a za gradnju nuklearnog bloka najmanje 10 godina. Očito, trebalo se suočiti sa zidom kojeg ne možemo savladati nikako da bi se uvjerili kako 30 godina nismo radili ništa, niti smo bilo što pametno planirali. Koliko god pokušavali obmanjivati javnost kako ćemo masovno graditi obnovljive izvor na vjetar i sunce, oni nas neće spasiti. Spasiti nas može jedino urgentno donošenje strategije na tragu gore navedenih prioriteta u investicijskom planu, bez obzira hoće li biti nositelj investicija samo HEP ili HEP plus ostali privatni ulagači. Po nacionalne interese to nije isto, jer u slučaju prevladavajućeg kapitala stranog investitora sva dobit ide preko granice i nije dostupna državnom proračunu u slučaju potrebe. No, ako se ne može drugačije, bolje je i to nego ne graditi ništa i čekati prst sudbine s poludjelih burzi. Nadajmo se da se slično projektu i modelu gradnje hrvatskih auto-cesta u centralnu ulogu može postaviti HEP kao nositelj aktivnosti, s kreditnim angažmanom iza kojeg mora stajati Vlada RH, a sve temeljeno na financijskoj projekciji koja mora i može donijeti samo dobro RH. Pri tome treba dobro povesti računa da se po završetku 10-15 godišnjeg projekta netko ‘pametan’ i dovoljno kuražan ne dosjeti uvjeravati i uvjeriti hrvatsku javnost kako bi HEP bilo najbolje privatizirati, po istom rezonu koji je plasiran u javnost kada je npr. prodavana i najveće tvornica i kovačnica novca, hrvatska farmaceutska industrija, tvornica Pliva u Zagrebu. Gdje živimo, ne bi na ni to začudilo.
Anđelko Jeličić
