By Promatrajući u širem kontekstu poziciju Hrvatske elektroprivrede kao najmoćnije i strateški najvažnije tvrtke u državnom vlasništvu treba poći od gospodarskog modela koji je Hrvatska kao jedna od zemalja u tranziciji usvojila nakon što je postala suverena država. Hrvatska je prilikom raspada Jugoslavije imala bolju početnu gospodarsku poziciju u odnosu na zemlje koje su se oslobodile od komunizma i dirigirane privrede, a danas nakon tri desetljeća nalazi se po svim ekonomskim pokazateljima na začelju Europske unije. Pretekli su je i Rumunjska i Bugarska koje su prije 30 godina bile najzaostalije članice sovjetskog lagera.
Treba podsjetiti na neke činjenice iz prvih godina postojanja Republike Hrvatske koje su se odnosile na novu ekonomsku i gospodarsku strategiju novostvorene države U ekonomskom institutu u Zagrebu bile su izrađene dvije studije. Jednu je izradio tim stručnjaka pod vodstvom Stjepana Zdunića: „Privatizacija u politici gospodarskog razvoja Hrvatske“ a drugu „Koncepcija i strategija ekonomskog razvoja Hrvatske u redakciji Bože Marendića i Borislava Škegre: I jedna i druga trebale su poslužiti kao temelj nove ekonomske politike u tržišnim uvjetima, dakle predstavljale su iskorak iz dotadašnjeg modela samoupravljanja. Nažalost ciljevi i preporuke tih dviju studija nisu primijenjeni u skladu s tržišnim postulatima u novim svjetskim ekonomskim gibanjima, nego se u Hrvatskoj dogodila tajkunska privatizacija s nesagledivim negativnim posljedicama.
U listopadu 1993. godine objavljen je program ekonomske stabilizacije, ali u tom programu zapostavljena je razvojna komponenta na račun antiinflacijskog programa koji je ispunio svoju zadaću. Tajkunska privatizacija iz početka 90-tih godina uopće nije bila zaustavljena, što znači da je do današnjih dana zadržan model privređivanja koji se temelji na trgovini, potrošnji i uvozu, a ne na proizvodnji, štednji i investicijama. Taj pogrešan model privatizacije i dalje je na snazi bez obzira koja se stranka nalazila na vlasti. Nakon što je 2013. godine Hrvatska primljena u članstvo Europske unije problemi koji proizilaze iz tajknuske privatizacije predstavljaju jedan od glavnih razloga što se s ovakvim konceptom ne može ući u društvo razvijenih zemalja svijeta. Ovo je važno naglasiti, jer je hrvatsko gospodarstvo od 1990. do 2010. godine doživjelo velike potrese ne samo zbog svjetske krize 2008. godine nego upravo zbog pogrešnog modela privređivanja koji nas vodi u dužničko ropstvo. Sve ovo treba imati na umu kad se raspravlja o hrvatskom gospodarstvu na makro i mikro razini.
Svaka nacionalna ekonomija počiva na četiri temeljna sektora djelatnosti koji ovise međusobno i poremećaj u jednoj od tih djelatnosti odražava se i na ostale tri. To su primarna djelatnost u koju spadaju poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo i vodoprivreda. U primarnom sektoru ubraja se isključivo proizvodnja hrane i nekih sirovina za sekundarni sektor. U sekundarne djelatnosti spadaju industrija građevinarstvo, rudarstvo, energetika, brodogranja i proizvodno obrtništvo. U ovom
sektoru zbog naglog razvoja industrije sve je manje zaposlenih jer radnike sve više zamijenjuju strojevi. U tercijarnu djelatnost spadaju trgovina, promet, ugostiteljstvo, bankarstvo i turizam. Kvartarni sektor uključuje visokoobrazovana stanovništvo zaposleno u upravi, znanosti zdravstvu i školstvu
Svakom imalo obrazovanom i informiranom stanovniku jedne zemlje jasno je da nijedno gospodarstvo ne može funkcionirati bez ove četiri djelatnossti koje jedna drugu podupiru i stimuliraju. To međutim nije jasno našm političarima, jer je njihov jedini motiv pohlepa. Sekundarne djelatnosti su najčešće glavni pokretači razvoja gospodarstva, zbog toga što one utječu na razvoj primarnih i tercijalnih djelatnosti.
Mi smo do sada u novoj državi uništili skoro sve sekundarne djelatnosti. Naša politička „elita“ podupire trgovačka poduzeća koja zarađuju ogromne novce putem netransparentne javne nabave a tu zaradu ne ulažu u razvoj ili izgradnju nego nepovratno troše ili spremaju u porezne oaze diljem svijeta. Prema američkoj instituciji „Global Financial Integrity“ sa sjedištem u Washingtonu koja prati pranje novca u cijelome svijetu iz Hrvatske je od 2004. do 2013. godine opljačkano čak 34,6 milijardi dolara u čemu je dio novca korupcijske hobotnice u Hrvatskoj. Taj podatak svojedobno je u Hrvatskome saboru iznio zastupnik Stipe Petrina, ali se preko toga glatko prošlo bez ikakve reakcije tadašnjih zastupnika. U isto vrijeme država i veliki sustavi zaduživali su se na svjetskom tržištu po visokim kamatama i zbog toga bankrotirali ili akumulirali velike dugove. Nijedna sekundarna aktivnost ne može opstati bez domaćeg tržišta. Zbog toga domaće tržište mora biti pokretač pomoću velikih sistema kao što je HEP, HŽ, HAC/HC, JANAF i PLINACRO. Zato je izuzetno važno da velikim sistemima u vlasništvu države upravljaju obrazovani, iskusni, pošteni i sposobni direktori.
HEP uz JANAF i PLINACRO kao energetske tvrtke pripadaju u sekundarnu djelatnost. HEP d.d.je prije svega prozvođač prenosnik i distributer, pa kao veliki potrošač predstavlja veliki generator za svu elektrostrojarsku industriju (Konačar i Dalekovod), ali uz te firme vezan je velik broj manjih firmi iz sekundarne i tercijarne djelatnosti. Kao državna tvrtka od posebne državne skrbi, budući da veći dio djelatnosti izravno ili neizravno ovise o njemu HEP-om se mora upravljati s posebnom pažnjom jer ona ima veliki utjecaj na cijelo hrvatsko društvo i same građane. Ljudi koji upravlaju njime moraju biti vrhunski stručnjaci i moralne vertikale i nikako ne bi smjeli biti, kao što je sada slučaj, karijeristi i uhljebi koji zbog neznanja i gramzivosti upropaštavaju ovu tvrtku, što svjedočimo gotovo na dnevnoj bazi.
Anđelko Jeličić
