By Javno poduzeće od strateškog državnog značaja Hrvatska elektroprivreda d.d. opterećeno brojnim korupcijskim skandalima koji su se dogodili u posljednje vrijemeo čemu smo na ovom portalu pisali u nekoliko navrata ulazi u novi biznis s vjetroelektranama kao jednim od modela obnovljivih izvora energije. To bi u okviru europske strategije povećanja obnovljivih izvora energije u svakom slučaju trebala biti pozitivna vijest. Međutim budući da se radi o javnom poduzeću koje je pod kontrolom dnevne politike to baš i nije pozitivna vijest.
Prije svega treba imati u vidu neke temeljne činjenice o energetskoj situaciji u državi. Hrvatska uvozi oko 40 posto električne energije potrebne za potrošju, a u ljetnim mjesecima to se penje do šezdeset posto. U usporedbi sa susjednim zemljama Hrvatska troši relativno malo električne energije, godišnje manje od 19 teravat sati, što je neznatno više od Bosne i Hercegovine i Slovenije, ali dvostruko manje od Srbije i Mađarske. Niska potrošnja energije u Hrvatskoj posljedica je katastrofalne pretvorbe koja je praktički uništila proizvođačku industriju kao velike potrošače energije, tako da su najveći potrošači domaćinstva. Hrvatska ima povoljnu strukturu energetske proizvodnje, jer raspolaže s pola atomske centrale u Krškom koja sama zadovoljava petinu hrvatskih potreba, zatim uz uvozni raspolaže i s vlastitim plinom iz Jadrana, te nekoliko hidroelektrana koje su izgrađene za vrijeme Jugoslavije. Pored toga gradi se LNG terminal na Krku za ukapljeni plin koji bi mogao poslužiti za novu termocentralu, ali ona nije u energetskoj strategiji razvoja HEP-a. Ključni razlog što se država i HEP dosad nisu odlučili za izgradnju termocentrale na plin leži u činjenici što to ne odgovara moćnom uvoznom energetskom lobiju povezanom s izvoznicima energije iz zemalja u okruženju. Pored toga u kampanju za čiste izvore energije koja ja zahvatila Europu uključila se i Hrvatska, ali ne na način da se zaštite nacionalni energetski interesi nego prije svega da se pogoduje novom moćnom vjetroelekranskom lobiju.
Iza svega stoji energetski institut „Hrvoje Požar“ kojega vodi dr Goran Granić brat bivšeg Tuđmanovog ministra vanjskih poslova notornog Mate Granića poznatog u novije doba po izreci „pola tebi, pola meni pola Bagi“. Dok je Mate Granić potpisivao bez pogovora sve što su mu međunarodne institucije stavljale na stol, pa tako 1996. sramotni Ugovor o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom u kojemu nema ni riječi da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, tako sada njegov brat koji je bio u vladi Ivice Račana predlaže upitnu strategiju razvoja hrvatskog energetskog sektora do 2030. U tom dokumentu pod nazivom „Zelena knjiga“ koju treba usvojiti Vlada i kao strateški energetski partner HEP predviđa se prekomjeran rast sektora obnovljivih izvora energije, dakle vjetroelektrana i solarnih elektrana. „Zelena knjiga“ predviđa izgradnju solarnih i vjetroelektrana na površini od 1.500 četvornih kilometara, što je oko 15-20 posto površine četiriju dalmatinskih županija izvan urbanih aglomeracija, jer to područje a ne Slavonija ima prirodne uvjete za gradnju takvih obnovljivih izvora energije. U cijeloj priči oko vjetroelektrana i solarnih elektrana koje nudi Granićev institut „Hrvoje Požar“ uopće nisu u pitanju obveze koje nameće Europska unija. One se tiču drugih većih zemalja s velikim energetskim zagađivačima. Hrvatska je u tom pogledu već ispunila europski minimum o obnovljivim izvorima energije, pa je po tome na sedmom mjestu u Europi budući da zahvaljujući svojim hidrocentralama iz obnovljivih izvora dobiva 28 posto potrebne energije, dok je europski cilj u EU do 2020. godine 20 posto.
Ako je Hrvatska praktički već ispunila u ovom pogledu propisani standard Europske unije budućnost koju u pogledu obnovljivih izvora energije nudi „Zelena knjiga“ definitivno je usmjerena na pogodovanje već postojećem lobiju stranih investitora i domaćih posrednika. Bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić u jednom intervju ukazao je na mutne poslove oko vjetroelektrana koji datiraju iz 2013. godine kad je resor u Milanovićevoj Kukuriku koaliciji preuzeo Ivan Vrdoljak. Pod njegovim ministarstvom otkup vjetroenergije povećan je s planiranih 400 MW na potpuno nepotrebnih i neodržavih 744 MW. Ključno je da su regulatorne agencije HROTE i HERA dozvolile prihvaćanje ugovora po cijeni od 71 lipe po KWh, prije nego što je stupila na snagu nova cijena od 53 lipe po KWh. Po toj staroj cijeni na primjer jedna takva tvrtka, CEMP koja je sklopila ugovor s državom o isporuci energije iz vjetroelektrane u idućih 14 garantiranih godina zaradit će godišnje 65 milijuna kuna više nego da je ugovor sklopljen po sniženoj cijeni od 53 lipe. Važno je podvući da je ta operacija izvedena dok je na vlasti bio Zoran Milanović koji je sada jedan od kandidata na predsjedničkim izborima. Treba podsjetiti da je upravo vlada Kukuriku koalicije na čelu sa Zoranom Milanovićem odobrila svojedobno povišicu cijene za domaćinstva od 25 odnosno 35 posto za navodne nove investicije HEP-a od kojih ni jedna veća nije realizirana. Grabež koji je nastao Takvom politikom nastao je grabež u izgradnji vjetroelektrana više nego što je u postojećim uvjetima Hrvatskoj uopće potrebno Da bi se financijski pokrilo novi račun koji nastaje korištenjem emergije iz vjetroelektrana bit će prema Radimiru Čačiću potrebno povećati tarife domaćinstvima za 30 posto a industriji za 50 do 100 posto, što je naravno neodrživo, ili će se to alimentirati iz Državnog proračuna odnosno novim inozaduženjima.
Tu zasad uopće nema HEP-a kao strateške energetske državne tvrtke, Kako to izgleda pokazuju sljedeći podatci. Država svakom proizvođaču koji joj ponudi takvu vrstu energije daje poticaje, s tim da će tako proizvedenu energiju kupovati po 108 eura po megavat satu. U Njemačkoj koja je u Europi najdalje otišla s obnovljivim izvorima energije poticaj iznosi 49 eura po megavat satu. Oni koji su ušli u ovaj biznis, dakle čim se dobije koncesija, ishoduje građevinska dozvola za vjetroelektranu i drugu papirologija mogu prodati posao njemačkom proizvođaču koji na taj način zarađuje dvostruko nego kod kuće. I što je najvažnije posao mu garantira država od koje se čak može dobiti i povoljan kredit. Posao s vjetroelektranama je već stvorio domaći lobi kojemu je na čelu bivši direktor HEP-ove proizvodnje koji posjeduje oko 100 megavata od dosad izgrađenih 550 megavata instalirane energije u hrvatskim vjetroelektranama.
Skandalozno je da 2007. godine kad se vršila distribucija povoljnih lokacija za izgradnju vjetroelektrana Hrvatska elektroprivreda kao strateška energetska državna tvrtka nije dobila ni jedan megavat. Već u to doba to su zaposjeli veliki igrači a posebice s idućim vladama, Račanovoj, Sanaderovoj, Milanovićevoj i Vrdoljakovoj tu poziciju još i učvrstili. Zato se ne treba čuditi da HEP umjesto da sam vlastitim projektom uđe u taj energetski sektor ovih dana kupuje od jedne male firme HELB iz Dugog Sela vjetroelektranu Korlat od 58 MW. Ta vjetroelektrana u blizini Benkovca proizvodit će godišnje 170 GWh električne energije, što je oko 1,5 posto hrvatske potrošnje. Firma Nordex s kojom je HEP potpisao ugovor za isporuku 18 turbina u priopćenju je citirala je predsjednika Uprave HEP-a Franu Barbarića da će ta vjetroelektrana bit izgrađena bez poticaja, što znači da se strani investitor ugovorom zajedno s malom tvrtkom iz Dugog Sela financijski dobro osigurao. To je razlog što od HEP-a još nismo dobili odgovor o financijskim detaljima ugovora, što upućuje na novi slučaj korupcije kao već uobičajenog „modusa operandi“ javnog poduzeća Hrvatske elektroprivrede d.d.
Anđelko Jeličić
